Mali prijatelj

Mali prijatelj

Brod je bio star, ali još uvijek u plovnom stanju, izdržljiv i svi smo ga zbog toga voljeli. Imao je i vrlo prikladno ime: "Old Warrior" - Stari ratnik. Na njemu je bilo poprilično teško raditi i živjeti, upravo zbog njegove starosti, ali nikome nije to smetalo, opraštali smo mu svakakve mane, a imao ih je poprilično. Jednostavno smo ga voljeli.

Bio je parnjak, zahtijevao je mnogo više pažnje u strojarnici od klasičnih motornih brodova. Nije nam to pričinjavalo teškoće, navikli smo se, osluškivali smo neprestano lupkanje njegovog starog srca, napola očekujući da prestane kucati. A to se i događalo: ritam bi se odjednom promijenio, neka je pumpa uvukla zrak umjesto nafte ili vode i evo ti neprilika! Strka bi obično trajala oko pola sata, tada bi mali kvar, ili bolje rečeno, sitno odstupanje od uobičajenog, bilo uspješno otklonjeno i staro, umorno srce parnog motora ponovo bi brujalo, nafta štrcala u peći, pri svakom "udisaju" šest litara, brod je drhtao i sjekao more.

Imao sam gvardiju ili stražu onu koju zovemo "pasjom" od četiri do osam. Nalazili smo se u Crnom moru i približavali Odessi, kad sam ga prvi put primijetio. Spuštao sam se niz strme stepenice u strojarnicu, bio sam ložač i ja sam "hranio" proždrljive peći i davao snagu i ritam plovidbi. Na polovici stepenica, čvrsto se držeći za izlizane i sjajne rukohvate, brod se poprilično "valjao" , što znači da se naginjao sa boka na bok, ugledam nešto malo i sivo na crnoj podlozi, što se nikako nije uklapalo u zavidnu čistoću strojarnice. Kao da je netko nemarno odbacio grudicu kruha! Što je, naravno, bilo nezamislivo i ravno zločinu: ponosili smo se čistoćom naše strojarnice! Odjednom se ta "grudica" pomakne i ja shvatim da je to miš! Ne pacov, nego zbilja mali sivi, sasvim običan miš! Gledao je radoznalo u mene: činilo mi se da ne boji.

Nastavio sam silazak, a mališa se nije micao. Stupio sam niz posljednju stepenicu i stao nogom tik do njega, niti decimetar daleko od njegovog malenog i drhtavog tijela. U tom me trenutku iznenadio: pomakao se i postavio u "sjedeći" položaj i zurio iščekujući u moje lice. Nasmijao sam se i rekao:

- Bogami, ovakva hrabrost zaslužuje nagradu!

Okrenuo sam se, popeo strmim stepenicama, otišao do salona u kojemu smo se hranili i koji nam služio poput dnevne sobe. Tu sam otvorio veliki hladnjak, pronašao sendviče i odlomio komad sira. Sa sirom u ruci vratio sam se u strojarnicu i sa vrha stepenica pogledam potražio miša. Bio je na mjestu: činilo sa da se uopće nije pomakao. Stigao sam do njega, sagnuo se i položio sir ispred njegove brkate njuškice, a on me znatiželjno i bez straha gledao.

- Evo, mališa, uživaj!

Zgrabio je sir i tu, ispred mene, počeo ga jesti. Gledao sam ga sa osmjehom, kad prvi strojar stupi do mene, stavi mi ruku na rame i tiho reče:

- Svašta sam vidio, ali ovo...

Mišić me čekao svakog jutra. Zanimljivo, kad bih dolazio poslijepodne u četiri na posao, nije ga bilo. Ali svako je jutro u 3 i 50 bio na svom mjestu!

Došlo je vrijeme za smjene gvardija i mi koji smo radili od 4 do 8, sad smo počeli raditi od 8 do 12. I što se dogodilo? Mali je vrag u samo dva dana shvatio što se događa i trećeg me jutro čekao u podnožju strmih stepenica točno u 7 i 50, čekajući svoju porciju sira, za koju je znao da ponovo stiže!