Ljetovanje

 

   Netko kuca na vrata i trza me iz teškog sna u koji sam  upao: vruće je, sparno poslijepodne i osjećam nedostatak kisika. Guši me ova nezaustavljiva i sveprisutna vlažna toplina. Ne možeš joj pobjeći. Zavaravam samog sebe, poput svih ostalih, pa u hotelskoj sobi spuštam rolete, sprečavam sunčevu svjetlost u njenom posvemašnjom prodiranju, ali vrućina ne postaje manja. Samo je tamnija.

   Ustajem iz fotelje u koju sam se bio udobno zavalio i opustio i umalo zaspao, pa bacam pogled na krevet, pored kojeg lagano prolazim i na kome tiho i nepomično spava moja žena Arina: leži na leđima, mirno, ruke joj opuštene pored tijela a lice joj blijedo u polutami sobe. Nastojim tiho proći pored nje, pa još tiše zatvaram vrata spavaće sobe,  prolazim kroz mali salon i otvaram vrata, na kojima netko ponovo nestrpljivo kuca.

   - Dobar dan, gospodine! - kaže uljudno direktor hotela, mlad čovjek, već oćelavio, samo mu vijenac riđe kose oko okrugle lubanje. - Lijepo vas molim, pustite nas u vašu sobu, bez nepotrebnih komplikacija.

   - U čemu je stvar? - pitam mirno: ništa nisam zgriješio i dvojica policajaca koji mirno stoje pored direktora, ni malo me ne uzrujavaju.

   - Ovdje smo da to ustanovimo - odgovori mi onaj viši, čupavih obrva, namrgođena i stroga lica: prava slika strogog policajca.

   - Da ustanovite što? - pitam tiho i ne pomičem se sa mjesta, zapriječivši im ulaz.

   - Da ustanovimo što je sa vašom suprugom - odgovori namrgođeni policajac.

   - Što bi bilo sa njom?

   - Sad ćemo to ustanoviti - kaže on, policajac, blago me odgurne i prolazi pored mene.

   - Probuditi će te mi ženu! - protestiram i nastojim ga zadržati, ali je njega nemoguće zadržati: mlađi je od mene, viši i teži.

   - Nadam se da hoćemo - kaže on i prilazi vratima spavaće sobe...

 

   ...Počeli smo razmišljati, ili bolje reći sanjariti, o raskošnom odmoru negdje na moru nekako odmah iza Nove godine.

   - Zima! - rekla je moja Arina, jednog ledenog poslijepodneva, dok smo u kuhinji ispijali poslijepodnevni čaj od metvice, što nam bio običaj svih trideset godina braka. - Kako ono kažu? Pun mi je nos zime! Smrzavvam se! Čini mi se kako je svake godine sve više hladnije...

   - Kažu da je zavladalo globalno zatopljenje...

   - Ah! - Arina me prekida sa osmjehom, ne bi li mi pokazala kako shvaća i cijeni moju upadicu. - Sanjarim o ljetovanju na moru, o mirnom hhotelčiću koji nije preskup i koji nije razvikan.

   - Nemamo... - počinjem.

   - Znam - ponovo me prekida ona blago. - Ne uzrujavaj se: to je samo moja maštarija...Hoćeš li još čaja?

 

   Ali sam se ja uzrujao i nisam se mogao prestati uzrujavati. Trideset smo godina u braku, volim je isto kao i prvog dana, a ne mogu joj priuštiti odmor u toplini, sa okusom mora. Imao sam trideset, a Arina dvadeset i četiri onog vrućeg ljetnog dana, kad smo sklopili brak kod matičara, tiho, samo sa dvoje prijatelja, skromno, da skromnije ne može biti. Čitav nam je život protekao u znaku skromnosti: radio sam kao električar u brodogradilištu dok je moja Arina vodila brigu o domaćinstvu, koje je postojalo više u našoj mašti i željama, nego li u zbilji: bili smo podstanari.

   Živjeli smo običan život, poput većine koji su živjeli od svog rada i bili smo zadovoljni njime. Samo nas jedno sputavalo u našoj sreći: Arina nije nikako mogla zatrudnjeti. Okrenuli smo se jedno drugome i svu pažnju i ljubav usmjerili prema izgradnji zajedničkog života. Dobili smo stan, poput ostalih u to doba, preko brodogradilišta, u kojem sam proveo čitav svoj radni vijek, nakon petnaest godina čekanja i polako se penjući  na listi za dodjelu stana i petnaest dugih i predugih godina podstanarstva. Stan je bio jednosoban, malen, ali mi smo bili zadovoljni, presretni. Što nam je više trebalo? Zar nemamo jedno drugo? Sve ostalo...

   Godine su prohujale, došao i strašni rat i prvi smo puta bili sretni što nemamo djece. Mislili smo: neće nas rat okrznuti, načeti naš život. Ali smo se, naravno, varali. Prvo su mene otjerali u preranu mirovinu, umanjenu, sramotno malu, ali koju sam morao prihvatiti, jer bilo je ili to ili na ulicu, a ubrzo zatim Arinu zahvati neka bolest, koju ni jedan liječnik nije mogao precizno imenovati. Gubila je snagu, a ponekad je sjećanje varalo, pa je govorila o događajima iz našeg zajedničkog života, kojih nikada nije bilo, nikada se nisu odigrali.

   I starjela je, moja Arina, brzo i nezaustavljivo, primjećivao sam to svakodnevno i strašno me to boljelo. U mislima sam dozivao njen lik iz onih dana kad sam joj udvarao, kad je bila prekrasna i uvijek vesela i nasmijana mladica, vitka poput vrbe i izazovnog pogleda, kojim me i privukla. U mašti sam je vidio kako pleše i smije se uz glasnu rok glazbu koju je voljela isto kao i ja i koju smo često zajedno slušali.

   A sada? Gdje smo to došli? Kako smo stigli do ovog cilja? Koji nije bio naš cilj. Imam šezdeset i dvije, Arina pedeset i šest, ulazimo u treću životnu dob, a iza nas samo sjećanja, prijatna, ali ipak nedovoljna. I to boli!

 

   Dobio sam posao! Na crno, naravno. Sin jednog mog poznanika, mlad građevinski poduzetnik, kakve je popriličan broj iznjedrilo ovo novo društvo u kojem se baš previše ne snalazim, pristao je, na nagovor svog oca, mog poznanika, zaposliti me na svom gradilištu. Tutnuli mi kramp u ruke i kopao sam jarak u koji su polagane kanalizacijske cijevi. Glup i dosadan posao i jako naporan, ali nije me bilo briga: mislio sam samo i jedino na to, kako svoju Arinu vodim na ljetovanje. Proljeće je u punom zamahu i ljeto će stići dok trepneš okom.

   Ne mogu zaboraviti njen pogled, kad sam tromjesečnu krvavo stečenu zaradu položio ispred Arine na stol, pomno skrivajući žuljevite dlanove od njenog radoznalog pogleda.

   - Za ovo možemo kupiti...

   - Ništa ne kupujemo za ovo! - prekinuo sam je i blago zagrlio, da ublažim grube riječi. - Vodim te na ljetovanje! I ne želim čuti ni riječi! Zaslužila si ljetovanje, pravo ljetovanje, u hotelu, na moru, baš  onako  kako sanjariš.

 

   Idući smo tjedan stigli: izabrali smo otok i nismo se pokajali. Već nas prvi pogled na otok, radoznali pogled bačen sa palube trajekta, očarao ljepotom. Zelenilo raslinja i plavetnilo mora.

   - Idemo se odmah okupati u moru - rekla je Arina.

   Bio sam sretan i neprestano mi osmjeh titrao na licu. Konačno sam uspio nešto učiniti za svoju Arinu. Uživao sam u njenom uživanju, dok sam je, tog prvog dana moru, gledao kako pažljivo ulazi u slano plavetnilo, sitna, mršava, na njoj jednodijelni kupaći kostim. Dugo je plivala, a zatim izašla i opružila se pored mene, a iz grudiju joj se oteo duboki uzdah zadovoljstva.

   - Sretna?

   - I više nego sretna - odgovori mi i osmjehne se prema meni i taj me osmjeh zagrije više od sunčevih zraka. - Malo sam umorna. Idem u sobu leći, a ti slobodno ostani i uživaj u moru i suncu.

 

   Dva sata kasnije, bilo mi dosta i mora i sunca. I nedostajala mi Arina: bez nje, ništa mi more ni sunce nije značilo. Odšetah laganim korakom do hotela, pa tiho, da ne probudim Arinu ako slučajno još uvijek spava, otvorim vrata i uđem u sobu. Vidim je kako mirno leži i odlučim se istuširati, dok čekam na njeno buđenje. Tuširam se dugo i sa uživanjem, napola se nadajući, kako će je šum tuša probuditi, ali ona čvrsto spava i dalje. Prisjećam se nekih drugih tuširanja…

   Osmjehujući se, vraćam se u sobu i sjedam pored Arine. Gledam je, mirno pažljivo i čini mi se nekako drugačija. Ne shvaćam. Kako može biti drugačija? Arina je Arina! Ni više ni manje. Ali ovo jest Arina i nije Arina. Zbunjen sam i nastojim otkriti zbog čega.

   Naginjem se nad nju, polako, dok me neka bol u potiljku probada: slutim nepoznato i bojim ga se, slutim bol, mnogo jaču nego ovu što je osjećam u potiljku, hladnu i oštru bol koja mi para unutrašnjost. Prodire mi do mojih dalekih sjećanja i čitav mi se život, moj život sa Arinom u ludom kovitlacu vrti pred očima i vidim nas u svim ovim godinama, vidim sve, pa čak i ono što nije bilo, a što je moglo biti, ili je bilo, nadam se, molim se da je bilo, da je zbilja i jest zbilja, znam da je zbilja, mora biti zbilja, drugačije ne može biti, ne smije biti: vidim voljenu Arinu kako šeće plažom, stežući nježno ručice dvoje djece, djevojčice i dječaka, oboje lijepih, na mamu. Naša su to djeca, shvaćam, a ona tuga i bol koja mi parala najintimniju unutrašnjost, odjednom se povukla, ostavljajući blagu omaglicu u mom pogledu kojim milujem svoju Arinu sa našom djecom.

   Sretan sam, ne žalim ni za čime: Arina i djeca mi ispunila život i dok ih gledam, daju mi snagu za budućnost, pa kujem planove, smjele, ludo odvažne, i za koje znam da ću ih biti u stanju provesti u djelo. Jer snagu, onu pravu istinsku snagu, pronalazim i dobivam od njih, od svoje drage žene i djece. Sreća ma čitavog preplavljuje i ne mogu se prestati osmjehivati: gledam djecu kako veselo i pomalo razuzdano skaču po krevetu i odjednom shvaćam da je Arina možda umorna, ali blaga duša, ne buni se, ne protestira, blagim smiješkom promatra nestašnu dječicu i uživa umorno, usprkos umoru,  u njima.

-         Djeco, draga – kažem im tiho, blago. – Zar ne vidite da vam je majka umorna?

Ništa više nisam trebao reći: bez riječi prestaju sa svojom igrom, naginju se nad majku i ljube je, ona uzvraća, zatim prilaze meni koji ih grlim i odlaze iz sobe, ostavljajući nas same.

-         Ne smiješ dozvoliti da te gaze, draga moja – kažem joj blago.

-         Tako su dobra – uzvraća ona. – Jesi li vidio kako su samo brzo poslušala?

  Uvijek ima lijepu riječ i razumijevanje za svakog. Vidim kako umorno sklapa oči i sa nestankom sjaja njenog pogleda, sve mi se odjednom promijeni. Ovaj je put umornija nego inače. Znam to po položaju u kojem leži. Polako joj prilazim i počinjem je svlačiti, pažljivo, polako, polako, da je ne razbudim. Udovi su joj mlitavi i neposlušni i to mi je strano, ali valjda tako mora biti. Namučio sam se dok sam je svlačio, pažljivo odlažući odjeću, jer Arina ne voli nered. Gledam je golu, zrelu i najljepšu ženu koju su moje oči vidjele, pa je pokrivam plahtom, bijelom i mirisavom: još nismo spavali omotani njima. Liježem pored Arine i milujem joj ruku, hladna je i mirna i ne uzvraća mi milovanje…

   Budim se…zaspao sam. Gledam širom otvorenih očiju oko sebe i ne shvaćam gdje se nalazim. Zaspao sam u fotelji i ne snalazim se ni u prostoru ni u vremenu: sa nerazumijevanjem gledam oko sebe. Odbludio sam…gdje? Ne znam…u prošlost? Sjećanje? U što? Ma gdje li sam to odbludio umom, želim tu i ostati: dobro mi je, mekano, zaštićen sam od svega, ništa me više ne može povrijediti…

  

  A sada...

   - Molim vas - govori mi ćelavi direktor. - Nemojte nam otežavati i onako već neprijatnu situaciju.

   - Ništa ja ne otežavam - ogorčeno mu proturječim, jer znam, svojom će bukom narušiti njen mir, a to ne želim. - Ne razumijem zašto...

   - Samo mirno, molim vas! - kaže mi niži policajac, gotovo još dijete i hvata me za mišku, umirujuće je steže. - Pustite nas da radimo svoj posao.

   Njegov kolega, onaj viši, namrgođeni, odlučnim pokretom ruke otvara vrata spavaće sobe i zakorači u tamu. Nekoliko sekundi kasnije, evo ga nazad, vrti glavom i gleda me sažaljivo.

   - Imali ste pravo - kaže direktoru. - I dobro je što ste nas pozvali. Mrtva je već nekoliko dana.

   - Bilo mi je sumnjivo što viđam samo njega - reče direktor. - Gospođu sam vidi samo prvi dan, a ovdje su već sedam dana.

   - Ne razumijem, zašto vas toliko smeta njeno spavanje - kažem im i nastojim im objasniti: - Arina je samo previše iscrpljena, umorna i to je sve. Kad se ispava, pridružiti će mi se na kupanju. Ona...

   - Uvjeren sam da ste u pravu - kaže onaj viši i namrgođeni, čupavih obrva policajac, čije lice odjednom postalo mekano, blago. - Pustiti ćemo je odmarati, a mi idemo u direktorov ured. Nemate ništa protiv?

   - Nemam - kažem i idem poslušno prema vratima, što dalje od moje Arine: važno je ne probuditi je!

 

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

 

 

 

  

 

  

Hosted by www.Geocities.ws

1