Zarobljenik
Sam. Potpuno
sam. Usred mnoštva. Točno se tako osjećam, dok stojim na autobusnoj stanici,
ispred autobusa kojim putujem na službeni put, kako pogrešno misle svi oko mene,
jedan od mnogih službenih putovanja, sam i osamljen, usprkos vrevi oko mene i
još više usprkos svoje obitelji, koja me ispraća. Svi su tu: moja žena Monika,
visoka, lijepa, dotjerana do savršenstva, pod punom ratnom spremom, uostalom,
kao i uvijek. Besprijekorna frizura njene kratke i obojane plave kose, lice
zategnuto pod pažljivim rukama maserki koje posjećuje, ten priča o redovitim
posjetima solariju, nokti žarko crveni, baš kao i usne. U četrdeset i prvoj
godini svog života izgleda bolje nego ikada: upravo je zanosna. Obučena u
svilenu bijelu košulju i crnu suknju, dovoljno kratku da svijetu pokaže svoje
prekrasne noge, lagano se njiše na visokim potpeticama i gleda negdje preko mog
ramena. Dosadno joj je, znam. Jedva čeka da uđem u autobus koji će me odvesti
do aerodroma i da joj nestanem iz života: bar privremeno. Da može disati
slobodno.
Do Monike, sa
njene lijeve strane, stoji naša kćerka Magda: dvadeset joj je, visoka je poput
mame, ali crne kose, bujne i dugačke, nemarno joj pada niz ramena u divljim
kovrčama, sve je na njoj nemarno, traperice, majica kratkih rukava, ali sve sa
etiketom, prestižna odjeća, lažna nemarnost koju se skupo plaća, što vrlo dobro
znam, jer ja sam taj koji joj plaća račune.
Malo po
strani stoji moja mlađa kćerka, Dalia, miljenica, mezimica, razmaženo derište.
Dok nisam … Osamnaest joj je tek godina, a takve sam priče načuo o njoj, da me
strah povjerovati u njihovu istinitost. Dalia je kopija svoje majke u tim
godinama: visoka, mršava, kestenjaste kose i zelenih očiju, utegnute male
stražnjice u traperice, mami muškaračke uzdahe, kojih je i te kako svjesna.
- Javi se čim
stigneš - kaže mi Monika: osjećam svakom svojom porom kako to govori samo zbog
toga što se te riječi očekuju od nje. Igra igru.
- Hoću - odgovaram
kratko. I ja igram igru.
- Donesi mi
parfem - kaže praktična Magda. - Nemoj zaboraviti.
- Neću
zaboraviti...
- Evo, moraš
ići - reče Dalia.
Ljubim svoju
lijepu ženu, zatim svoju djecu koja su također mlade žene i penjem se u
autobus. Ima oko pola sata vožnje do aerodroma, pa sjedam i gledam u svoju
obitelj koju više ne poznajem. Jesam li ih ikada zbilja poznavao? Volio?
Provodio vrijeme sa njima? Kad smo postali stranci? Kad sam ih izgubio? Njih za
koje sam tako naporno radio. Gdje je sve to nestalo? Uzaludna pitanja,
znam…Nestrpljivo čekam polazak i osjećam olakšanje, kad autobus krene. Mašem
poput ostalih u autobusu, ali radim to automatski, bez osjećaja...
Nekada nije
bilo tako, prisjećam se, dok autobus bruji i prolazi ulicama grada. Nekada ...
Pet dana
ranije, u petak, kraj je radnog tjedna. Kiša udara svom snagom u prozor. Prolom
je oblaka nad gradom. Oblaci sivi i teški, poput mog raspoloženja, nisko
polegli nad krovove. Gusti zastor kiše sakriva pogled na more: sve je mokro i
sivo. Sjedim u svom odvjetničkom uredu: kupio sam ga prije četrnaest godina: u
stvari, kupio sam ogroman stan u strogom centru grada i od njega učinio ured.
Dugačak hodnik, tri sobe, moja najveća, čajna kuhinja, kupaonica pa čak i jedna
spavaća soba za mene, ako moram prileći. Rat je mahnitao i čovjek, čiji je stan
bio, zbog nekog je svog razloga morao hitno otići. Otkupio sam gotovinom stan
od njega, jeftino i odmah ga preuredio. Sad je već prometan poput šetnice. Ali
nije uvijek tako bilo.
Sve se izmijenilo
u mom dokonom životu daleke 1985-te: trideset mi je godina, neoženjen, samac,
živim sa majkom i radim u jednoj tvrtki kao pravnik. Sanjam o boljem životu,
životu u kojem ne postoje zabrane, u kojem je sve dozvoljeno, u kojem imam
mnogo love, toliko love, da uopće ne razmišljam o njoj. Sanjam o uspjehu,
bogatstvu, moglo bi se reći i slavi. Želim zagrabiti život, u potpunosti ga
iskoristiti: uspjeti! Mlad sam i zdrav i pametan i pun povjerenja gledam u
budućnost.
I tada,
ljetna je i topla večer, dok ispijam večernje pivo u omiljenom kafiću, srećem
nju, Moniku. Dvadeset joj je i ljepša od same ljepote. Dah mi zastaje zbog
njene ljepote i znam: želim nju i ni jednu drugu! Moram je imati! Deset nas
godina dijeli, ali me nije briga: ona je žena za mene, znam. Gledam je kako
prilazi stolu nasuprot mome i uživam u prizoru: visoka je, pomalo mršava,
kestenjaste kose, kratko podšišane, izazovnih kretnji, zelenih očiju, mala joj
stražnjica zanosno se njiše. Uživam samo je gledajući.
Šest mjeseci
kasnije, postala je mojom ženom. Preselio sam se u kuću njenih roditelja, nije
mi se to dopadalo, ali...biti pored Monike bilo mi najvažnije. Odbila je
živjeti pored moje majke, a ja nisam želio otpočeti zajednički život svađom.
Iduće smo godine dobili Magdu i mislio sam da sam najsretniji čovjek na
svijetu. Dvije godine kasnije, rodila nam se Dalia.
Život mirno
promiče, dok se nemirna vremena približavaju. U svojoj sam tvrtki primjećivao
promjene: ljudi se počeli dijeliti, osnivati prave klanove. Promjene su nadirale
i vidio sam kako se vrijednosti mijenjaju. Politika se uvukla u sve pore
društva, u svaki odnos, ništa nije ostalo pošteđeno!
- Daj otkaz -
reče mi jednu večer Monika, dok smo sjedili ispred kuće njenih roditelja.
- Razmišljam
o tome - priznajem joj i vidim je kako se smiješi. - Tražim prostor u centru,
gdje ću otvoriti ured. Dolaze luda vremena, Monika! Biti ću tu svega! I tko
bude pametan, mlatiti će veliku lovu. Treba samo hrabrosti. A ja je imam!
- Ne sumnjam
u tvoju hrabrost - reče mi ona.
Tu smo noć
divlje vodili ljubav, kao u početku našeg poznanstva, kad se gotovo i nismo
prestajali ljubiti. Nezasitno i pomamno.
Divlje.
Privatna mi
se praksa pročula kad sam obranio klijenta optuženog za višemilijunsku
prijevaru. Od tog trenutka nije mi nedostajalo klijenata: svi oni koji su se
kretali van zakona ili gazili po samom njegovom rubu, obraćali mi se. Slava mi
je rasla, baš kao i račun u banci i ljudi me prepoznavali na ulici, pozivali na
piće, slali karte za kazalište, tražili moje društvo. Uživao sam. Tko ne bi?
Uredio sam
privatni, sad sasvim moj ured, zaposlio Bojanu, mladu i sposobnu ženu da mi
bude tajnica, odselio sa obitelji od ženinih roditelja u vlastiti trosobni
stan, koji sam kupio prodavši prethodno stan koji sam naslijedio od majke, a
koja je u međuvremenu umrla. Počeo sam konačno živjeti onako kako sam sanjao da
treba živjeti. I dopadalo mi se to, uživao sam u svakom trenutku koji je svaki
na svoj način bio uzbudljiv.
Kucanje
prekida moje misli i na kratki sam trenutak zbunjen i ustajem sa udobne i kožne
stolice. Kratki mi je trenutak potreban da se vratim iz sjećanja.
- Uđi! -
kažem.
Ulazi Bojana:
smeđa joj je kosa uredno začešljana uz glavu, gotovo priljubljena i pozadi
vezana u rep. Obučena je u tamnoplave hlače i bijelu košulju, prozračnu,
laganu. Smeđe joj oči nasmiješene.
- Uskoro će
pet - kaže ona. - Mogu li još što učiniti za vas?
- Nije
potrebno, hvala - odbijam: želim ostati sam i srediti misli. - Možete ići,
Bojana, hvala!
- Hvala vama,
šefe - kaže ona uz osmjeh, izlazi i tiho zatvara vrata za sobom.
Sjećam se
onog dana kad sam je zaposlio. Upravo sam tog dana prvi put dobio poveću svotu
na ruke i istog tog dana otvorio sam tajni račun, za koji sam samo i jedino ja
znao. Poprilično velike svote često su mi isplaćivali na ruke, u gotovini,
zadovoljni klijenti i naravno, shvatio sam kako porijeklo takvog novca nije baš
najčišće. Nije me bilo brige: zar svi isto ne rade? Zar svijet ne funkcionira
na taj način? Račun se debljao svakog dana, a da nisam imao nikakve ideje kako
ga i kada i da li uopće upotrijebiti. Ali sam osjećao da će mi jednog dana u
budućnosti dobro doći, zatrebati. Pustio sam ga rasti i da nije bilo čestih
uplata, zaboravio bih na njega: ni jednom se nisam poslužio njime, a račun je
postajao sve deblji i deblji. Napredovao je, a ja sam osjećao zadovoljstvo zbog
te činjenice.
Što se ne bi
moglo reći za moj bračni i porodični život. Djeca su prestala biti djeca i moje
su cure postale mlade žene i imale svoj privatni život, u koji nisam imao
uvida. Dok sam trepnuo, postale su odrasle. Normalno je to, mislio sam i nisam
se uzbuđivao, ali bogami, nije normalno ovo što se događa sa Monikom.
Promijenila
se: više je ne prepoznajem, nije to ona mlada cura koju sam upoznao prije
dvadeset godina. Ovu ženu ne poznajem i to je istina! Ta me misao ošine, tog
poslijepodneva od prije godinu dana, kad sam baš kao i sada sam sjedio u svom
uredu: također je bio petak. Gdje je nestala ljubav? Povjerenje? I zašto?
Kad smo
posljednji put vodili ljubav? Nisam se mogao sjetiti, ali sam se sjetio ružne
scene. I sad mi se ta scena odigrava pred očima.
- Nemoj -
rekla mi Monika, kad sam je prije dvije noći u krevetu pokušao privući sebi,
udahnuti njen miris. - Moram sutra biti svježa! Idem...
Prestao sam
je slušati. Odjednom sam shvatio kako je više ne poznajem. Moja Monika, moja
žena, neprekidno odlazi na neka meni sasvim nepoznata mjesta i sreće se sa meni
nepoznatim ljudima. Kreće se u društvu, zove to ona. A ja? Kako ja to zovem? Bijegom,
eto kako zovem. Monika bježi od mene, od vlastite djece i okreće sa sasvim i
samo samoj sebi. Ništa joj drugo nije važno, shvaćam odjednom i prisjećam se
njenih odlazaka kozmetičarki, na jogu, na jogging, na neku od mnogobrojnih
dobrotvornih zabava, na balet...posvuda
odlazi samo zbog toga da ne ostaje u kući. Sa mnom. Koji sam i onako rijetko u
kući: vječno sam u nekoj jurnjavi i često odsutan iz grada. Navikao sam na to i
nisam razmišljao o tome. A sad osjećam kako se sve u mom životu promijenilo:
ništa nije kako bi trebalo biti.
Ljut sam na
samog sebe. Glupan! Kako to prije nisam shvatio?
A zatim nova
crveno užarena misao: djeca, koja nisu djeca! Što znam o njihovim životima? I
iskreno priznajem sebi: ništa! Jesam li zatajio kao otac? Kao suprug? Dok sam
stvarao karijeru i gomilao bogatstvo, jesam li zaboravio na svoje najveće
bogatstvo? Pitanja me razdiru i odlučujem se na drastični korak, jer znam,
drugačije ne mogu doznati ono što žarko želim znati.
Dva dana
kasnije unajmio sam privatnog detektiva ( to je bolje i lakše nego čupati
riječi iz djevojaka, za koje slutim kako bi bile lažne ) i za samo tjedan dana
on me pozvao i ugovorili smo sastanak, koji sam jedva uspio ugurati u pretrpani
dnevni raspored. U restoranu, dok je on zadovoljno jeo neku ribu, a ja pio
mineralnu, nisam želio alkohol, iako sam osjećao potrebu za njim, pregledavao sam materijal koji mi je donio i
oblijevao me znoj. Ledeni i mučni znoj. Bilo je gore nego što sam očekivao da
će biti.
Listam
izvrsno i profesionalno urađene fotografije i zgražavam se, ne vjerujem svojim
očima: Dalia, moja mlađa kći, ljubaka se sa nekoliko njih, što ne bi bilo
strašno, da ne radi to sasvim gola i sa svima odjednom, točnije, sa trojicom
muškaraca odjednom koji... Na slijedećoj slici Magda, obučena, ali golih ruku,
a u veni zabodena igla, na licu joj neki ludi i meni nepoznati izraz, oči
odsutne…
Zgađen,
odguravam slike od sebe i one na kojima je moja draga Monika u tuđem zagrljaju:
pomamno ljubi muškarca, kojeg sam bezbroj puta ugostio u svojoj kući, ali barem nije gola, slika mi se čini sasvim
nevina, nasuprot onim drugim slikama, kao da je slikana na bezazlenom izletu.
U tom sam
trenutku odlučio nestati, potpuno nestati iz njihovih života, promijeniti svoj
život, sasvim ga promijeniti i pokušati ga osmisliti u ovim preostalim
godinama. Još sam relativno mlad, nije još kasno. Nisam im potreban, imaju
svaka od njih svoj život. Skriven od mene. Nisam im potreban. Već im odavno
nisam potreban, ali doznajem to tek sada. Mora da me sve tri moje dame smatraju
običnim glupanom.
Imam pedeset
i jednu godinu i nisam ništa drugo do li zarobljenik svoje obitelji! Nisam im
ja potreban: potreban im je novac koji u gomilama zgrćem! A one, sve tri,
rasipaju ga… I ne mogu podnijeti tu misao. Da im nisam potreban, da me preziru,
jer kako inače objasniti njihovo ponašanje… I moram promijeniti postojeće
stanje. Ovako ne mogu, ne, ovako odbijam
živjeti!
Zgađen, u
sebi se kunem: okrenuti ću svoj život, ovaj puta na bolje! Uspjeti ću! Moram
uspjeti!
- Nešto si
jako tih - kaže mi Monika tu istu večer, dok sjedimo jedno pored drugog na
skupom i kožnom kauču i odsutno zurimo u film koji se vrti na televizoru
ogromnog ekrana. - Neprilike na poslu?
- Ne - kažem,
a u duhu je vidim u zagrljaju onog drugog. - Ništa što ne mogu riješiti, ne
brini.
- Ne brinem -
kaže ona meko. - Imam povjerenja u tebe. Kao i uvijek.
Potajno je
gledam i pitam se: od kada igra ovu igru? Sigurno već jako dugo: tako se
prirodno ponaša i govori. Uživjela se u ulogu, shvaćam.
Sutradan
zovem telefonom Rilca, kome je to nadimak i zovem ga u svoj ured. On ništa ne
pita, samo kaže kako za nekoliko minuta stiže.
- Treba mi
putovnica, i sve ostale isprave sa mojom slikom ali drugim identitetom.
Rilac, koji
sjedi nemarno prekriženih dugih nogu u uglancanim crnim i skupim cipelama,
mirno klima: navikao je na takve razgovore.
- Za kada? -
pita kratko.
- Što prije
to bolje - isto tako kratko odgovaram.
Rilac klimne,
ustaje i uz vučji cerek izlazi iz ureda, a na licu mu vidim pitanje: kako se
ova informacija može iskoristiti?
I dok
strpljivo čekam isprave, sređujem druge stvari: većinu novca prebacujem sa
javnog na tajni račun i smijem se na pomisao, kakvo li će iznenađenje biti za
dragu Moniku, kad shvati da i nema previše novaca na računu. Za mjesec dana
neće imati ni za kozmetičarku. Nedostojna osveta, znam, ali svejedno uživam i
naslađujem se njome. Vrijeme je zrelo za ...
...odlazak od
njih, napuštanje ovog života i početak drugog. Boljeg i svakako sadržajnijeg,
nadam se. Gledam kroz prozor autobusa koji me vozi na aerodrom i po prvi sam
puta nakon mnogo godina sretan. Miran i opušten. Nikakav neodgodivi sastanak me
ne čeka. Oduševljava me to! Zaboravio sam kako je živjeti bez pritiska,
opušteno, mirno. Za nekoliko ću sati šetati Londonom, a sve ovo iza mene...
Odjednom se
autobus snažno zanese, nekoliko putnika uplašeno i prodorno vrisne, razbijaju
rashlađeni zrak u autobusu, kočnice zaškripe i više ništa nije bilo kako treba
biti. Nebo je dole, a more gore i mi mu se približavamo. Shvaćam da se autobus
prevrnuo i da se niz strmu padinu nezadrživo i uz jezivu škripu metala,
kotrljamo prema moru i besmislena mi misao prolazi: dobro je što je ljeto, neće
nam biti hladno u moru i tada oštra bol i mrak i utonuće u zaborav.
Svijetlost mi
vrijeđa oči i želim im to reći, ali mi riječi ne izlaze iz stisnutog grla. Kao
kroz maglu počinjem nazirati lica oko sebe: prepoznajem Moniku koja mirno
stoji, besprijekorno udešena kao i uvijek i do nje nepoznatog u zelenoj laganoj
odjeći i shvaćam kako je to liječnik: kirurg.
- Ne govorite
- kaže mi on. - Doživjeli ste saobraćajnu nnesreću.
- Znam -
konačno uspijevam progovoriti, nakon nekoliko bolnih pokušaja. - Što se
dogodilo? I što se dogodilo sa mnom?
- Samo
polako, bez panike - govori on pažljivo me vodeći u susret nemiloj vijesti, a
Monika, nepogrešivo osjećajući trenutak, prilazi i hvata me za ruku. Brižna supruga.
- Dragi moj -
kaže, ali oči joj to ne misle.
- Morali smo
amputirati - kaže liječnik. - Nije se moglo izbjeći.
- Amputirati
što? - pitam, jer naizgled sve je tu, čitav sam: ruke, noge, trup...
- Samo
polako...
- Jebem mu,
zinite već jednom! - odrežem: sva ona
potiskivana napetost izleti u toj psovci. - Na kraju krajeva, najviše se
to tiče mene, zar ne?
- Stopala,
dragi - kaže mi Monika i steže mi ruku, glas joj blag, ali oči hladne,
bezizražajne: oči morskog psa, bez sućuti u njima. - Morali su ti amputirati
oba stopala.
- Ništa se
nije moglo učiniti - dodaje kirurg. - Vrlo mi je žao, nagnječenja su bila …
- Ostavite me
samog! - grubo ga prekidam.
Nešto u mom
ih glasu natjera na poslušnost bez riječi i oboje me napuštaju, odlaze. Gledam
u njihova leđa, dok mi u uzburkanim mislima konačno prevladava samo jedna
jedina misao, velika i crna i bolna i nepodnošljiva i strašna i bojim je se
izgovoriti na glas, jer sve dok je ne izgovorim na glas, možda i neće postati
istinitom: možda neću postati i ostati zarobljenik.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.