Pred vratima
Stojimo u
sivom hodniku, ispred nas vrata, visoka su natprosječno jer stara je to zgrada,
izgrađena u onim davnim vremenima, kad
je prostora bilo u izobilju i u njoj su stropovi visoki, ne pritišću vas, daju
vam prostora disati, pa moj prijatelj i ja sa čuđenjem gledamo u vis, dok iza
vrata do nas dopire prigušena glazba, a može se namirisati i dim. Čuje se žubor
glasova, prigušen, kao da su glasovi omotani pamukom.
- Čini se, da
se zahuktalo - kaže moj prijatelj i ceri se prema meni. - Rekao sam ti. Nećeš
požaliti što si odlučio poći sa mnom.
Usprkos
njegovom uvjeravanju, nekako nisam siguran u dobar ishod ove večeri. Previše je
tih promašeni večeri i noći iza mene. Već se poduže vrijeme klatim sa jedne zabave
na drugu, krstarim gradom poput moćne krstarice morem: u naponu sam snage,
tridesetogodišnjak, zaposlen, sa dobrim primanjima, sa stanom, imam i dobar
auto (kojeg večeras ne vozim, jer imam namjeru oblokati se do besvijesti),
drugim riječima imam sve što je potrebno da bih bio sretan, ali nisam sretan,
daleko sam od tog stanja, udaljen sam milijardama svjetlosnih godina od sreće,
koju sam jednom imao, držao u naručju, a zatim dozvolio joj odlepršati iz svog
mlakog zagrljaja. Jer sam želio... želio što? Nisam siguran. Ali znam da to
nisam našao, jer da sam našao, ne bih se osjećao ovako kako se osjećam:
ispuhano, ispražnjeno, poput probušenog balona. Bezvoljno. Ravnodušno. Mrtvo je
prava riječ...mrtvo.
Nekada nije
bilo tako...za vrijeme Iris sve je bilo drugačije. Svaki je trenutak bio
nabijen željom i strašću za životom i nisu mi bili potrebna nikakva pomoćna
sredstva, cuga ili trava, kao što su mi potrebni sada, da bih se dobro osjećao.
U Irisino vrijeme, kako u sebi zovem taj prohujali period svoga života, bilo mi
je dovoljno uroniti u njen plavi pogled i u mojim se grudima dizala plima
zadovoljstva, nošena moćnim valom visokim, ogromnim valom, na čijoj sam kresti
drhtao od zadovoljstva. Svaki je trenutak sa Iris bio jedno veliko isijavajuće
zadovoljstvo, blještavo poput samog Sunca, znao sam to, jer dobro sam vidio,
kako se ljudi na ulici okreću za nama i smješkaju se, nesvjesni vlastitog
smješka. Sreća i jest osmjeh i obratno: prestaneš li se osmjehivati...
Ja sam se
prestao osmjehivati onog davnog kišnog poslijepodneva, dok je kiša prala
prljave ulice grada, ali nije mogla isprati moju glupost kad sam je pustio,
Iris, otići od mene i dok sam je gledao kako žalosno odlazi šibana kišom kojom
je vitlao vjetar u sivilu dana, žurila je moja Iris, koja je prestala biti
moja, pod svojim malim i crvenim kišobranom, pogrešno sam si umišljao kako
ponovo stječem slobodu, jer i opet sam sam sa sobom,
samo ja, bez sveprisutne pratilje: nisam više pripadao paru, već postao
pojedinac. Lovac.
U svojoj sam
gluposti umislio kako sam ponovo stekao izgubljenu slobodu, a nisam znao, nisam
mogao shvatiti, da je život sa Iris bila za mene prava, ona istinska sloboda, a
sve ostale slobode koje sam kasnije, poslije Iris, upoznao, bile su lažne i
bezvrijedne.
Uronio sam
snažnim i pohlepnim skokom u novostečenu slobodu samca i pomamno uživao u
tjelesnim strastima, valjajući se svakog vikenda u nekom drugom naručju i
nikada ne nalazeći ono što sam tražio i što sam se nadao naći. I uvijek
uspoređujući, a da nisam ni znao da uspoređujem, a njen je lik drhtavo izranjao
iz sjećanja i prošlosti i kako je vrijeme prolazilo, ili mi kroz njega, kako
neki tvrde, svejedno, njen mi lik, Irisin, mahao tužno, i nestajao, postajao
sve teže prepoznatljiv, a ja postajao sve nesretniji i tužniji. To je, naravno,
potaklo u meni najniže strasti i još sam se bjesnije, nekom ubitačnom upornošću
i pomamnije, da pomamnije nije moglo biti i sasvim razulareno bacio u naručje strasti, odbacujući svako suzdržavanje,
mijenjajući žene ko na tekućoj vrpci, provodeći sa svakom pojedinom što je
moguće kraće vrijeme, jer postajalo mi dosadno, odmah poslije samog vođenja
ljubavi, iako tu nije moglo biti ljubavi, i želio sam samoću, a kad bi
nastupila samoća, nisam je mogao ni znao podnijeti, jer samoća bi se vrlo brzo
pretvorila u usamljenost i patio bih i pio i izlazio u još jednu besmislenu potragu za ženom, bilo
kojom, zabavom, što znači opijanjem, što opet znači zaborav i što naposljetku
ne znači ništa drugo nego malu smrt.
Ta mi misao,
sada, dok stojimo u hodniku i čekamo da nam netko iznutra otvori vrata, prohuja
umom poput orkana i prvi put nakon Iris, priznajem samom sebi: želio sam
umrijeti, a da to nisam ni znao, nisam bio svjestan svoje želje, koja me nije
napuštala, ležeći mirno u mojoj najdubljoj i najskrivenijoj dubini, u koju čak
ni ja sam nisam znao uroniti, a koja je sad odjednom razgrnula crne valovite
ruke i pokazala mi svoju suštinu, ono što je činilo pravog mene. Iris je bila
moj život, a sve ostalo poslije nje...
Vrata se
otvore i domaćica, visoka, riđokosa, lica posutim pjegicama i nasmijana, širom
ih otvori i rukom nam izvještačeno mahne, kao što su nekad davno činili na
dvorovima.
- Uđite u moj
skromni dom - reče uz smijeh iz kojeg izvire vino.
- Ne, hvala!
- odgovorim, a da nisam ni znao da ću tako oodgovoriti. - Više ne ulazim...došlo
je vrijeme kad moram izaći...
Okrenem se i
praćen pogledima nerazumijevanja svoje nesuđene domaćice, čiji se osmjeh
zaledio u masku neshvaćanja i iznenađenog prijatelja koji ukočeno stoji pored
nje, pođem dva kata niz stepenice, neprestano misleći na Iris i one ispunjene
trenutke u njenom društvu, ispunjene mirom, koje sam u svojoj gluposti nazivao
dosadom.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.