Istinita lažljivica
Vodim Tildu u
naš omiljeni lokal: zove se "Asteriks" i u njemu smo popili našu prvu
zajedničku kavu, nakon koje se rodilo nešto neočekivano i lijepo i za mene
bolno, jer čini mi se i previše lijepo, a da bi potrajalo. Tolika ljepota i
prijatnost ne može potrajati, raspasti će se svakog časa u bezbroj bolnih
krhotina. Uvjeren u to, toliko siguran u svoj zaključak nakon podužeg i bolnog
razmišljanja, u koji se svaki čas ubacivali fragmenti nježnosti: u sjećanju bljesnula
bi njena noga u polumraku sobe, nasmijane oči, onaj uzdah sladostrašća, koji
joj se otimao iz grla, dok bi zabacivala crnokosu glavu na bijelom jastuku,
tračak joj sunca prelijeće preko tanke obrve, a preko joj lijeve obrve, točno
po sredini i okomito, tanka bijela crta, sjećanje na davni udarac dok joj je
djetinjstvo trajalo... Zaključio sam, kako je najbolje prekinuti sve ovo, sa
Tildom, dok se još može, dok se nije razmahalo, dok ne bude previše bolno
prekidati.
Tilda.
Potražio sam značenje njenog imena i otkrio kako znači crtica: ona i jest
crtica u mom, kako mi se čini dok gledam njenu mladost, dugom životu. Dvostruko
stariji od Tilde, osjećam jaz između nas, naših želja, koji ona u svojoj
mladosti ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Trideset joj je, a izgleda i
mlađe, mnogo mlađe.
- Jesi li
sigurna da si punoljetna? - upitao sam je onog proljetnog dana, dok se, poput
male djevojčice zaletjela prema ljuljački u parku kojim smo šetali tog
prohladnog dana.
- Ja sam
tvoja mala djevojčica! - dobacila mi je onim svojim posebnim, čuvanim za takve
prilike glasom, tankim i krhkim: baš kao da govori druga osoba.
Pecnulo me to
malo, jer kad imaš šezdeset, nije ti drago slušati takve izjave. Nije mi drago
u početku nove ljubavne veze, kad sam još nesiguran, kad ne znam u kome će se
pravcu strast koju divlje osjećam razviti i hoće li se uopće razviti. Ili će
poslije nekoliko zajedničkih znojnih i neprospavanih noći nestati, ugasiti se
poput uzdrhtalog plamena svijeće na vjetru. U hipu. Kao da je nikada ni bilo
nije.
- Ne shvaćam
- prije tri mi dana rekla, dok smo goli ležžali u krevetu: poslijepodne je
lijeno teklo, a znojna nam se tijela sušila na ljetnoj vrućini koja je
postajala sve jača - zašto se toliko uznemiruješ zbog razlike u godinama?
- Ali, zlato
- meko sam joj rekao, gladeći joj prekrasnii bok, mokar i sklizav od znoja,
našeg znoja, njenog i mojeg, pomiješanog znoja. - Dvostruko sam stariji! Bliže
sam smrti nego rođenju i ...
Skočila je
iznenada u sjedeći položaj, a male joj i prelijepe grudi uzbuđeno uzdrhtale.
Nagnula se prema meni i položila mi malen i topao i vlažan dlan na usta i
čvrsto ih stegnula, vrijeđajući mi bolom usne.
- Da se nisi
usudio izreći do kraja! - rekla mi, a lice joj u polutami sobe izgledalo
odlučno, pogled čvrst i neumoljiv u svome traženju. - Kako ne možeš prihvatiti
moje osjećaje? Zbog čega? Je li krivica u meni? Ako uopće ima krivice?
Prisjećam se
sada, dok ulazimo u "Asteriks" i prilazimo "našem" stolu,
kako joj ništa nisam odgovorio. Iz prostog razloga što se bacila na mene, gladno me ljubeći, grizući...
Konobarica
nam se smješka: poznati smo joj od prvog dana, ovdje se dolazimo sakriti od
svijeta, ovo je naš kutak mira. Poznaju nas stalni gosti i ništa ne vide čudnog
u našem druženju. Ovdje se sastaju čudaci grada i ničemu se ne čude: umjetnici
i nazovi umjetnici i oni koji to žele postati, školarci… Zahvalan sam im na
tome, siguran kako Tilda ni malo ne mari za takve trice.
Sjedamo, a
Tilda me posjednički hvata za ruku i steže, gladno me gledajući u oči. Kaže,
kako voli moje oči, oči koje su mnogo toga vidjele. Oči muškarca koji poznaje
život. Koje pričaju o iskustvu.
- Uobičajeno?
- pita nas konobarica, koja se odjednom stvvorila pored nas.
- Naravno! -
veselo odgovara Tilda i besramno me ljubi u usta.
Shvaćam kako
neće biti ni malo lako izreći ono zbog čega sam je doveo ovamo. Reći joj, kako
ovo između nas mora prestati, previše je razlike u godinama, a i još koječega.
- Da se nisi
usudio pokvariti nam današnji dan - reče mi Tilda odjednom, dok joj ruka
automatski vadi cigaretu. - Budeš li pametan, ovo će biti upravo savršeni dan!
Gledam je
mirno i čudim se njenoj intuiciji. A opet, poznato je koliko su žene osjetljive
i kako znaju predosjetiti nadolazeću nevolju. Shvaćam, kako je po mojoj šutnji
naslutila da se nešto sprema.
Jutro smo
proveli lijeno se protežući u krevetu, pijući kavu koju sam ja skuhao i donio
joj u krevet, pa ponovo legao pored nje. Ustali smo tek oko jedanaest, jer
trebalo nam vremena za sve one male nježnosti nakon ljubavne noći, pa se polako
tuširali, oblačili i laganom šetnjom gradom došli ovdje, na još jednu kavu, jer nedostaje nam sna.
Gledam je
kako puši i pijucka kavu i pitam se: na koji joj način reći. Ne mogu vjerovati
u njene riječi, moraju biti lažne. Kako može voljeti mene, zrelog, možda i
prezrelog muškarca, kad oko sebe ima mnogo...prekidam misli i samo je gledam.
Neka sve ide u vražju mater. Udariti ću brzo i snažno i nemilosrdno i sve će za
čas biti gotovo. Ustati ću i mirno napustiti lokal: neće se usuditi prirediti
mi scenu na javnom mjestu. Ili možda ipak hoće? Nije važno. moram joj reći što
mislim, što osjećam i ne smijem to više odlagati. Guše me te neizgovorene
riječi, postaju suviše teške. Ne mogu ih više nositi u sebi.
- Ovo između
nas mora prestati - kažem joj tiho i mirno je gledajući u oči. – Možeš ti
govoriti što god hoćeš, ali znam kako je razlika u godinama prevelika, a da ne
bi bila važna.
Ruka u kojoj
drži cigaretu, joj zastane na putu prema usnama: gasi cigaretu divljačkom
kretnjom, uvrće zglob i drži oboren pogled i znam da je ljutita, ali više od
svega žalosna.
- Zašto mi ne
vjeruješ? - pita me podižući plavi pogled, a lijepo joj lice žalosno: pred
plačem je, znam.
- Trideset
godina! - šapućem joj tiho, sasvim tiho, ali uzbuđeno. - Previše je to,
previše...
- Meni to
ništa ne znači...
- Ne vjerujem
u to - kažem joj. – Ne mogu vjerovati.
Mora ti značiti!
- Samo tebi
znači - odgovori Tilda i gleda me žalosno-ljutito. - Ja ne mislim o tome!
- Ne vjerujem
- ponavljam i mislim, kako je sada sve gotoovo, prošlo: nema više uzbudljivih i
lijepih noći, nema više...
- Hoćeš li
reći da lažem? - pita me Tilda i gleda izazovnim pogledom.
- Nemoj -
molim je.
- Što nemoj?
- pita ona siktavo. - Ti si lud! Ništa mi nne znači razlika u godinama. Nisam
lažljivica: istinu ti govorim. Volim te i želim biti pored tebe.
Preplavljuje
me snažni val topline i sa zadovoljstvom mu se prepuštam: kupam se u
zadovoljstvu čitavim svojim bićem.
- Ali kako? -
pitam je. - Pogledaj oko sebe, Tilda! Vidi sve te muškarce oko sebe, mlade,
željne osvojiti svijet… Što ću ti...
- Vidim ovdje
samo jednog pravog muškarca - kaže mi ona, naginje se prema meni, uranja
pogledom i grčevito mi steže ruku. - A taj jedini muškarac si ti! Shvati to već
jednom!
Uzvraćam joj
stisak rukom, dok mi u želucu treperi, toplina prerasta u vrućinu i rumenilo me
zadovoljstva zapljuskuje, pa obaram glavu da mi Tilda ne vidi oči prepune...zar
nisam odrastao muškarac, jedini u ovoj prostoriji, kako je upravo moja Tilda
rekla?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.