Vruće i hladno
Još prije
nekoliko trenutaka nalazili su se u rashlađenom i tihom prostoru, vrućina ih se
nije ticala, a jezici im oblizivali uživanje, dok su se milovali očima, ne odvajajući
pogled jedno sa drugog ni za trenutak, baš kao da su im pogledi nekim čudom
slijepljeni. A onda su morali napustiti rashlađeni Raj i stupiti u Pakao,
stupiti na užareni asfalt ulice. Oborene glave, Branka kao da ne može odvojiti
pogled od izdajničke male i vlažne mrlje na svojoj veseloj tamnoplavoj kratkoj
ljetnoj haljinici,
Dok prelaze
preko pješačkog prijelaza, hodajući užurbano pod nemilosrdnim suncem, Nikola je
gleda ispod oka. Lice mu se trza od suzdržavanog osmjeha, dok krišom promatra
Branku, koja oborene crnokose glave žuri prema hladovini koju pruža velika i
siva zgrada, a od koje su udaljeni svega desetak metara. Na licu joj čita bijes pomiješan sa dozom
žalosti.
Četiri su
sata poslijepodne, ljeto vrišti gromoglasno, potičući i razdražujući strasti
svojom nemilosrdnom vrućinom.
- Nikada nisi
zadovoljna - reče joj Nikola, žureći uz Branku, hodajući sa njene lijeve strane,
puštajući je hodati djelomično u varljivo-spasonosno-hladnoj sjeni zgrade.
- Molim te
šuti! - odbrusi ona.
- Eto, vidiš?
- reče Nikola, a osmjeh mu i dalje titra naa licu, dok žmirka pod žarkim
sunčevim odsjajem. - Ne želiš razgovarati o problemu.
- Ne postoji
problem - razdraženo reče Branka, okrenuvši se prema njemu: lice joj ljutito i
rumeno, zagrijano i ljutnjom i suncem.
- Zašto se
onda ljutiš?
- Razdražuješ
me svojim besmislenim pitanjima!
- Nisu
besmislena - brani se Nikola. - Zar te nisam opomenuo? Lijepo sam ti rekao:
vrućina je i poslije će ti biti još više vruće. Ali si ti...
- Ušuti već
jednom, za ime boga! - uzvikne Branka, zastane pored izloga iz kojeg ih gledaju
ženske i muške i dječje cipele. - Jesi, opomenuo si me, ali te...
- Drago mi je
što priznaješ - pobjedonosno reče Nikola.
- Hoćeš li
ušutjeti i dozvoliti mi završiti rečenicu? - Branka stoji i dalje leđima
okrenuta prometu i gleda radoznalo u izlog cipela. - Postaješ pomalo brbljav,
znaš li to?
- Oho! -
uzvikne Nikola podsmješljivo. - Već naslućujem kamo vodi sve ovo.
- Tako si
prokleto pametan, da mi je mučno od toga! - odreže Branka. - Zar nikada ne
poželiš biti u krivu? Promjene radi?
- Ne! -
kratko odgovori Nikola. - Dovoljno je što ti toliko griješiš. Za oboje!
- Ovo je
niski udarac - uzvrati ona, ali ga ne pogleda, pogledom prikovanog za prekrasne
sandale, koje se činile zlatom izvezene. - Ali to se moglo i očekivati od tebe!
- Da? -
podsmješljivo je upita Nikola. - Zar samo zbog toga što sam predvidio, kako će
ti poslije biti još više vruće? Uvijek je tako!
- Dobro,
dobro... - nestrpljivo odgovori Branka odmahujući golom rukom.
- Ali ti,
tipično za tebe - ne pušta je Nikola iz svojih kliješta - nisi htjela
poslušati!
- Pa, kako
sam mogla znati...Samo sam željela na trenutak zaboraviti, barem na trenutak
rashladiti se, potisnuti ovu nesnosnu vrućinu.
- Trebala si
znati! - reče on i nasmije se. - Uvijek je tako: prirodni zakon.
- Ah, evo ga!
- uzvikne Branka. - Sad će mi fizičar rastuumačiti neshvatljivo!
- Sve je to i
te kako shvatljivo - mirno, ali beskrajno uživajući odgovori Nikola. - Poslije
uživanja u ledenom sladoledu, vrućina se uvijek još jače osjeća...
- Željela sam
se barem na trenutak rashladiti, rekla sam ti već to - brani se Branka: gleda i
dalje u zlatne sandale, koje kao da je zovu. - Što je loše u tome?
- Loše je to
što ne predviđaš događaje - reče joj on, pažljivo prateći njen pogled. - Ne
možeš naučiti mirno držati ruke i uvijek ti malo sladoleda kapne na haljinu i
uvijek se poslije toga ljutiš na mene, kao da sam ja to prouzročio.
- Ovo je i
onako prošlogodišnji model - odgovori Branka, nasmiješi mu se zanosno i primi
pod ruku i povuče ga bliže izlogu. - Dragi, vidiš li ove zlatne sandale? Što misliš...
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.