Razglednica
Spuštam se
laganim korakom, jer vrućina je već nalegla svom težinom, deset je sati, ljetno
jutro, plavo i bez oblačka nebo, a sa njega žuta kugla neumorno već danima
žari, obećava još jedan vrući-vrući, moglo bi se reći, pakleno-vrući dan. U
hodniku zgrade je još koliko-toliko hladno, ali zagušljivo i nesvjesno odgađam
trenutak stupanja na ulicu. Pažljivo se spuštam niz stepenice, ne žurim, imam
vremena: to je sve što imam.
U trenutku
dok silazim na prizemlje, vrata se, velika i staklena i prožeta žicom, otvaraju
i poštar, mlad dečko, ali već dobro oznojen, ulazi u zgradu i smiješi mi se
prijateljski.
- Dobar dan!
- kaže veselo i svoje riječi naglašava klimaanjem glave. - Imam nešto za vas.
- Zbilja? -
pitam iznenađen: gotovo nikada ne dobivam poštu, osim, naravno, neizbježnih
računa koji zavijaju u crno moj novčanik. – Pismo?
- Razglednicu
- odgovori on, glava mu oborena, kopa po svoojoj ogromnoj i sigurno teškoj torbi.
Na riječ
"razglednica", sve u meni protrne: vruća mi struja projuri tijelom,
odmah zatim ledeni vjetrovi zapušu mi sjećanjem, nemilosrdno sjećanje udari me
crnom šakom i sve je i opet bilo tu, baš kao da je proteklo samo nekoliko dana,
a ne godina...
- Ma gdje li
samo... - mrmlja dečko i nastavlja kopati po torbi. - Siguran sam...
Bol, sreća,
tuga: čitava šarena duga osjećaja igra u meni, svaki mi živac treperi. Već
čitavu mi vječnost čula nisu bila toliko izoštrena, toliko budna, da mi se čini
kako osjećam njen diskretni parfem, kojeg je sasvim malo imala običaj stavljati
iza uha...
- Šaljem ti
razglednicu - rekla je Ema onog dalekog dana, koji i nije baš toliko dalek. -
Da vidiš kako sam se danas provela!
- Radujem se
što uživaš - kažem joj i smiješim se samom sebi: njen mi glas dopire iz
mobitela, sjedim u kafiću, pijuckam kavu, topli je proljetni dan; što više
poželjeti?
- Imaš li
kakvu želju? - pita me Ema prpošno, a ja znam da joj oči iskričavo sjaje, a
male joj se usne izvile u smiješak.
- Pa, kad si
već u zoološkom vrtu - odgovorim joj silno se zabavljajući - pošalji mi
razglednicu sa slikom bizona.
- Bizona? -
čudi se ona. - A ne lava?
- Imam lavicu
- prihvaćam igru. - Što će mi lav?
Smije se, a
ja sam sretan: osjećam strujanje između nas, ono prijatno i uzbudljivo
strujanje, kad se nešto lijepog između dvoje počinje tek buditi i polako
razvijati. Treperenje nježnih grančica na lahoru. Ljubav u samom svom začetku.
Usprkos tome što je Ema daleko, u drugom gradu, imam osjećaj kako je pored
mene: stalno smo u kontaktu mobitelom i po prvi put zahvaljujem tehnološkom
napretku, iako inače nisam oduševljen njime. Uvjeren sam, kako će nam doći
glave.
- Čujemo se!
- kaže Ema.
- Čujemo se -
ponavljam i veza se prekida.
Ali se ne
čujemo! Prolazi subota, prolazi nedjelja, a od Eme ni glasa! Ne odvajam se od
mobitela ni sekundu, u strahu da ne propustim njen poziv, za koji sam siguran
kako će stići i kako ću dobiti neko prihvatljivo, sasvim obično, svakidašnje
objašnjenje. Samo moj uzburkani um zamišlja nesreću, uvjeravam samog sebe, sve
je u redu, možda je samo malo nemarna, možda...
I ti mnogi i
premnogi možda odjednom natjeraju bijes u moje grudi i šaljem joj poruku
mobitelom: "Više ne moraš ni zvati!" Istog trena, kad sam poruku
poslao u eter, zahvaća me tuga i ne napušta me, drži me i sutradan dok silazim
stepenicama, otvaram poštanski sandučić i nalazim razglednicu, na njoj slika
bizona, pozadi veseli pozdrav Eme. Ruka mi lagano podrhtava i u nastupu
ljutine, param razglednicu polako i sa uživanjem u najsitnije komadiće...Bacam
ih na pločnik, što inače ne radim, jer jedan sam od čudaka koji brine o
ekologiji, o budućim naraštajima i sa čudnim osjećajem u grlu promatram ih kako
lepršaju u zraku, prije nego će pasti na sivilo betona.
Nakon nekoliko
smo se dana, naravno, izmirili: ta bili smo na samom početku poznanstva, ljubav
je bila tu, tinjala je, ali još nije zapjevala punim plućima, sve je još bilo
polutajno i slatko i nije moglo umrijeti ono što se još pravo nije bilo ni
rodilo.
Četiri mjeseca
nježnosti: tako bih nazvao slijedeći period, kad bih mu morao dati neki naziv.
Sreća, sreća, sreća...uživali smo beskrajno. Zajedno. Jedno u drugom.
Otkrivajući jedno drugo shvatio sam, kako je Ema ranjena, povrijeđena i bilo mi
žao zbog toga, ali da budem sasvim iskren, onaj mali i zlobni i posesivni
vražićak u meni, kojeg sam se sramio, ali ga nisam mogao pobijediti, se
radovao: jer da nije bilo tako, nikad mi ne bi došla u naručje, zar ne?
Nastojao sam biti pažljiv, ugodan, uvijek prijazan, svjesno prelazeći preko
nekih njenih ispada, sitnih mana, jer bilo mi jedino važno da je pored mene,
nadajući se, kako će jednog dana biti sa mnom.
- Šaljem ti
razglednicu - reče mi Ema, a u meni drhtaj za drhtajem. - Moraš vidjeti u
kakvom pogledu uživam!
Ali ja ne
uživam u njenim riječima. Znam koliko je to glupo i nikada nisam bio
praznovjeran, ali sjećanje na one istovjetno izgovorene riječi prije nekoliko
mjeseci stvaraju u meni nelagodu: slutim nesreću. Želim joj viknuti: "Ne
šalji mi ništa! Samo dođi!", ali, naravno, šutim. Kad bih viknuo to što
želim viknuti, što bi Ema pomislila? Da gubim razum, a što drugo?
"Dream
is over" pjeva mi glas nad glasovima: Lennon mi nikada ne može dosaditi.
Slušam njegov glas i Emin glas iz mobitela i drhtim i smirujem samog sebe.
Nekako uspijevam progutati riječi koje mi naviru. Šutim, ali je to najteža
šutnja u mom životu. Bolno bolna.
- Vidimo se
sutra! - kaže Ema veselo i veza se prekida.
Nismo se vidjeli.
Nikada više. Na njen je mali automobil naletio podivljali šleper i...
- Evo je! -
pobjedonosno uzvikuje poštar, visoko podižući razglednicu i radosno mi se
osmjehne, ali kad ugleda izraz mog lica, naglo se uozbilji i zabrinuto pita: -
Je li vam slabo? Treba li vam pomoć?
- Sve je u
redu - umirujem ga, uzimajući razglednicu. - Vrućina. To je samo zbog
pretjerane vrućine. Hvala vam.
Izlazim na
vrućinu, ispred zgrade, ali ne vidim zlatni odsjaj sunca, vidim njenu tamnu
kosu. Ne čujem buku prometa, čujem žamor njenog glasa. Ne udišem ispušne
plinove, udišem miris Eme.
Sa
zaboravljenom razglednicom u ruci, koračam osunčanom ulicom, sam, sa prazninom
u sebi.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.