Noćni razgovori
Ana-maria po
tko zna koji put ove tople večeri, baci pogled na zidni sat, krišom, ne želeći
pokazati svoju nestrpljivost, ali u njenoj mladoj duši pušu vjetrovi nestrpljenja,
a kazaljke, te vražje kazaljke, koje pokazuju protok sekundi, kao da stoje na
mjestu! Ne miču se! Ana-maria zna kako to mora biti privid, ali joj svaka
minuta liči na dugačak i težak dan i jedva se suzdržava poslušati poriv, koji
je nagoni skočiti na noge, odjuriti u svoju ružičastu sobu, pa sjesti ispred
kompa i konačno uroniti u svoj voljeni svijet, u kojem se nalazi njen voljeni
Edi, a sve ostalo postaje nevažno.
- Ne vrpolji
se - reče joj majka, mladolika četrdesetogodišnjakinja, kojoj naravno, ne
promiče kćerino nestrpljenje. - Ako baš toliko želiš, idi u svoju sobu i na taj
vražji Internet, bez kojeg izgleda, više ne možeš! Kad si posljednji put
provela mirnu večer, sa tatom i sa mnom?
- Pa, mama! -
uzvikne Ana-maria ustavši radosno sa stolice i odgurnuvši je trzajem tijela. -
Vremena su se promijenila.
- To uopće
nije istina - reče joj otac: sjedi u kutu i lista novine, dok se na televizoru,
na koga nitko ne obraća pažnju, besmisleno vrti neki film pun jurnjave i
nasilja i kojeg bi Ana-maria u nekoj drugoj večeri gledala sa zanimanjem. -
Promijenili su se ljudi i to je žalosno...
- Znam, tata
- reče Ana-maria, njegova jedinica, njegova mezimica, njegov ponos: sve ono što
voli više od samog sebe. - Ali komp je tu i više ne možeš ništa bez njega.
- Glupa kutija...
- zagunđa on, gledajući u njenu oblu i čvrsttu zadnjicu, kako brzo promiče pored
njega, a misao, kako njegova mezimica više nije dijete, već izrasta u mladu
ženu, ošine ga i on ispusti novine.
- Što ti je?
- upita ga žena, primijetivši mu izraz lica..
- Jesi li
vidjela kako izgleda? - upita je on umjesto odgovora. - Bogati, postala je
ženom!
- I to si tek
sada primijetio? Šesnaest joj je, već se dvije godine zabavlja sa dečkima...
- Što? -
iznenadi se on. - Kako...
- Daj, ne
dramatiziraj - umiruje ga ona. - Sve je u granicama normale.
- Ni tu se
više ne znaju granice - reče on potišteno. - Izgubile se! Više se uopće ne
snalazim u ovom ludom svijetu.
- Ne
pretjeruj, dragi moj. - Ona mu priđe i sjedne na koljena. - Još si samo pet
dana kući, prije nego se ponovo vratiš na brod. Što kažeš, da...
U svojoj
sobi, ružičasto obojenom, prostranom i ukusno namještenom, Ana-maria osjeća
mir, slobodu, nesputanost i počinje mirno disati. Još jednom baca pogled na
sat, ovaj put na onaj koji se nalazi u desnom uglu kompjutera, koji tiho zuji.
Smiješak joj zatitra na lijepom licu uokvirenom kratkom i crnom i gustom kosom,
kad ustanovi kako nije zakasnila: Edi će joj se preko ICQ- a svakog časa javiti
i ne može dočekati taj toliko željeni trenutak.
Sjedne u
udobnu stolicu, konektira se i gotovo istog se časa na monitoru uz kikotavi
zvuk, pojavi pravokutnik ICQ- a, a u njemu napisano pitanje velikim i crnim
slovima: "Halo, Ana! Jesi tu...?"
Osmjeh se
sreće razlije njenim lijepim i zažarenim licem, a crne joj oči bljesnu. Njen je
Edi čeka! Uvijek je na mreži svih mreža prije nje: tako je pažljiv! Ne pušta je
čekati.
"Jesam" kratko otkuca, pa osmjehujući sretno, dopiše:
"Volim te"
"Nisi se
predomislila?" pojavi se Edievo pitanje, a Ana-maria, pomalo razočarano,
jer bila je sigurna, očekivala je to, kako će njen Edi odgovoriti da je voli
još i više, kako je uvijek do sada činio, nagne se nad tastaturu i otipka
odlučno:
"Nisam
se predomislila!"
"Budi
točna. Čekati ću te nestrpljivo. Volim te i ne mogu više izdržati bez tvoje
blizine."
Na lice
Ane-marie vrati se osmjeh. To je Edi, onaj Edi kojeg ona već poznaje gotovo
pola godine. Počelo je nekako odmah iza Nove godine, polovicom siječnja, dok su
ledeni vjetrovi carevali gotovo pustim ulicama grada...
...Ana-maria
se udobno smjestila u dobro zagrijanoj sobi ispred posve novog kompjutera,
pravog moćnog zmaja, kojeg joj je poklonio tata, došavši kući nakon
osmomjesečne plovidbe. Zaljubila se u komp i svaki je svoj slobodni trenutak
provodila ispred njega. Voljela je te sate, voljela je šum kompa, a posebno je
zavoljela ICQ- u. Pisala je poruku, prijateljici, kad joj dobro poznati zvuk,
poremeti koncentraciju: netko je na ICQ- uu molio za razgovor. Trenutak
oklijevanja prođe i Ana-maria prihvati...
Od tog joj se
trenutka čitam njen mladi život promijenio. Upoznala je Edia i više nikad neće
biti kao što je bilo.
"Imam 20
g." napisao joj. "A ti?"
Htjela ga je
slagati, reći kako ima osamnaest, ali onda njeno poštenje prevlada i napiše
brojku 16, a dok ju je pisala i slala je njemu, strahovala je da će je Edi
ismijati i više nikad neće razgovarati sa njome. Pa ona je klinka prema njemu. Doživjela
je iznenađenje: Edi joj odgovorio kako su to krasne godine i kako se ona
sigurno krasno osjeća i kako je sto posto siguran, da je isto tako krasna
djevojka.
Razgovori su
vremenom postajali sve otvoreniji i sve vatreniji, zračeći zanosom:
izjavljivali su jedno drugom ljubav, čežnju, a u Ana-mariinom mladom tijelu sve
je treperilo od novog joj i nepoznatog osjećaja. Zaljubila se, shvatila je to i
nije znala što misliti o tome. Osluškivala je svoje nove i nepoznate osjećaje i
beskrajno uživala u njima. Plovila je oblacima sreće.
A onda je
prasnuo grom iz vedra neba: Edi joj poslao svoju sliku i otkrio u kojem gradu
živi. Daleko od njenog, ali tu je komp, pomoću koga je sve blizu… Ana-maria
nije mogla odvojiti pogled sa njegovog nasmijanog plavokosog i zelenookog lica.
Mislila je, kako je sigurno najljepši mladić na svijetu, lijep baš kao što je
lijep i Brad Pitt, njen omiljeni glumac. U samoći je svoje sobe zurila u Ediev
lik i maštala, a snovi je nosili u svakojake opasne avanture, iz kojih bi je
uvijek izbavljao Edi, njen i jedino njen Edi.
"Volim
te i želim se sa tobom sresti" napisao je Edi jedne noći. "Kad da
dođem u tvoj grad?"
Uplašila se,
veoma uplašila. Naravno, poslala mu je svoju sliku, zna kako izgleda, kao da se
poznaju godinama, ali...nesigurnost se uvukla u nju i nije odgovorila, ali je
Edi bio uporan, nije ga se moglo zaustaviti. Barem ona nije mogla…a napola, kao
da i nije željela, jer vidjeti ga…zar to ne bi bio vrhunac sreće?
"Ne
vjeruješ mi? Zar me toliko malo voliš? Zar se nismo dobro upoznali proteklih
mjeseci?"
"Rano je
još" odgovarala je ona. "Neka se naš susret dogodi u ljeto."
"Da
čekam još dva mjeseca? Pa što je tebi?"
Bila je
razdragana i ponosna što mu se toliko žuri, ali nije odustajala i konačno su se
dogovorili: sresti će se prvog dana ljeta, dvadeset i prvog lipnja, u devet
sati navečer, kod gradske fontane, o kojoj mu je Ana-maria već govorila.
Te su iste
noći izmijenili međusobno brojeve mobitela i to ih još više zbližilo: postali
su na neki čudan i samo njima razumljiv način savršeno bliski. Njene
prijateljice je zapanjeno gledale i nisu je više prepoznavale, nisu znale, kako
je njihova prijateljica povezana nitima koje neprestano titraju oko Ane-marie. Niti
ljubavnog zanosa, počeci prve strasti. Razgovarali su svaki put kad je to bilo
moguće: dok bi Ana-maria imala školski odmor, dok bi polazila na nastavu,
vraćala se nje, šetala...gotovo čitavog dana, zahvaljujući mobitelima, bili su
"zajedno". Činilo joj se da Edia poznaje oduvijek i bila je
oduševljena njegovom pažnjom kojom ju je obasipao, imajući uvijek za nju samo
lijepe riječi. Postala je sretna, da sretnija više nije mogla biti. Činilo joj
se, kako će joj srce sigurno prepuknuti u onom trenutku koji se približavao,
njihovom prvom susretu. Znala je da ga voli, duboko, iskreno, zauvijek i prvi
put u svom životu prepustila se ljubavi. Nikada prije nije voljela, nije
mijenjala dečke, poput njenih prijateljica, koje su je zadirkivale zbog toga.
Ana-maria je čekala i sad joj nije bilo žao što je čekala, jer Edi je bio sve
ono o čemu je sanjala u hladnim i pustim i čeznutljivim noćima. Isplatilo se
čekati: život joj darovao prekrasan dar.
I eto,
čekanju je uskoro kraj: sutra će se odigrati taj, za nju najvažniji susret u
njenom mladom životu. Strah i uzbuđenje, uzbuđenje i strah, skaču u njoj ludim
ritmom.
"Još
nekoliko sati nas dijeli od sreće" napiše joj njen Edi, a ona protrne.
"Znam" odgovori mu. "A sad zbilja moramo na spavanje!
Uskoro će tri sata!"
"Sutra u
devet. Laku noć ljubavi!"
"Laku
noć" odgovori ona. "Volim te"
"Volim
te i žurim prema tebi" odgovori Edi.
Čvrstog
koraka, ali uzbuđena do ludila, Ana- maria, dotjerana, obučena u uske traperice
i tanku maju koja prianja uz njene čvrste grudi, korača prema fontani i pažljivo gleda, ali
Edia nema, ne vidi ga, ni jedan mladić u blizini fontane nije plavokos. I kad
već pomisli kako ni neće doći, kako se Edi poigrao njenim osjećajima, netko je
lagano dodirne po ramenu: Ana-maria se okrene.
Ispred nje
stoji Edi, visok, lijep poput boga, poduža mu kosa boje žita uokviruje
duguljasto lice, zelene joj se oči smiješe, a usne, koje istog časa poželi
poljubiti, blago su izvijene u osmjeh.
- Ljepša si
nego na slici - reče joj, a njegov glas joj bio ljepši od bilo koje glazbe.
- Oh... –
promuca ona i zastidi se.
Edi se lagano
nagne, ovlaš joj poljubi zažareni obraz, blago zagrli. Zadrhtala je pod
njegovim blagim i toplim dodirom.
- Kola su mi
na obali - reče joj. - Idemo tamo.
- Nisi mi
rekao da imaš kola - reče ona zatečeno.
- Ma to je
samo tatin kombi - nemarno reče on. - Ništa naročito. Ali dobar je zbog toga,
što sam pozadi namjestio ležaj: ostajem u tvojoj blizini nekoliko dana, ako se
slažeš?
Ani-marii
zadrhta i onako usplahireno srce. Pa on je voli! Sad joj je to jasno. Više
sumnje nema. Njen je Edi voli! Želi što duže ostati uz nju, bez obzira na
neugodnosti. Spreman je noći provoditi u neudobnom kombiju, samo da bi što više
bio sa njom. Sretna, opuštena, nasloni crnokosu glavu na njegovo snažno rame i
pusti da je povede prema obali, prema kombiju.
- Eno ga -
reče Edi i pokaže na neugledan i siv kombi, parkiran na osamljenom mjestu,
pored pločnika, uz ogromnu i sivu zgradu, koja je nekada služila kao lučko
skladište. - Ništa naročito, je li? Ali dovezao me je do tebe i zbog toga ga
volim!
Lagano priđu
vozilu, držeći se za ruke i gledajući jedno drugo: prava slika mladog i
zaljubljenog para. Zastanu između zgrade i kombija, stojeći na pločniku i Edi
posegne rukom u džep.
- Da ti
pokažem gdje ću spavati - reče Edi, izvadi ključeve i pogleda u Ana-mariu. -
Naravno, ako te zanima. Ako želiš vidjeti?
- Pa sigurno
da me zanima! - brzo i živo, zažarenog lica odgovori ona. - Sve me zanima što
se tiče tebe.
Edi se
nasmiješi, otključa i povuče bočna vrata, pa uskoči lagano u kombi, okrene se i
pruži joj ruku, a osmjeh mu blješti na licu.
- Upadaj! -
veselo joj reče. - Upoznaj moj dom!
Smijući se
njegovoj doskočici, Ana-maria mu pruži ruku i Edi je snažno povuče u
unutrašnjost kombija, toliko snažno da se ona iznenadi, a nečija strana ruka zmijskom
brzinom zatvori klizna vrata i polumrak se meko omota oko njih, a u Ana-marii
zavrišta strah, koji joj ne izađe kroz usta, jer neka joj se krpa, vlažna od
nečega, stvori na licu i zapahne je odvratni smrad i sve joj se zacrni i polako
klone na prljavi pod kombija, u kome nije bilo nikakvog ležaja.
- Sad nestani
- reče stariji od dvojice muškaraca u kombijju Ediu. - Skidaj vlasulju, daj je
ovamo, ja ću je se riješiti. Dobro si obavio posao.
- Kao i svaki
put - ponosno reče Edi, skine gotovo sasvim žutu vlasulju i prstima prođe kroz
veoma kratko podšišanu smeđu kosu, posutu kapljicama znoja. Vrućina…
- Hej,
ljepotane! - reče mu mlađi muškarac i lagano ga potapša po licu. - Ne umišljaj
svašta. Kad se počne svašta umišljati, greške se nižu.
- Ja ne griješim - ponosno reče Edi, otvori
vrata kombija, izađe, pa laganim korakom krene prema svom omiljenom kafiću u
blizini kuće u kojoj je stanovao zajedno sa roditeljima.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.