Dojam
Hodam vrelom
ulicom i u glavi mi ključa, ali nije to zbog sunca koje nemilosrdno pali, već
zbog pitanja koja mi odzvanjaju u proključalom umu, u stvari, jednog jedinog pitanja,
ali sudbonosnog za mene: što je odlučila? Julijana. Lijepa Julijana...
Proteklu sam
noć proveo sa njom, prvu i za sada jedinu i dugo iščekivanu i...što reći? Nije
bilo onako kako sam mislio da će biti. Jesam li previše očekivao?
Vrela nam se
ljetna noć uvukla kroz širom otvoren prozor, u uzaludnoj potrazi za
osvježenjem, dahom vjetra, zvijezde podrugljivo žmirkale na naša tijela u grču,
dole, pored kreveta, na podu, ispod nas samo jedna smeđa deka, mekana i topla.
Sve je bilo
lijepo i nježno i u redu, ili se meni tako činilo, ali onda, u jednom čudnom
trenutku, dok je oblak otkrivao pun mjesec, koji je obasjao njeno lice nad
kojim sam bio nagnut u svom uzbuđenju, iznenađeno primijetim suze u kutu njenih
lijepih očiju. Dva mala vodena bljeska.
- Što je? -
upitam je: tijelo mi se ukoči, čula napregnu, gledam je ispitivački i napeto
čekam.
- Ništa -
tiho, jedva čujno odgovara Julijana i gleda me širom otvorenih očiju. - Ne
obraćaj pažnju, molim te...brzo će proći.
Kako mogu ne
obratiti pažnju? Držim je u naručju, stapam se sa njom i ... da, volim je, sad
sam siguran u to, volim je i moram obraćati pažnju na njena raspoloženja. Na
što drugo obraćati pažnju? Sve je drugo u usporedbi sa njom nevažno. Nastojim
se smiriti i mirno ležim pored nje, ne usuđujući se pomaknuti. Ako se
pomaknem... možda će briznuti u plač koji nikada više neće stati. I u mislima
vidim potočiće suza koji se pretvaraju u nabujale potoke, nabujali potoci u
nabujale rijeke, a nabujale rijeke u podivljalu vodenu snagu koja ruši sve pred
sobom, lomi, uništava, kida, odnosi...
Poput svih
muškaraca, užasavam se ženskih suza: osjećam se bespomoćnim, a taj osjećaj
bespomoćnosti izaziva ono najgore u meni. Javlja se želja za kontrolom
trenutka, a nemam kontrolu ni nad sobom i okrećem joj leđa i istog časa shvaćam
kako radim najveću glupost, jer osjećam kako se njeno golo i toplo tijelo pored
mene odjednom zamrzne u nelagodnosti. Tražila je utjehu, a dobila...
Brzo
pokušavam ispraviti učinjeno i vraćam se u prijašnji položaj, na leđa, a odmah
zatim se okrećem na lijevi bok i priljubljujem uz njeno ukočeno tijelo. Kao da
očekuje udarac, čini mi se. Polako, pažljivo i što je moguće mekšim pokretom,
vršcima prstiju, samim osjetljivim jagodicama, drhtavim joj od uzbuđenja prstima
prelazim licem, pa preko poluotvorenih usana, penjem se uz mali nos, pratim
fino izvijen i tamni luk njene obrve, milujem joj čelo, kosu i konačno se
odvažim i naginjem se nad voljenu, dok ona drhtavo očekuje u mom naručju i
ljubim joj kapke, duge i vlaže trepavice, pijem slanost sa dugih joj trepavica i sa neizmjernom zahvalnošću i
isto tolikim olakšanjem, osjećam njene ruke oko svog vrata, osjećam joj tijelo,
koje se i opet privija uz mene.
Ujutro nas
rano budi sunce i ustajemo šuteći, oboje smeteni i izbjegavajući se pogledati,
ali krišom prateći pokrete onog drugog. Izlazimo na ulicu i stavljam naočale,
Armanijeve su, a Julijana me pogleda, osmjehne se kratko.
- Danas ću si
kupiti naočale - reče, dok stojimo na uglu, gdje se moramo rastati. – Tvoje su
jako dobre.
- Čuj ...-
rekoh, ali me ona prekida.
- Ne govori!
- brzo reče i opet me ne gledajući. - Nije potrebno govoriti.
- Hoćemo li
se vidjeti? - pitam, jer moram pitati.
- Zvrcnuti ću
ti - kaže ona neodređeno i odlazi, a ja gledam za njom i ne znam: da li biti
sretan ili žalostan ili...
Sedam je
navečer, vrućina ne popušta i sklanjam se pod suncobran jednog lokala na obali
i naručujem kavu. Čekam. Čitav dan čekam. Da me Julijana pozove. Naravno, mogu
i ja nju nazvati, ali...nekako osjećam kako Julijana mora prva nazvati, na neki
se način izjasniti, jer one noćašnje njene suze, drhtavo tijelo...ne razumijem,
ne znam sebi objasniti, osim...misao je užasna i ne želim ni misliti na nju,
ali me nešto primorava na to. Popuštam pod neodoljivim pritiskom i postavljam
sam sebi pitanje: kakav sam dojam
ostavio na nju? Na Julijanu? Jedinu ženu koju želim...
Mobitel
zazvoni u trenutku kad posežem za šalicom kave koja primamljivo miriše i moj se
pokret promijeni, pa umjesto šalice, uzimam u uzdrhtalu ruku mobitel.
- Dobra
večer, Julijana - rečem joj, jer vidim ispisano njeno ime, najljepše ime...
- Dobra
večer! - odjekne mi njen veseli glas u uhu i osmjehnem se protiv svoje volje. -
Učinila sam to.
- Što si
učinila? - pitam.
- Kupila
naočale - odgovori Julijana veselo: kupnja je oraspoložila. - Ray Ban naočale.
Divne su!
- Moje su od
Giorgia Armani-a - kažem joj, jer ne znam što drugo reći: zbunjen sam.
- Oh! -
uzvikne Julijana: sad je ona zbunjena, osjećam to. - Da sam znala, kupila bih
iste takve. Da imamo jednake! Zar to ne bi bila fora?
I mir se
spusti na mene i prestajem misliti na dojam koji sam ostavio ili nisam ostavio
na Julijanu, na svoju Julijanu, mogu sada reći. Bezazlenom mi rečenicom
odgovara na pitanje koje me proganja, na pažljiv mi način daje do znanja kako
je sve OK i osjećam se miran i po prvi put u životu znam da sam sretan i uživam
i uživam u tom novom uzbudljivom iskustvu.
- Gdje si? –
pita me ona.
- Na obali. U
kafiću.
- Dolazim odmah!
– veselo kaže ona, a u glasu joj uzbuđenje koje me natjera na lagani drhtaj
iščekivanja. – Kod tebe sam već za pet minuta.
Veza se
prekida. Mirno sjedim, na licu mi tihi smiješak, dok vraćam mobitel na mjesto i
bacam pogled na sat. Kad će već jednom proći ta mala vječnost, koju moram
provesti bez nje i Julijana mi se pridružiti?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.