Bornin tjedan
Još da ubacim
posljednju košulju u otvorenu putnu torbu na krevetu hotelske sobe i gotovo je
sa tim dosadnim poslom. Palim cigaretu i gledam u otvorenu torbu koja zjapi šarenilom
prema meni: provjeravam po posljednji put, jesam li što zaboravio. Krišom,
nadajući se, a ne želeći nadanje priznati ni samom sebi, bacam pogled prema
telefonu. Stidim se samog sebe: ja bih trebao zvati! Borna sigurno čeka,
osjećam to svakom svojom porom, žilicom, dlačicom: uvukla se u mene, postala
dio mene od sada pa u buduće, sve dok bude postojalo moje vrijeme. Dok budem
trajao, živio. Biti će moj posljednji dah. Nadam se da neće predugo trajati,
suviše je besmislenosti i uzaludnosti oko mene. O nerazumijevanju ne želim ni
misliti!
Palim
slijedeću cigaretu u beskonačnom nizu od ranog jutra i prilazim prozoru. Vidim
sa visine petog kata, čemprese, borove, veliko zelenilo, a iza zelenila još
veće plavetnilo, kupače, glisere na plavetnilu: ljeto maše vrućim krilima i svi
traže osvježenje. Približava se podne, rano je za alkohol, ali usprkos tome
ulijevam popriličnu količinu ruma u široku čašu i uživam u mirisu koji se širi
sobom, nadvladavajući čak i teški miris
borova uz more. Sjedam uz prozor, pored telefona: čekati ću još točno trideset
minuta, toliko vremena imam još za sebe, samo za sebe, dok drugi ponovo ne
zavladaju mojim životom, mojim vremenom, zatim ću ustati i otići. Ako ne
nazove. Preko ruba čaše sa zlatnom tekućinom gledam u nijemi aparat.
Borna...Osamljenost sa cigaretom i pićem. Navikao sam na tu vrstu
osamljenosti...Televizor, čaša, cigareta: moj je bračni život. Posljednjih
desetak godina. I više…Zašto je tako? Ne znam.
Jednog jutra,
prije petnaest godina, probudim se pored Fani i odjednom shvatim kako pored
mene leži strankinja. Tko je ona? Ta žena koja se približava četrdesetoj nije
ona koju sam oženio. Ona je Fani bila mlada i prpošna i voljela je život i
hrabro je preskakala prepreke na koje smo nailazili, potičući i mene u toj trci
zvanoj uspjeh. Bila je neumorna moja tadašnja Fani i obožavao sam je zbog toga.
A ova Fani se dosađuje i ništa je ne raduje, ničemu se ne veseli i samo govori
o našoj djeci, o njihovoj budućnosti, uvijek i neprekidno samo o njima, kao da
su samim činom svoga rođenja stekli božansko pravo nama oduzeti naše živote.
Odbijao sam shvatiti takvo razmišljanje i da, pokušao sam razgovarati sa Fani,
ali...odustao sam nakon nekoliko pokušaja i umotao se u svoju vlastitu zaštitnu
ovojnicu: dim cigarete i omaglicu alkohola. I rad, mnogo rada… A godine su
prolazile, tiho poput mirne rijeke: nije bilo veselog ni iznenadnog žubora,
nikakvih slapova, samo mirni monotoni vječno isti uspavljujući ritam. Koji sam
zamrzio.
Što je bilo
još strašnije, počeo sam mrziti i Fani, moju ženu, moju odabranicu, majku moje
djece, koja su prestala biti djeca i postali mladi ljudi i koji su nas
napustili: prvo naš jadni sin, veoma rano, već u svojoj petoj godini života,
zatim Fanči, kći, udavši se prije pet godina, u svojoj dvadeset i trećoj godini
i učinivši me djedom slijedeće godine, a ja se u pedeset i prvoj godini svog
života nisam mogao radovati tome. Osjećao sam se prikraćenim, a dolaskom malog
princa na ovaj svijet, postao sam prikraćen još i više.
Posao, čaša i
cigarete: moj život. I gnjev! Koji je polako počeo bujati u meni i koji, da
budem iskren, ne razumijem u potpunosti. Ali je tu, gnjev, prisutan je u mojoj
najdubljoj i najskrivenijoj dubini, u koju još nitko nije zavirio. I koji je
potiho nadimao svoje ružno crnilo u meni, dok sam gledao, kako mi život promiče
pored očiju, a da ni malo ne sudjelujem u njemu, u svom vlastitom životu.
Sve je ona
kreirala, moja Fani: sve se odigravalo pod njenom dirigentnom palicom.
Povremene posjetu sinu, koji nas veoma rano napustio, ali ne svojom krivnjom:
jadnik je rođen sa oštećenim mozgom i moja ga je efikasna Fani smjestila u
pomno odabranu ustanovu, u kojoj smo ga posjećivali dva puta mjesečno, točno
poput švicarskog sata. Inače, o njemu, jedinome sinu, nikad nismo govorili
izvan te ustanove. Kao da je prestajao postojati nakon naše posjete. Fani bi
odmah, po napuštanju bolesnog nam i nemoćnog sina, počela govoriti o budućnosti
kćerke nam Fanči, snivajući o pravoj obiteljskoj idili, koja će trajati i
trajati, neprekidno, bez starosti, bez bolesti, bez smrti...i u kojoj nije bilo
mjesta za bolesne, nemoćne…
Telefon
zazvoni i poskočim na stolici, umalo ne ispustivši gotovo ispijeno piće. Prva
misao: Borna zove! I ne samo prva misao, već jedina misao, crvena, užareno, bolna,
prijatna...Sa nadom podižem slušalicu i razočarano čujem glas Fani, miran i pun
planova, kao i uvijek.
- Dolaziš li
kao što smo planirali? - pita me ravnodušno i ne čeka moj odgovor. - Dogovorila
sam neke susrete, pa...
Sad ja ne
slušam. Puštam je da govori, povremeno na strateškim mjestima ubacujući ono
dobro joj poznato: "Da, draga", "Naravno, draga", te sasvim
i potpuno isprazne riječi, ali koje joj u njenom ispraznom životu, za koji ona
misli kako je ispunjen srećom i vrlinom mnogo znače. Ne osjeća njihovu
besadržajnost, otrcanost...
- Čekam te
večeras, dragi - kaže ona i razgovor se priveo kraju.
Dragi, kaže
Fani. A kad me posljednji put zagrlila, poljubila, poželjela kao muškarca?
Dragi! Smijem se toj toliko zloupotrebljavanoj riječi i dolijevam još malo
pića. Imam još vremena, možda...
Prije točno
sedam dana, prošlog petka, stigao sam ovdje, u ovaj hotel uz samu obalu i već
prvu večer odradio sve potrebno, ono zbog čega sam doputovao. Potpisao ugovor o
kupoprodaji u ime svoje stranke: tvrtka je prešla iz jednih ruku u druge, a ja
sam zaradio pristojnu proviziju i imao sam sve razloge biti sretan.
- Eto, bilo
je brzo, kolega - reče mi njihov pravnik, dok je trpao papire u skupocjenu
aktovku i istovremeno utipkivao neki broj u mobitel. - Možete se vratiti kući.
Kući? Nemam
ja kuće. Umalo da mu to ne kažem: suzdržim se u posljednji čas.
- Mislim da
ću ostati - kažem mu, iznenađujući i samog sebe: još nikada nisam učinio ništa
impulzivno, ovo je prvi put. - Hotel je plaćen, nemam drugih obaveza, a koliko
mi je odmor potreban i koliko će mi dobro doći, ne trebam ni govoriti.
- Sjajno! -
reče on. - Dođite večeras u ...
Nisam došao u
rečeno mi mjesto. Dosta mi je društva takvog kova. Mirno sam večerao u malom i
gotovo sakrivenom ribljem restoranu, uživajući u miru, mirisu mora, mladim i
lijepim i pocrnjelim ženama koje su prolazile tik do moga stola. Njihove mi
opaljene butine bljeskale putenošću pred očima i u meni se probudi nešto za što
sam, mislio da je odavno mrtvo. Ali nije bilo: Fani to nije uspjela ubiti, samo
umrtviti. I sreća me preplavi zbog toga.
Sreća me
okupala te večeri svojim dahom: negdje oko deset, primijetim pogled zelenih
očiju na sebi. Djevojka je mlada, ne bi se reklo lijepa, ali zgodna,
ljepuškasta, a oči joj sjaje, raduju se životu i što je za mene najvažnije, ne
skida pogled sa mog lica. Oko nje pun lokal mladića, ali ona gleda mene,
pedeset i petogodišnjaka. Gledam je krišom, kako sama, poput mene, polako uživa
u večeri i odjednom mi sine, kako smo jedini bez društva u lokalu. Sami.
Ustajem, ne
razmišljajući, čini mi se i potpuno nesvjesno, automatski, nagonski, slijedeći
neki duboki poriv koji je sve ove godine spavao zakopan u mojoj nutrini, a sad se probudio. Pogled
zelenih očiju posutih crnim točkicama probudio je u meni želju i nisam više
imao svoje godine: odjednom sam postao neobuzdani mladi muškarac od trideset
godina, koji smjelo, pouzdano, siguran u sebe i u svoju namjeru, prilazi
lijepoj djevojci. Igra stara kao i sam život. Vidim joj titraj prikrivenog
smješka u kutu usana: raduje se što joj prilazim.
I odjednom me
stid preplavi i korak zadrhti: a što ako me ismije? I osjećam se poput
pubertetlije, ali mi misao, kako je upravo to draž života, zamiriše u
uzdrhtalom umu i korak mi ponovo postane čvrst. Priđem joj stolu i lagano se
nagnem prema njenoj smeđoj kosi, čiji od pranja svježi miris sad već osjećam, a
ona podiže prekrasne oči i vidim joj nekoliko pjegica na malom nosu i želim ga
poljubiti i silno želim to sitno i krhko biće držati u zagrljaju, a pogledi nam
se upijaju i priča sa Bornom je počela, ali u tom trenutku to ne znam i još
strepim, ali, ah, koliko li je draži u toj strepnji!
Nerazdvojni
smo. Neprekidno. Čim otvorim oči u rano i toplo i sunčano jutro, prva je misao
ona: Borna. Ima trideset godina, slobodna, nije udata i ovdje je na godišnjem
odmoru. Dok svakog dana šećemo zajedno uz more, ona mi mekim glasom priča o
svom životu, tako običnom, a opet toliko lijepim, a ja je sve više volim i
volim i volim...
- Vrijeme se
- reče ona na jednoj večernjoj šetnji, laganno me držeći za ruku i gledajući
galebove u letu tik iznad blago namreškanog mora, dok se sunce polako spuštalo
iza horizonta: - poigralo s nama, zar ne?
- Istina je -
kažem, točno znajući što misli i osjećajući se izigranim. - Trebali smo se
ranije sresti. Mnogo ranije...
- Ne znam -
kaže ona i trese smeđom kosom. - Ima ljudi koji tvrde kako nikada nije kasno.
Znam to, čuo sam
to, ali mislim da je kasno, a ne usuđujem joj se to reći. Kako otići od Fani,
od sina u onoj ustanovi čije ime ni ne želim izgovoriti, ne mogu
izgovoriti...Mogu li to? Smijem li to? Imam li snage za to?
- Borna,
nešto ću ti o sebi reći...
Sve joj
govorim, ništa ne sakrivam, ništa ne tajim: po prvi put nekome pričam o svom
praznom životu koji je prestao biti život, a postao dosadna monotonija. Snježna
pustoš.
Borna me
sluša, ne prekida me i zahvalan sam joj zbog toga. Bi li mogao nastaviti, da me
samo jednom prekine? Sumnjam.
- Eto - kažem
joj na kraju dugačke tirade koju sam konačno iščupao iz bolne utrobe i koju sam
istresao pred nju. - Sada sve znaš...
- Hvala ti,
što si mi to ispričao - kaže ona, a pogled joj prodire u moju dušu i sjetim se:
davno, davno, u početku naše veze, Fani me tako gledala ...
Te je večeri
pokucala na vrata moje sobe: otvorim ih, a Borna stoji u hodniku obučena u
laganu i dugu i lepršavu zelenu haljinu, koja joj ističe struk. U rukama joj
velika boca šampanjca.
- Nije me
briga što će budućnost donijeti - kaže mi i ulazi pored mene u sobu. - Ovu ćemo
noć provesti zajedno, baš kao i sve ostale koje ćemo provesti ovdje. Imamo pet
dana ispred sebe...čitavu malu vječnost. A budućnost...ne želim misliti o tome,
nije me briga! Važno je da si ovdje, da smo zajedno, da želimo jedno drugo!
Ništa drugo nije važno, baš ništa!
- Pet dana -
kažem joj, jer osjećam da moram to reći. - Promisli dobro: možda ti tih pet
dana i noći sa mnom promijene život.
- Neka! -
Borna me odlučno i mirno gleda. - Budemo li pažljivi, tih će pet dana dugo
potrajati. I zato, ne stoj tu poput nekog antičkog kipa, gasi tu vječnu
cigaretu i dođi ovdje gdje pripadaš: u moj zagrljaj.
Lagani je
lahor zapuhao, pomjerio zavjese, pomjerio Borninu kosu: pomjerio mi život.
Moj je gnjev
nestao, istopio se u zagrljaju Borne. Zaboravio sam kako je to biti voljen i
kako sam sad ponovo otkrivao to stanje uzdrhtalosti duha, prepustio sam se
uživanju, potisnuvši sve ostalo.
Posljednje
noći, nešto prije nego što smo iscrpljeni zaspali, Borna me poljubi i reče mi
tiho u uho, dok me njen dah palio:
- Naše se
noći privode kraju...
- Borna...
- Nemoj,
molim te - šapne ona i položi mi malen i topao dlan na usne. - Razumijem, teško
je. Neću ti još više otežati. Što god odlučiš, prihvatiti ću to.
Ujutro,
otvaram oči, budim se i ruka mi traži Bornu, ali nje nema. Nečujno se iskrala,
prepustivši me mojoj savjesti, ne želeći utjecati ni na koji način. Razumijem
je: želi da odluku donesem sam, potpuno sam, bez njenog učestvovanja. Da bude
samo moja.
Pakiram se,
tuširam, motam po sobi i razmišljam i očekujem Bornin poziv koji ne stiže. Ni
odluka ne stiže: ne mogu se odlučiti na taj korak. Jesam li kukavica? Ne znam.
Znam da imam obitelj u kojoj ne nalazim sreću, znam...ali uzalud je o tom
razglabati. I Borna to zna, odjednom shvaćam. Zbog toga se ujutro i iskrala,
tiho, ne probudivši me, prepuštajući me snu, jer znam: Bornin je tjedan isto
tako bio san, sladak i nježan san, ali ipak samo san. Za kojeg mi je prokleto
drago što sam ga sanjao zajedno sa njome, šećući uz more, dok su nam galebovi
pjevali svoje kreštave pjesme.
Ispijam čašu,
jednu u neprekidnom nizu, i paleći slijedeću cigaretu, u još jednom nizu,
podižem putnu torbu i izlazim iz hotelske sobe. Iza mene, na blistavo staklenom
stoliću, telefon šuti.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.