Ljetovanje
Netko kuca na
vrata i trza me iz teškog sna u koji sam
upao: vruće je, sparno poslijepodne i osjećam nedostatak kisika. Guši me
ova nezaustavljiva i sveprisutna vlažna toplina. Ne možeš joj pobjeći. Zavaravam
samog sebe, poput svih ostalih, pa u hotelskoj sobi spuštam rolete, sprečavam
sunčevu svjetlost u njenom posvemašnjom prodiranju, ali vrućina ne postaje
manja. Samo je tamnija.
Ustajem iz
fotelje u koju sam se bio udobno zavalio i opustio i umalo zaspao, pa bacam
pogled na krevet, pored kojeg lagano prolazim i na kome tiho i nepomično spava
moja žena Arina: leži na leđima, mirno, ruke joj opuštene pored tijela a lice
joj blijedo u polutami sobe. Nastojim tiho proći pored nje, pa još tiše zatvaram
vrata spavaće sobe, prolazim kroz mali
salon i otvaram vrata, na kojima netko ponovo nestrpljivo kuca.
- Dobar dan,
gospodine! - kaže uljudno direktor hotela, mlad čovjek, već oćelavio, samo mu
vijenac riđe kose oko okrugle lubanje. - Lijepo vas molim, pustite nas u vašu
sobu, bez nepotrebnih komplikacija.
- U čemu je
stvar? - pitam mirno: ništa nisam zgriješio i dvojica policajaca koji mirno
stoje pored direktora, ni malo me ne uzrujavaju.
- Ovdje smo
da to ustanovimo - odgovori mi onaj viši, čupavih obrva, namrgođena i stroga
lica: prava slika strogog policajca.
- Da
ustanovite što? - pitam tiho i ne pomičem se sa mjesta, zapriječivši im ulaz.
- Da
ustanovimo što je sa vašom suprugom - odgovori namrgođeni policajac.
- Što bi bilo
sa njom?
- Sad ćemo to
ustanoviti - kaže on, policajac, blago me odgurne i prolazi pored mene.
- Probuditi
će te mi ženu! - protestiram i nastojim ga zadržati, ali je njega nemoguće
zadržati: mlađi je od mene, viši i teži.
- Nadam se da
hoćemo - kaže on i prilazi vratima spavaće sobe...
...Počeli smo
razmišljati, ili bolje reći sanjariti, o raskošnom odmoru negdje na moru nekako
odmah iza Nove godine.
- Zima! -
rekla je moja Arina, jednog ledenog poslijepodneva, dok smo u kuhinji ispijali
poslijepodnevni čaj od metvice, što nam bio običaj svih trideset godina braka.
- Kako ono kažu? Pun mi je nos zime! Smrzavvam se! Čini mi se kako je svake
godine sve više hladnije...
- Kažu da je
zavladalo globalno zatopljenje...
- Ah! - Arina
me prekida sa osmjehom, ne bi li mi pokazala kako shvaća i cijeni moju upadicu.
- Sanjarim o ljetovanju na moru, o mirnom hhotelčiću koji nije preskup i koji
nije razvikan.
- Nemamo... -
počinjem.
- Znam -
ponovo me prekida ona blago. - Ne uzrujavaj se: to je samo moja
maštarija...Hoćeš li još čaja?
Ali sam se ja
uzrujao i nisam se mogao prestati uzrujavati. Trideset smo godina u braku,
volim je isto kao i prvog dana, a ne mogu joj priuštiti odmor u toplini, sa
okusom mora. Imao sam trideset, a Arina dvadeset i četiri onog vrućeg ljetnog
dana, kad smo sklopili brak kod matičara, tiho, samo sa dvoje prijatelja,
skromno, da skromnije ne može biti. Čitav nam je život protekao u znaku
skromnosti: radio sam kao električar u brodogradilištu dok je moja Arina vodila
brigu o domaćinstvu, koje je postojalo više u našoj mašti i željama, nego li u
zbilji: bili smo podstanari.
Živjeli smo
običan život, poput većine koji su živjeli od svog rada i bili smo zadovoljni
njime. Samo nas jedno sputavalo u našoj sreći: Arina nije nikako mogla
zatrudnjeti. Okrenuli smo se jedno drugome i svu pažnju i ljubav usmjerili
prema izgradnji zajedničkog života. Dobili smo stan, poput ostalih u to doba,
preko brodogradilišta, u kojem sam proveo čitav svoj radni vijek, nakon
petnaest godina čekanja i polako se penjući
na listi za dodjelu stana i petnaest dugih i predugih godina
podstanarstva. Stan je bio jednosoban, malen, ali mi smo bili zadovoljni,
presretni. Što nam je više trebalo? Zar nemamo jedno drugo? Sve ostalo...
Godine su
prohujale, došao i strašni rat i prvi smo puta bili sretni što nemamo djece.
Mislili smo: neće nas rat okrznuti, načeti naš život. Ali smo se, naravno,
varali. Prvo su mene otjerali u preranu mirovinu, umanjenu, sramotno malu, ali
koju sam morao prihvatiti, jer bilo je ili to ili na ulicu, a ubrzo zatim Arinu
zahvati neka bolest, koju ni jedan liječnik nije mogao precizno imenovati.
Gubila je snagu, a ponekad je sjećanje varalo, pa je govorila o događajima iz
našeg zajedničkog života, kojih nikada nije bilo, nikada se nisu odigrali.
I starjela
je, moja Arina, brzo i nezaustavljivo, primjećivao sam to svakodnevno i strašno
me to boljelo. U mislima sam dozivao njen lik iz onih dana kad sam joj udvarao,
kad je bila prekrasna i uvijek vesela i nasmijana mladica, vitka poput vrbe i
izazovnog pogleda, kojim me i privukla. U mašti sam je vidio kako pleše i smije
se uz glasnu rok glazbu koju je voljela isto kao i ja i koju smo često zajedno
slušali.
A sada? Gdje
smo to došli? Kako smo stigli do ovog cilja? Koji nije bio naš cilj. Imam
šezdeset i dvije, Arina pedeset i šest, ulazimo u treću životnu dob, a iza nas
samo sjećanja, prijatna, ali ipak nedovoljna. I to boli!
Dobio sam
posao! Na crno, naravno. Sin jednog mog poznanika, mlad građevinski poduzetnik,
kakve je popriličan broj iznjedrilo ovo novo društvo u kojem se baš previše ne
snalazim, pristao je, na nagovor svog oca, mog poznanika, zaposliti me na svom
gradilištu. Tutnuli mi kramp u ruke i kopao sam jarak u koji su polagane
kanalizacijske cijevi. Glup i dosadan posao i jako naporan, ali nije me bilo
briga: mislio sam samo i jedino na to, kako svoju Arinu vodim na ljetovanje.
Proljeće je u punom zamahu i ljeto će stići dok trepneš okom.
Ne mogu
zaboraviti njen pogled, kad sam tromjesečnu krvavo stečenu zaradu položio
ispred Arine na stol, pomno skrivajući žuljevite dlanove od njenog radoznalog
pogleda.
- Za ovo
možemo kupiti...
- Ništa ne
kupujemo za ovo! - prekinuo sam je i blago zagrlio, da ublažim grube riječi. - Vodim
te na ljetovanje! I ne želim čuti ni riječi! Zaslužila si ljetovanje, pravo
ljetovanje, u hotelu, na moru, baš
onako kako sanjariš.
Idući smo
tjedan stigli: izabrali smo otok i nismo se pokajali. Već nas prvi pogled na
otok, radoznali pogled bačen sa palube trajekta, očarao ljepotom. Zelenilo
raslinja i plavetnilo mora.
- Idemo se
odmah okupati u moru - rekla je Arina.
Bio sam
sretan i neprestano mi osmjeh titrao na licu. Konačno sam uspio nešto učiniti
za svoju Arinu. Uživao sam u njenom uživanju, dok sam je, tog prvog dana moru,
gledao kako pažljivo ulazi u slano plavetnilo, sitna, mršava, na njoj
jednodijelni kupaći kostim. Dugo je plivala, a zatim izašla i opružila se pored
mene, a iz grudiju joj se oteo duboki uzdah zadovoljstva.
- Sretna?
- I više nego
sretna - odgovori mi i osmjehne se prema meni i taj me osmjeh zagrije više od
sunčevih zraka. - Malo sam umorna. Idem u sobu leći, a ti slobodno ostani i
uživaj u moru i suncu.
Dva sata
kasnije, bilo mi dosta i mora i sunca. I nedostajala mi Arina: bez nje, ništa
mi more ni sunce nije značilo. Odšetah laganim korakom do hotela, pa tiho, da
ne probudim Arinu ako slučajno još uvijek spava, otvorim vrata i uđem u sobu.
Vidim je kako mirno leži i odlučim se istuširati, dok čekam na njeno buđenje.
Tuširam se dugo i sa uživanjem, napola se nadajući, kako će je šum tuša
probuditi, ali ona čvrsto spava i dalje. Prisjećam se nekih drugih tuširanja…
Osmjehujući
se, vraćam se u sobu i sjedam pored Arine. Gledam je, mirno pažljivo i čini mi
se nekako drugačija. Ne shvaćam. Kako može biti drugačija? Arina je Arina! Ni
više ni manje. Ali ovo jest Arina i nije Arina. Zbunjen sam i nastojim otkriti
zbog čega.
Naginjem se
nad nju, polako, dok me neka bol u potiljku probada: slutim nepoznato i bojim
ga se, slutim bol, mnogo jaču nego ovu što je osjećam u potiljku, hladnu i
oštru bol koja mi para unutrašnjost. Prodire mi do mojih dalekih sjećanja i
čitav mi se život, moj život sa Arinom u ludom kovitlacu vrti pred očima i
vidim nas u svim ovim godinama, vidim sve, pa čak i ono što nije bilo, a što je
moglo biti, ili je bilo, nadam se, molim se da je bilo, da je zbilja i jest
zbilja, znam da je zbilja, mora biti zbilja, drugačije ne može biti, ne smije
biti: vidim voljenu Arinu kako šeće plažom, stežući nježno ručice dvoje djece,
djevojčice i dječaka, oboje lijepih, na mamu. Naša su to djeca, shvaćam, a ona
tuga i bol koja mi parala najintimniju unutrašnjost, odjednom se povukla,
ostavljajući blagu omaglicu u mom pogledu kojim milujem svoju Arinu sa našom
djecom.
Sretan sam,
ne žalim ni za čime: Arina i djeca mi ispunila život i dok ih gledam, daju mi
snagu za budućnost, pa kujem planove, smjele, ludo odvažne, i za koje znam da
ću ih biti u stanju provesti u djelo. Jer snagu, onu pravu istinsku snagu,
pronalazim i dobivam od njih, od svoje drage žene i djece. Sreća ma čitavog
preplavljuje i ne mogu se prestati osmjehivati: gledam djecu kako veselo i
pomalo razuzdano skaču po krevetu i odjednom shvaćam da je Arina možda umorna,
ali blaga duša, ne buni se, ne protestira, blagim smiješkom promatra nestašnu
dječicu i uživa umorno, usprkos umoru, u
njima.
-
Djeco, draga – kažem im tiho, blago. – Zar ne vidite
da vam je majka umorna?
Ništa više nisam trebao reći: bez riječi
prestaju sa svojom igrom, naginju se nad majku i ljube je, ona uzvraća, zatim
prilaze meni koji ih grlim i odlaze iz sobe, ostavljajući nas same.
-
Ne smiješ dozvoliti da te gaze, draga moja – kažem joj
blago.
-
Tako su dobra – uzvraća ona. – Jesi li vidio kako su
samo brzo poslušala?
Uvijek ima
lijepu riječ i razumijevanje za svakog. Vidim kako umorno sklapa oči i sa
nestankom sjaja njenog pogleda, sve mi se odjednom promijeni. Ovaj je put
umornija nego inače. Znam to po položaju u kojem leži. Polako joj prilazim i
počinjem je svlačiti, pažljivo, polako, polako, da je ne razbudim. Udovi su joj
mlitavi i neposlušni i to mi je strano, ali valjda tako mora biti. Namučio sam
se dok sam je svlačio, pažljivo odlažući odjeću, jer Arina ne voli nered.
Gledam je golu, zrelu i najljepšu ženu koju su moje oči vidjele, pa je pokrivam
plahtom, bijelom i mirisavom: još nismo spavali omotani njima. Liježem pored
Arine i milujem joj ruku, hladna je i mirna i ne uzvraća mi milovanje…
Budim
se…zaspao sam. Gledam širom otvorenih očiju oko sebe i ne shvaćam gdje se
nalazim. Zaspao sam u fotelji i ne snalazim se ni u prostoru ni u vremenu: sa
nerazumijevanjem gledam oko sebe. Odbludio sam…gdje? Ne znam…u prošlost?
Sjećanje? U što? Ma gdje li sam to odbludio umom, želim tu i ostati: dobro mi
je, mekano, zaštićen sam od svega, ništa me više ne može povrijediti…
A sada...
- Molim vas -
govori mi ćelavi direktor. - Nemojte nam otežavati i onako već neprijatnu
situaciju.
- Ništa ja ne
otežavam - ogorčeno mu proturječim, jer znam, svojom će bukom narušiti njen
mir, a to ne želim. - Ne razumijem zašto...
- Samo mirno,
molim vas! - kaže mi niži policajac, gotovo još dijete i hvata me za mišku,
umirujuće je steže. - Pustite nas da radimo svoj posao.
Njegov
kolega, onaj viši, namrgođeni, odlučnim pokretom ruke otvara vrata spavaće sobe
i zakorači u tamu. Nekoliko sekundi kasnije, evo ga nazad, vrti glavom i gleda
me sažaljivo.
- Imali ste
pravo - kaže direktoru. - I dobro je što ste nas pozvali. Mrtva je već nekoliko
dana.
- Bilo mi je
sumnjivo što viđam samo njega - reče direktor. - Gospođu sam vidi samo prvi
dan, a ovdje su već sedam dana.
- Ne
razumijem, zašto vas toliko smeta njeno spavanje - kažem im i nastojim im
objasniti: - Arina je samo previše iscrpljena, umorna i to je sve. Kad se
ispava, pridružiti će mi se na kupanju. Ona...
- Uvjeren sam
da ste u pravu - kaže onaj viši i namrgođeni, čupavih obrva policajac, čije
lice odjednom postalo mekano, blago. - Pustiti ćemo je odmarati, a mi idemo u
direktorov ured. Nemate ništa protiv?
- Nemam -
kažem i idem poslušno prema vratima, što dalje od moje Arine: važno je ne
probuditi je!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje
objavljenih radova bez pristanka autora.