Susjeda
Dok se večer,
topla i vlažna, poput ženskog poljupca lagano spušta nad gradom, stojim
naslonjen na prozoru svoje spavaće sobe i sa visine petog kata gledam na ulicu,
na ono isto mjesto gdje sam te prvi put ugledao, lijepa Lucijo. Od onog
poslijepodneva, od prije godinu dana, kad si nogom stupila na pločnik, podigla
glavu i najcrnjim očima koje sam ikada vidio pogledala ravno u mene, umotala me
u svoj tamni pogled, sve se promijenilo: ni pločnik mi više ne izgleda isto,
tvoja ga noga posvetila.
Ne shvaćam,
kako je brzo proletjelo ovo vrijeme, koje nazivamo godinom. Mora da sam se nalazio
u nekoj vrsti transa. Čini mi se, kako se sve dogodilo u svega nekoliko
sekundi, minuta, možda...Nisam nikada u životu bio pijan, ali mora da sam bio
blizu tome: samo sam na tebe, Lucijo, proteklih mjeseci mislio, samo me ti
zanimaš, sve ostalo, baš sve, kao da je prestalo postojati za mene. Pleo sam
mislima oko sebe buduće događaje, svim se silama trudeći utjecati na budućnost.
Ako samo dovoljno jako želim, možda...To možda me izjeda, jer nemam strpljenja
više čekati, moram djelovati...ali kako? Na koji način? Nikada nisam djelovao,
uvijek mi je rečeno što i kako raditi. Ali znam, osjećam, kako moram nešto
poduzeti…
- Petre! -
odjekuje njen kreštavi glas. - Petre, gdje si? Trebam te!
Moja me majka
zove: kao i uvijek, nepogrešivo pogađa trenutak. Ponekad mislim kako ima
ugrađen senzor ispod uvijek raščupane kose, koji se istog trena javlja čim ja
počinjem sanjariti.
- Petre!
Misliš li doći?
Uzdišem i
odmičem se od prozora: Lucija i onako nije na ulici, ne vidim je, ne uživam u
njenoj ljepoti, pa onda...bezvoljno se vučem prema dnevnoj sobi koja je
pretvorena u majčinu spavaću sobu. Tvrdi da joj je lakše tako, nego svake
večeri dati se nositi u spavaću sobu, ali ja mislim...
- Pa gdje si?
- dočekuje me ona, moja mama, starica, osamddeset je napunila prošlog mjeseca,
sitna je, krhka, neprekidno kašljuca, ali joj oči i dalje sjaje plamenom
života. - Zašto se ne javljaš? Ne volim kad se ne javljaš!
Strpljivo
slušam njenu tiradu. Ne odgovaram ništa: tako je najbolje. Sve sam to čuo
bezbroj puta, postalo je dijelom rituala u našem međusobnom odnosu, ako se o
odnosu može govoriti. Postoji jedino odnos bolesnika i njegovatelja. Ona je
bolesnik, a ja njegovatelj, ili bolje rečeno, sluga! Kojemu ona zagorčava
život, kojemu...uhhhhh, preteško mi misliti o tome.
- Namjesti mi
jastuke, lijepi moj - tepa mi sada, a ja znam kako joj nešto treba, pa se ne
iznenađujem kad kaže: - Bi li mi skuhao čaja? Sa limunom?
U kuhinji, dok
čekam da voda zavre, na tren sam slobodan. Gledam u bijele pločice i bijes se
diže u mom stomaku i boli me taj osjećaj. Imam četrdeset i šest godina i to je
sve što imam, postajem odjednom svjestan toga. Nemam život! Ukrala ga majka.
Ili njena bolest, svejedno! Moj se život okreće oko njenog života i tako već
blizu trideset godina, od onog dana kad mi je otac poginuo u saobraćajnoj
nesreći, a majka ostala gotovo oduzeta: kretati se može samo uz silan napor i
vrlo kratko, pa joj uvijek moram biti pri ruci.
Čaj je gotov
i odnosim joj ga i bježim u kupaonicu. U posljednje vrijeme mi je potrebna
samoća: ne mogu to objasniti, nikada se ranije nisam osjećao ovako kako se sada
osjećam. Gledam svoje puno lice u ogledalu i jedan događaj, koji se odvija
gotovo svakog dana, odmata se u mom sjećanju.
Dok natovaren
namirnicama nespretno koračam ulicom, za mnom trči čopor podivljale djece,
urliču i cere se i pokazuju prljavim prstima na moj trbuh, dok im se sitna
lišca zlobno nadimaju.
- Debeli!
Debeli! - viču glasno, čini mi se svakoga dana glasnije. - Raspuknuti ćeš se,
debeljko! Eksplodirati ćeš. Puffffffffffffffffff!
Svakog dana
posramljeno bježim od njih: što prije naći se u sigurnosti stana, daleko od
okrutnih i nemilosrdnih u vanjskom svijetu.
- Nemoj se
uzrujavati - kaže mi mama, dok odlažem namirnice i slažem ih u hladnjak. -
Krasan si ti, pravi mamin dečko.
Nisam. Sada
znam da nisam ni krasan, ni lijep, ni...naprotiv, debeo sam! Stanem na vagu u
kupaonici i gledam u brojku 130 i znam da sam pretežak i to me ljuti. Prije
šest sam mjeseci pokušao skinuti nešto od te pretjerane težine, ali nisam
uspio. Nisam ja kriv!
- Moraš
jesti! - zakriještala je majka, kad sam prvi put reducirao hranu na svom
tanjuru. - Moraš jest, Petre! Što ću ja, ako se razboliš? Misliš li na to? Ili
zaboravljaš da sam još živa? Strpi se još malo, idući rođendan sigurno neću doživjeti!
I tada...
Idući
rođendan! Govori mi to već dvadeset godina i sit sam tih riječi. Natjerala me
jesti, plačući i kumeći me i na kraju sam popustio, ali teška me tuga
zahvatila, jer nekako sam osjećao da sam izdao Luciju. Zbog nje sam želio
smršaviti, biti vitak, visok i bez ogromnog trbuha, brzog i laganog hoda. Dok
sam gledao Lucijine duge i predivne noge, mašta mi poludjela i vidio sam nju i
sebe kako...ali ne, bolje je da to ostane samo u mojoj duši. Nitko to ne bi
razumio, siguran sam.
Bila mi je
susjeda već nekoliko dana, kad smo se prvi put sreli, gotovo se sudarivši na
hodniku, dok sam po običaju u naručju držao hrpu namirnica. Namirisao sam njen
parfem i nozdrve mi zadrhtale, a muškost se propela: u hipu sam bio spreman.
Osjećaj nadasve divlji, lijep, neobičan i nikad ga još nisam osjetio i zadrhtao
sam zbog želje i njene blizine, a kad je progovorila i kad sam osjetio njen dah
na licu, jer bili smo u uskom hodniku gotovo priljubljeni jedno uz drugo,
dogodilo se ono što se nikada ranije nije dogodilo i za što nisam ni znao da se
može dogoditi. Želja se nije mogla zadržati u meni i izlila se i preplavio me
užitak i samo sam mirno stajao, dok mi tijelo potresali predivni i slatki
grčevi za koje sam želio da nikada ne prestanu.
- Dragi, susjede
- smijući se i provlačeći se tik uz mene kliizeći blizu zida, reče Lucija, a
crne joj oči sjaje i gledaju me otvoreno i siguran sam kako zna što se događa
sa mnom, mora znati! - predlažem laganu dijetu. Ne samo vama, već i sebi.
Nemojte se uvrijediti, ne mislim ništa loše.
Nisam se
uvrijedio: kako bih se mogao uvrijediti? Lucija me ne može uvrijediti, shvatim
tog trenutka: jedino je biće na svijetu koje me ne može uvrijediti. Osjećam
njenu nježnost i znam joj dodir, kao da smo se dugo milovali. Milujem joj
pogledom stražnjicu, upijam je u sebe dok se udaljava niz stepenice, a oni
treptaji u meni završavaju slatko treperiti i osjećam se mirnim i zadovoljnim i
mokrim, ali mi ništa ne smeta, ništa ne može pomutiti moju sreću. Ispunjen sam.
U kupaonici,
dok stojim ispod tuša, mislim na njene, Lucijine riječi. "Dragi",
rekla mi je i preplavljuje me val nježnosti prema njoj: još me ni jedna žena
nije tako nazvala i mislim o dijeti, o gladovanju, o treniranju. Sve ću
učiniti, samo da Lucija bude moja. Baš sve! Ja to želim! Ja to mogu! Ja to
hoću! I u glavi stvaram plan treninga i naravno, u tom me trenutku iz raja
vraća u pakao glas stare: zove, zapomaže i čarolija nestaje, zadovoljstva kao
da nikada nije ni bilo.
I sve je više
srećem i sve je više želim i sve je više volim. I sve je više nedostižna! Moja
susjeda. Mlada je, lijepa, nema ni trideset, puca od energije, a ja? Kako se
mogu usporediti sa njom, tom boginjom prekrasnog tijela i dugih nogu? Gledam je
u kratkim hlačicama kako odlazi na trčanje i u svojoj se četrdeset i šestoj
godini osjećam star poput Metuzalema. Kakav bi ja izgledao da se tako obučem i
krenem na trčanje? Kako bi se ovo brdo sala treslo i kako …Brzo otjeram tu
misao i zaplovim u olujne vode mržnje. Mržnja kuha u meni, mržnja prema staroj,
majci, aždaji, tom velikom i čupavom pauku koji samo strpljivo čeka u svom kutu
i plete mrežu oko mene, nastojeći me zauvijek u mreži zadržati, nikada mi ne
pružiti slobodu života, slobodu izbora. Moram biti poslušan, moram biti dobar
sin, baš kao što sam bio dobar sin svih ovih godina. Dužnost sina prema majci,
dužnost ovo, dužnost ono! A gdje je dužnost prema meni? O njoj nikada ne
govori! Ni riječi! A zašto? Jer je nije briga, sebična je do neba. Zaudara na
sebičnost. Previše je…
I ponovo
počinjem držati dijetu...borim se, patim i izdržavam, ovaj put. Ponosan sam
zbog toga. Prvi se put u svom životu ponosim zbog nečeg.
- Poludio si
- gunđa majka, dok gleda u jednu jedinu hrennovku na mom tanjuru, umjesto uobičajenih
šest. - Srušiti ćeš se!
- Ništa mi
neće biti!
- Nemoj mene
kriviti kad se razboliš! A razboljeti ćeš se. Namjerno to radiš: želiš se
razboljeti da me ne moraš njegovati. Dosadila sam ti. Ali ne brini, iduću
godinu...
- Pa kad će
već jednom stići ta dugo obećavana iduća godina? - izleti mi, dok sam na
sićušne dijelove sjeckao hrenovku, jednu, jedinu.
Smak svijeta
sručio se na moju glavu. Suze se kotrljaju, nesuvisle riječi udaraju u zidove,
krše se prsti. Nemoćan, posramljen, ali i sa tračkom ljutine duboko u stomaku,
gledam u čitavu tu predstavu u kojoj stara uživa: njenih je to pet minuta i
nitko joj ih neće oteti! Odlučila se odigrati najveću ulogu svog života: ulogu
neshvaćene paćenice. Kroz suze mrmlja i mrmlja i mrmlja i konačno, kad sam
pomislio kako tome nikada neće biti kraja, glava joj klone i san joj podari
mir, a meni i mir i olakšanje. Jer da je mljela još samo jednu minutu, zgrabio
bih je za onaj njeni prokleti mršavi i smežurani vrat i stisnuo nemilosrdno
i...
Zapanjen
gledam u nju. Kako mi to ranije nije palo na um? Pa to je rješenje svih mojih
problema. Nestanak starog šišmiša! Stavim joj jastuk na glavu i ...tko će
posumnjati? Tada mogu na dijetu, mogu na trčanje, mogu na sve i svašta: granice
bi nestale i bio bih slobodan za Luciju, moju dragu Luciju, u čijim očima,
svaki put kad je sretnem, čitam neizgovorenu, ali vrlo rječitu poruku. Čeka na
mene znam to, osjećam, sve u meni to zna, svaka žilica, svaki mišić, svaka
misao...znam, osjećam!
Dani prolaze
i ne činim ništa. Ne mogu se odvažiti i mrzim samog sebe zbog toga. Duboko sam
nezadovoljan i sa prezirom gledam na svoj lik u zrcalu, dok se brijem u
kupaonici. Jedina je svijetla točka moga života dijeta: ne jedem gotovo ništa i
svakog dana, bez obzira na vrijeme, hodam brzim hodom oko zgrade i mršavim.
Polako, da, ali mršavim. Prokleta vaga više ne pokazuje sramotnu brojku:
spustila se, malo, ali se spustila. I to mi daje snagu i odlučan sam ustrajati
dok stara melje i melje, ali mene više ništa ne dira sa njene strane. Podigao
sam zid, jači i duži od Velikog zida u Kini.
Mislim samo
na Luciju, za koju se pripremam i koja će doći na mjesto majke, kad ova već
jednom ode. Svaku noć utapam se u slatkom sanjarenju, svake noći skupljam
hrabrost i snagu, da ustanem i krenem prema dnevnoj sobi u kojoj hrče majka.
Sad znam zašto se preselila u dnevnu sobu: stari me vrag želi imati na oku
čitavo vrijeme! Da joj služim. Ne pušta me, neće me nikada pustiti…
- Dragi,
susjede - kaže mi Lucija danas ujutro: ponovo se srećemo na stepeništu, ali
ovog puta ona može proći pored mene, nemam namirnice u rukama: hodao sam oko
zgrade. - Vi kao da dolazite u kondiciju. Čak ste i smršavili.
Njene mi
riječi griju dušu: znam da je sada spremna za mene. Sad je sve na meni i moram
biti odlučan, ne smijem više oklijevati, pa nisam neka prokleta drhtava baba!
Muškarac sam, jest, probudio sam se kasno, ali probudio sam se. Pravi sam
muškarac! Majka me nije svih ovih godina uspjela kastrirati, iako je na tome
zdušno radila. Prokleta bila! Neće još dugo...sati su joj odbrojeni, ali ona to
ne zna.
Noćas!
Učiniti ću to noćas!
Dva su sata i
petnaest u noći, toploj, sparnoj može se reći. Polako ulazim u dnevnu sobu i
prilazim kauču na kome spava stari šišmiš. Slaba joj mjesečina obasjava lice,
opušteno, otvorenih usana i svakog časa očekujem začuti ono toliko poznato mi
tiho hrkanje. Ali ne čujem ništa i to me smeta: zbunjen sam. Prilazim joj
sasvim blizu i u nevjerici je gledam: Usta su joj sasvim otvorena, baš kao da
pomamno grabi zrak, a zrak ne ulazi u njih, a ona zijeva...i tada joj ugledam
oči. Širom otvorene, prazne, ničega nema u njima. Pružam uzdrhtalu ruku i
dotičem ledeni led koja je nekad bila njena ruka.
Iz one
hladnoće, neživog leda ledenog, nešto se podiže prostruji kroz moje uzdrhtale
prste, pa projuri čitavim mojim bićem, zapljuskuju me valovi beznađa i straha,
val za valom, jedan veći i jači od drugoga i udaraju me, udaraju i bacaju o
stijene očaja i boli.
-
Mamiceeeeeeeeeeeeeeeee!!! - urličem lud od bola.
Sve što
poznajem, više ne postoji. Što sad?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.