Zlatni svjedok
Sve vidim i
sve čujem, ali oni misle suprotno i ne ustručavaju se izvoditi svoje sve
čudnije i zagonetnije igre ispred mojih radoznalih očiju, koje ih neumorno
prate iza staklenog zida. Osjećam se zaštićen od njihove zlobe, jer shvaćam po
njihovim požudnim kretnjama, kojima žele zgrabiti jedno drugo, a koje odaju duboku
zlobu u njima. Ili možda beskonačnu pohlepu. Nastoje povrijediti jedno drugo,
ali zašto to toliko očajnički žele, ne mogu shvatiti. Svakog jutra, odmah pri
ustajanju, počinju natjeravati jedno drugo po stanu i sva je sreća, što se
nalazim u velikoj i prozračnoj sobi u kojoj ne borave noću, pa barem onda imam
malo mira.
Muškarac je
stalno pipka, ona se kao ljuti, ali joj osmjeh titra na licu i taj osmjeh
govori o svemu, osim o ljutnji: nekako je čudan i lice joj poprimi sasvim
drugačiji izraz, a oči u tim trenucima drži napola zatvorene i ispod dugačkih
trepavica vreba pažljivo na njegove pokrete, ne ispuštajući ga iz vida. Prija
joj ta pažnja njenog mužjaka, primjećuje se to vrlo dobro. I ne mogu shvatiti
zašto onda toliko skače i zbog čega joj lice poprima uplašeni izraz? U kasno
jutro, dok sunce već uvelike pokazuje svoju veliku i žutu glavu iznad brda,
popevši se visoko na plavo nebo i počinje prodirati u ovu veliku prostoriju,
njih dvoje sjede za stolom i piju neku crnu tekućinu, miluju se očima i često
pružaju ruke jedno prema drugom, pa se miluju po licu.
Prečesto im
se dogodi da zaneseni tom čudnom i nerazumljivom igrom zaborave na svoje vruće
i crne tekućine i počnu se približavati jedno drugome: utonu, naprosto se
izgube u tom svom svijetu, u kojem kao da vole biti više od svega. Prije samo
dva izlaska sunca učinili su nešto čudno: dohvatili se ovdje ispred mene, upili
se jedno u drugo, razgolitili i bacili se na pod. Dugo su ostali u tom
položaju.
Moram reći
kako ne razumijem njihovo ponašanje, a više niti ne pokušavam razumjeti: samo
se zabavljam gledajući ih iza svojeg staklenog štita, koji im brani ulaz u moj
svijet. Jednom umalo da nisu prodrli u moj svijet i bio je to za mene pravi
trenutak očaja.
Pograbili se
upravo tu, pored mene, ne obazirući se na moje prisustvo, baš kao i bezbroj
puta do sada, pa se počeli ljuljati u nekom čudnom ritmu, kao da plivaju, ali
nisu plivali. U jednom je trenutku, za mene strašnom, moram reći, ona
zateturala i ruka joj sa zlatnim prstenom doprla do mene, nekako se našla u mom
vlažnom svijetu i uzburkala ga toliko, da umalo nije sve bilo gotovo.
Kataklizma je izbjegnuta u posljednji trenutak: strah nije imao vremena sasvim
me osvojiti. Ali me okrznuo. U posljednji je čas povukla ruku i moja se vlažna
okolina smirila, a ona ga obgrlila, na što se on malo trgnuo, a ona nasmijala i
ponovo uronila ruku u moj svijet i djelić mog svijeta bacila na njega. Trgnuo
je glavom kao da je silno uplašen, ali bilo je očito da nije, da glumi, da se
igra: svatko je to mogao primijetiti. Potrčao je za njom i nestali su mi iz
vida, ali su oni čudni šumovi koje su toliko voljeli proizvoditi i koje su
često, suviše često, ako mene pitate, proizvodili, još dugo vremena dopirali do
mene, dok se konačno nisu prekinuli. Zašto? Ne znam! Tko bi shvatio njihovo
ponašanje? Ja ne mogu!
I to još nije
sve: nisu oni prvi koje promatram. Već sam poduže vrijeme ovdje i uvijek dolaze
novi ljudi, ona i on, uvijek par, nikada nije drugačije. I čim uđu kod mene,
uvijek ista se scena ponovi: ona mu se baca u zagrljaj i cirkus počinje. Zar se
ne znaju drugačije ponašati?
Ma baš me
briga! Neću više razbijati glavu oko toga. Posvetiti ću se nekim drugim
mislima, jer misliti o ljudskom ponašanju, sasvim je besmisleno i glupo i
dosadno. Ponavljaju jedno te isto i to je sve. Dosadno! Ne mislim više na njih!
Na njihovo ponašanje. Kraj!
Okretanje
ključa u bravi razbije jutarnju tišinu hotelske sobe i u sobu stupe dvije mlade
sobarice, plavuša i crnka.
- Oh, oh, oh!
- komično uzvikne plavuša, pa se okrene svojjoj kolegici. - Osjećaš li ovaj ludo
nabujali miris?
- Osjećam
-odgovori crnka smijući se, znajući što slijjedi, ali usprkos tome uživajući.
- Sve zaudara
na dobru ševu! - reče plavuša njuškajući zrak hotelske sobe. - Ili miriše? Što
misliš, što je točnije?
- Miriše! -
ispali crnka.
- Točno! -
Plavuša sa odobravanjem klimne i približe se akvariju u kojem je plivala velika
i crveno-žuta zlatna ribica i pokaže prstom na nju sa veselim osmjehom na
ljepuškastom licu. - Vidi nju! Sve je vidjela, blago njoj! Joj, da mi je biti
zlatnom ribicom u apartmanu mladenaca. Sigurno bih svašta lijepog naučila.
- Sigurna sam
- reče joj kolegica - kako nemaš potrebe za takvim učenjem.
- Oho! - Plavuša komično raširi oči zavrti
glavom, praveći se silno iznenađena. - Moja mala budalica-ribica je odrasla!
Još samo prije mjesec dana nikada ne bi takvog što rekla...A sad dosta
blebetanja! Na posao! Pripremimo apartman za novi sretni mladi par! Da bi ova
sretna ribica mogla uživati gledajući ono što je nama uskraćeno. Uh, koliko joj
zavidim!
Vrte se oko
mene, kao što je i ja okrećem u svome svijetu, ali znam, već sam naučila: neće
dugo biti tako i ponovo će se događati one uvijek iste i uvijek dosadne stvari.
Ali je barem sada malo drugačije i silno uživam u toj dobrodošloj kratkoj
promjeni.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.