Srećković
Samson,
krupan njemački ovčar, potmulo zareži, dok je suhim i ispucanim jezikom uzalud
lizao metalnu zdjelu u kojoj se obično nalazila voda. Vode u zdjelici nije bilo
već četiri dana, ali Samson to nije znao, osjećao je samo jaku, nepodnošljivu
žeđ i još više nepodnošljivu razdraženost, a vrijeme kad je posljednji put pio
hladnu vodu gaseći žeđ, ostalo je negdje daleko. Za glad nije mario, ali žeđ...
Nije mogao shvatiti što se događa. Zašto nema vode? Gdje je on, njegov bog,
gospodar, koji se tako lijepo sve do sada brinuo za njegove potrebe, sve do
ovog slučaja sa vodom?
Razdraženo
luta tihim stanom iz sobe u sobu, neprekidno sa nejasnom nadom, kako će
iznenada naići na svog gospodara, koji će ga potapšati po glavi i odmah ga
poslužiti vodom. U lutanju stanom, čija su sva vrata prostorija bila otvorena,
do ludila ga je dovodilo monotono i uporno kapanje iz tuša. Lizao je mokri pod,
ali...žeđ je rasla, rasla, a Samson postajao sve razdraženiji, pogled mu
postajao ubilački...
- Ti si
poludio - reče Andrea. - Nećeš ni izaći na ulicu, a oni će to znati. I što
onda?
- Moram to
učiniti - odgovori Stefan. - Trebao sam to uraditi još ranije.
- Nisi u
pravu! - razdraženo mu reče Andrea. - Pa to je čista ludost! Izgubiti ćeš glavu
zbog psa.
- Ja volim
Samsona - reče joj on. - I Samson za mene nije običan pas. Ne brini, srećković
sam ja!
- A ja volim
tebe! - uzvrati Andrea svojim argumentom, priđe mu i zagleda se u njegovo
mršavo lice i grozničave oči. - I ti za mene nisi običan muškarac. Ne bih mogla
podnijeti da ti se bilo što ružnog dogodi. A dogoditi će ti se, upadneš li
njima u ruke! Znaš i sam koliko su beskrupulozni.
Stefan,
zgodan dvadeset i osmogodišnji mladić, visok, smeđe i razrabušene kose,
zelenkastih očiju, koje su sada izgledale tamne, pod pritiskom briga, tužno
klimne glavom, a poduža mu se kosa protrese na ramenima: znao je vrlo dobro što
ga čeka, ako ... Brzo odagna te misli, ne želi ni misliti na tu mogućnost!
Snaći će se! Do sada mu je to izvrsno polazilo za rukom: već puna četiri dana
izbjegava zasjede, koje mu oni postavljaju.
- Biti će sve
OK - reče joj utješno.
- Samo tako
kažeš - reče ona tužno. - Sigurna sam kako ni sam ne vjeruješ u to.
- Ma ne
brini, molim te! - uzvikne Stefan i zagrli je, pa je čvrsto privine uz grudi. -
Vidiš li, kako ih ovih dana vučem za nos? Pravi sam srećković, zar ne? Nikako
da me ulove, a trude se. Pametniji sam ja od njih. Njih je čitav čopor i svi me
love, a ja ih uspješno vučem za nos.
- Možda -
odgovori Andrea. - Prije bih rekla da si samo sretniji. Ali neće te sreća
vječno pratiti. Zar je i ovo što te gurnulo u ovu besmislenu i opasnu situaciju
bila tvoja čuvena sreća?
- Preračunao
sam se - promrmlja on sebi u bradu, ne gledajući u nju. - Mislio sam...
- Ne! -
prekine ga Andrea. - Nisi mislio, Stefane, to je tvoja tragedija. Nadao si se:
to je prava riječ. Nadao si se dobiti veliku lovu i sad ispaštaš zbog toga!
- Uh! -
zaječi on. - Da je upalilo...
- Ali nije
upalilo i nikad neće upaliti, Stefane, shvati već jednom. Nikome velika lova ne
pada sa neba, pa neće ni tebi. Uzalud maštaš o tome. A ovu glupost, uzeti lovu
od lihvara, jer nisu ništa drugo, kad nabijaju tolike kamate, to je vrhunac
ludila koje te polako zahvaća.
- Pretjeruješ
- reče on, pokušavajući biti miran i ne uzruujati se, jer njene su ga riječi
zaboljele, a nije joj htio to pokazati. - Bio sam siguran da ću
dobiti...pogriješio sam, OK. Ali nije smak svijeta, bogamu! Oporaviti ću se!
Skupiti ću lovu, vratiti dug prokletim kamatarima i bit će sve OK.
- Neće biti
sve OK! - Andrea sažaljivo odmahne glavom: zašto on ne želi shvatiti? - Kad
riješiš ovaj dug, upasti ćeš u drugi...kocka je prokletstvo, bilo koji oblik
kocke...
- Sad iz tebe
progovara tvoja stara, bogomoljka - reče joj Stefan.
- Kojoj si ti
pozvonio na vrata, kad ti je postalo gusto - odbrusi mu Andrea. - Kad bi znala
zašto si ovdje...
U Stefanu
nešto zadrhti, kao da je odjednom ugledao tračak svijetlosti u ovoj prokletoj
tami. Andrea lupa gluposti, ali kad bi staroj rekao i...stari šišmiš spava na
lovi, ne bi ni osjetila da mu posudi pišljivih četrdeset i pet komada...riješio
bi se prokletih gulikoža kamatara, mogao bi se vratiti poslovima, mogao bi...odjednom
se pred njim otvarale mogućnosti i njegove je zlovolje nestajalo, a nada mu
nabrekla grudi.
- Kad bi ti
... - počne Stefan.
- Ni u
ludilu! - po tko zna koji put, prekine ga Andrea. - Neću pitati mamu! Velika je
to svota! Stefane, volim te, ali znam da si strastveni kockar i nikada ne bih
to učinila majci. Zajedno smo već četiri godine i nadala sam se kako ćeš se
promijeniti, prestati...
- Daj, molim
te...- Stefan nervozno ustane i odšeta do prozora i pogleda u toplu ljetnu
večer: mrak se počeo tiho spuštati i uskoro će zavladati tama, noć koju voli,
noć kad se istinski živi.
- I ja tebe
molim - reče Andrea. - Promijeni način života, ili...
- Ili što? -
upita Stefan oštro, okrenuvši se od prozora i zagleda se u nju hladnim
zelenkastim pogledom. Neće joj to dozvoliti. - Želiš prekinuti? Sada, kad mi je
gusto? Mogu odmah otići, ako to želiš!
- Nemoj -
tiho zamoli ona. - Nemoj me mučiti.
- Daj mi
nešto love - reče on hladno, nemilosrdno, gledajući je netremice, koristeći se iznenada
stečenom prednošću. - Imam nešto love sakrivene u stanu. Biti će dovoljno za
ulazak u partiju. Nahraniti ću i napojiti Samsona, uzeti lovu, dobiti noćas,
sutra vratiti dug i kamataru i tebi. Daj mi bez riječi i nikada te više ni za
što neću moliti.
Andrea priđe
ormaru, otvori ga, zavuče ruku pod brdo odjeće i povuče je natrag, a u šaci joj
hrpa novčanica, u koju se Stefan sa nadom zagleda, ni ne primjećujući njen
sažaljivi titraj usana.
Netko prčka
po vratima i Samson sa nadom naperi uši, ali odmah zatim potmulo zareži: nije
to gospodar, njegove su kretnje drugačije. Ljut, gladan i žedan, Samson, velika
smeđa hrpa bijesa, brzo se zaleti prema vratima i gromoglasno zareži iz dubine
suhog i bolnog grla. Šumovi sa druge strane vrata pričali su mu o brzom
udaljavanju nepoznatog. Za trenutak umiren, jer obavio je svoju dužnost, Samson
zagunđa i legne na pod u hodniku. Žeđ ga ponovo zgrabi svojim nemilosrdnim i
snažnim stiskom. Zacvili tiho, jadno…
Stefan mirno
stoji iza vrata i gleda u noć, na ulicu. Ljetna je večer, toplo, poprilično je
ljudi vani i on ih pažljivo promatra, ocjenjuje. Nitko mu se ne čini opasan i
nakon nekoliko minuta mirnog stajanja, Stefan duboko udahne. Donio je neopozivu
odluku, pa stupi na još uvijek topli pločnik i brzim se hodom uputi prema svom
stanu, udaljenom svega nekoliko minuta hoda. U izlozima je, ne želeći se
okretati, pažljivo pratio kretanje ljudi iza svojih leđa i ništa mu nije bilo
sumnjivo.
Ali se nije
zavaravao o prestanku progona. Znao je, osjeća kako je progonjen, ali nada,
nova mu nada ulijeva snagu, pa brzo i odlučno korača. Planovi mu se roje u
pravim jatima misli...lepršaju poput ptica!
Nahraniti će
i napojiti jadnog Samsona: još ga nikada nije ovoliko dugo ostavio samog.
Izdržljiv je Samson, žedan je i gladan, ali može on to podnijeti. Dati će mu
vode i pomaziti ga, a zatim put pod noge, na onu partiju pokera za koju je čuo.
Lijevo ga koljeno svrbi, a svaki bi put dobio kad bi ga to koljeno svrbjelo:
još nikada ga nije iznevjerio taj predosjećaj pobjede. Zna da će dobiti i jedva
čeka sjesti za stol, promiješati karte...
Evo, njegova
je zgrada tu, ispred njega. Hodajući lagano iza dviju djevojaka, Stefan oštro
promatra, ali ništa ne zapaža sumnjivog. Ohrabren, šmugne u zgradu i počne se
penjati na treći kat, preskačući po dvije stepenice.
Ključevi mu u
ruci nervozno podrhtavaju, dok otključava vrata stana iz kojeg dopire zloslutna
tišina: Samson sigurno stražari! Stefan otvori vrata i u tom trenutku primijeti
pokret iza sebe pa se brzo okrene. Shvati da su ga njegovi progonitelji čekali: smjestili se u
tišini kat više i mirno i strpljivo čekali. Znali su da će doći, naravno. Bio
je glup: mislio je na zasjedu ispred zgrade, a oni … Bilo ih je dvojica, visoki,
obojica mnogo krupniji od njega i shvati kako nema nikakve šanse, dok ih je
gledao kao se brzinom svjetlosti približavaju skačući niz stepenice, a njihovi
su koraci u staroj zgradi gromoglasno odjekivali.
Samson se
nakostriješi: žeđ mu pomračuje instinkte. Čas mu se čini da čuje dugo očekivanog
gospodara, a čas kasnije nepoznate i prijeteće korake. Bijesno režeći, puže
prema razdražujućim zvucima. Zaleti se prema vratima u trenutku kad ih je
Stefan otključao, u trenutku kad su Stefanovi progonitelji stigli do njega, pa
uz bijesni urlik, iz koga je izbijala patnja žeđi i urlik straha, jer ne shvaća
događaje oko sebe, a koji ga nagone na akciju,
Samson skače visoko u zrak i grabi prvo grlo i nemilosrdno steže, dok u
hodniku odjekuju zapanjeni i uplašeni povici Stefanovih progonitelja, ispred
čijih uplašenih i širom razrogačenih očiju na glatki pod hodnika pada Stefan
razderanog grla, dok ogromni njemački ovčar crvenih očiju ludo urliče, a crvena
se krv razlijeva ispod trzajućeg u agoniji Stefanovog tijela.
Njihova je
potjera završila, postala besmislena. Sreća je Stefana napokon napustila.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.