Košmar
Starac, koji
nije starac, već samo izgleda poput starca, jer nesmiljen ga život počeo lomiti
i samo je pitanje trenutka kad će ga dokrajčiti, zastane i zagleda se negdje u
samo njemu vidljivu daljinu. Ono što vidi, plaši ga i on sa grozom ustukne,
pomakne se korak unazad i nagazi na nečiju nogu. Nagonski se okrene i u tom
času mu se zacrni pred očima. Starac se sruši, polako, bezvoljno. Njegovo još
uvijek snažno tijelo obučeno u sivo i prljavo odijelo, stropošta se na isto
tako sivi i prljavi pločnik.
Vozač
autobusa, koji je stajao na prvoj od tri stepenice, na samom ulazu u autobus,
žalosno odmahne glavom i izvježbano, kao da to radi svaki dan, dohvati mobitel,
otkuca troznamenkasti broj i reče u aparat:
- Čovjek se
srušio...da, ovdje, na glavnoj autobusnoj stanici...dobro...u redu...
- Idemo -
reče vozač ambulantnih kola.- Odmarali smo se čitavih sedamnaest minuta! Zar
vam to nije dovoljno? Želite još? Možda i kavicu?
Nitko iz tročlane ekipe hitne pomoći mu ne
odgovori: oguglali su na njegove dosjetke.
Uz sirenu i
rotacijsko svijetlo, kola Hitne pomoći izjure na suncem obasjanu ulicu, dok su
im se vozila zarobljena u gustom saobraćaju sklanjala, omogućujući im što brži
prolaz.
Tri ulice
dalje, vrlo blizu njihovom cilju, autobusnoj stanici, prolazeći pored velikog i
ostakljenog hotela, najboljeg i najskupljeg u gradu, vozač zatrepće očima i
učini mu se da sjedi u kinu i gleda napeti film, jer ono što vidi, graniči mu
sa ludilom. Nemoguće postaje moguće.
Hotel
odjednom više nije bio sav u crnom staklu, već se u bljesku bijelila, iznenada
pojavi crvenilo: plameni jezici, shvate ljudi u kolima, gledajući razrogačenim
očima, nadajući se kako to ipak nije zbilja. Ali jest zbilja! Prasak tek sada,
nakon silne blještave svjetlosti odjekne i zaglušujuća i bolna za uši
detonacija uzdrma ih u jurećim kolima.
- Uh, majke
ti - prostenje vozač. - Ovo je gadno.
- Biti će
posla za nas - reče tiho, toliko tiho da su se riječi jedva čule, mlada
liječnica do njega, gledajući široko otvorenih bademastih očiju, u košmar na
ulici koji je počeo svoj bjesomučni i ludi ples.
- Da stanemo?
- upita bolničar, iza nje: sjedi pozadi, nevvidljiv, ali i on sve dobro vidi.
Krhotine stakla
i čelika posvuda vitlaju toplim zrakom i nemilosrdno se zabijaju u prolaznike.
Vriskovi izbezumljenih ljudi odjekuju, ali snažan prasak detonacije još nije
zamukao i ljudski se krikovi ne čuju, prigušeni su, ali čuti će se.
- Ne sada! -
u hipu odlučuje liječnica: ovo joj je već šesti mjesec u kolima Hitne i naučila
se brzo donositi odluke. - Blizu smo autobusne stanice...pokupimo prvo onog
jadnika i vratimo se ovamo. Ovdje smo za minutu.
- Važi! -
reče vozač i pritisne gas.
Ležeći
beživotno na sivom pločniku, starac, u stvari pedesetogodišnjak kojeg je grubi
život na ulici prerano postarao, počinje se trzati.
- Što mu je?
- čudi se vozač autobusa, gleda u jadnika i nemoćno se osvrće.
"Zašto
se vatrena kugla pojavila? Znači li ona moju smrt? Umirem li? Ako umirem, kako
onda sve to jasno vidim oko sebe?
Evo, ovog je
mladića pogodila krhotina stakla i gadno ga posjekla posred lica i zauvijek će
mu ostati ružni ožiljak. Dubok i crven.
I kola hitne
pomoći. Što će kola ovdje? Zar ne znaju kako je njihova pomoć uzaludna? Nitko i
ništa na putu u ludilo ne može pobjeći. Zar čitav moj život, a i životi
ostalih, nije dobro mi poznati košmar? Koji me posjećuje doduše rijetko, jako
rijetko, ali me ipak posjećuje, a volio bih kad bi me prestao posjećivati, da
se uljuljkam u mir, duboki mir u kojem se ništa ne događa, već jednostavno
postojim. Umoran sam od toga. Umoran sam od svega, ako ćemo pravo. Pobjegao sam
iz onog ludog svijeta u kojem sam pomamno trčao dugu i napornu trku za zaradom,
napustio kuću, obitelj, posao, napustio sve, jer nisam želio profućkati život
na tako trivijalne stvari, koje me okolina tjerala da kupujem. Želio sam nešto
više od života, i evo, dobio sam...što? Ne znam! Ali me gadno plaši to što mi
Život podario. Ako je to dar. Možda je prokletstvo. Zašto vidim stvari koje
nitko drugi ne vidi? Događaje koji se još nisu dogodili? Što sam ja? Nakaza? Ili izabrani? Sve je to
toliko teško...
A najteže je
ovo stanje, koje mi zahvaća čitavo tijelo, a najviše um. Svjestan sam svoje
okoline: lijepo vidim vozača autobusa sa mobitelom u ruci i uplašenog pogleda,
čak i mirišem njegovu kremu koju upotrebljava nakon brijanja, mogu namirisati
čak i strah koji se podiže u njemu dok me gleda kako beživotno ležim ispred
njegovog autobusa. Znam kako on, a i svi ostali, misle da sam u dubokoj
nesvjestici, tako im se čini, ali moja čula nisu nikada bila budnija! U onom
sam stanju. Posebnom. Koji me počeo redovito posjećivati od prije skoro dvije
godine, kad sam prvi put iskusio neshvatljivo.
Čula mi se podigla iz nekog nepoznatog dijela
mene i sunula visoko u vis, jako visoko, pa vise i lebde iznad toplog grada,
nadgledaju. Nadgledaju događaje, sve prate. Ništa ne propuštaju. Ne plaši me
to. Nikako. Ali me prokleto plaši to, što vidim događaje koji se još nisu
odigrali i koji će se tek odigrati. To mi ulijeva jezu u kosti...
Eto, vidim
ambulantna kola koja se približavaju mjestu na kome ležim i znam kako
bjesomučno jure zbog mene. Upravo su prošli pored hotela u kojem je baš u
trenutku njihovog prolaza, eksplodirala bomba i u čijoj blizini za njih i te
kako ima posla. Znam kakva su im lica bila u tom trenutku, dok su zapanjeno
gledali u eksploziju, ne vjerujući svojim očima. Znam i da su jučer u noći
dvojica neprimjetno ispustila malena avionske putne torbe, prvo na katovima, a
kasnije iza velikih i krasno oslikanih vaza u holu hotela. Te su torbe
eksplodirale, one u predvorju, iza palmi, ostale čekaju. Samo ja to znam, a ne
znam zašto znam i kako znam. Jednom sam pročitao, jer čitam strašno mnogo, kako
je najbolje ne znati da znaš. Uvjeravam vas da to nije istina! Strašno je ne
znati da znaš jer neprestano, od kad sam toga postao svjestan, očekujem
katastrofu, a to se upravo i događa: katastrofa do katastrofe niže su u ovom
ludom svijetu u kojem svi gaze svakoga u pomamnoj trci za zaradom, ne obazirući
se na krikove umirućih. Ništa nije važno, osim zarade! Sve je ostalo potisnuto
na periferiju života i malo tko brine o tome. Profit je božanstvo kome se svi
klanjaju. I bijelci i crnci i fašisti i komunisti i bogati i siromašni i
muškarci i žene: svi su u tom klanjanju izjednačeni. Pobjegao sam od toga, od
lude i iscrpljujuće trke za profitom, prigrlio slobodni život skitnice, ali
nisam uspio zauvijek mu uspješno umaći, sustigao me, dao mi na poklon, ako je
to poklon, moć viđenja još neviđenog, viđenja djelića budućnosti i tako me
podjarmio, baš kao i ostale jadnike koji se nazivaju ljudima sa slobodnom
voljom.
Slobodna
volja? Ma nemoj! To je nešto najsmješnije što sam čuo u svom životu. Ni ne znamo
tko upravlja nama: nikada nećemo ni shvatiti. Eto, vidim ono što drugi ne mogu
vidjeti, ali ne shvaćam zašto to vidim, iako znam kako razlog mora postojati.
Ili ne mora? Možda samo mi, ljudi, u svojoj slabosti spoznavanja mislimo kako
za sve mora postojati uzrok? Uzrok i posljedica. Kauzalnost! I tome smo dali
ime…
A možda nije
tako, možda se sve događa bez razloga, naprosto samo zbog toga da se događa.
Zašto su ona dvojica jučer spustila svoje paklene torbe i prouzročila pakao
mnogima. Jesu li morali to učiniti? U ime čega? Ili koga? I da su ih pitali što
žele učiniti: postaviti ili ne postaviti bombe, što bi odgovorili? Kladim se,
kako bi rekli: postaviti!
A znate li
zašto? Jer mi, ljudi, volim kaos! Volimo ludilo oko nas i što je ludilo kaosa veće
i ubojitije, mi se osjećamo sretniji, jer..."
- Ovdje,
ovamo! - viče vozač autobusa: spazio je ambulantno vozilo i pomamne maše,
nastojeći svim silama privući pažnju.
- Je li živ?
- pita mlada liječnica, spretno iskačući iz kola, koja se još nisu ni
zaustavila.
- Jest, trese
se - odgovori vozač. - Možda ima padavicu?
- Ne, nije to
epilepsija - kaže mlada i zgodna liječnica. - Nema pjene. Drugo je nešto
posrijedi.
"Lijepa
je, mlada je. Njeno je lice zabrinuto dok se naginje nad mene, gleda me
ispitivački, profesionalnom radoznalošću. U trenutku kad me dotiče, osjećam
silan udar i znam: mlada će liječnica stradati već sutradan. Ona moja čula,
kojima ne znam imena, koja se otkinula iz moje nutrine i sad lebde nad gradom i
prate događaje, znaju za sutrašnje događaje, znaju za smrt mlade doktorice,
koja mi sad spašava život. Ironija, ironija...sve je to ironija.
Pakao? Živimo
u paklu, a da to ni ne znamo. I što je još gore, sami ga stvaramo. Naš je to
privatni pakao, kojeg, jer sve moramo imenovati, zovemo uspješnim životom.
Zgrćemo, a dok zgrćemo uništavamo. Ali to nije važno! Važan je jedino profit!
Uhhhhh, vidim
jadnu doktoricu u ružičastoj izmaglici: otvara vrata svog stana i u trenutku
kad zakoračuje u njega, pogađa je nož dugog i oštrog i blještavo sjajnog
sječiva ravno u vrat, a njene se oči šire i bezglasno vrište i pada i sve je
gotovo za nju. Zauvijek. U bolu i crvenilu.
Sasvim je
isti osjećaj kao i onaj od prije više od godinu i po dana, gotovo dvije, a bilo
mi to prvi put, kad sam, kao u nekom posebnom snu, koji nije san, vidio svog
prijatelja u piću kako gubi ravnotežu, poskliznuvši se na pločniku, jer netko
je nemarno nešto odbacio, zateturao
je, mlatara rukama i pada ravno pod
kotače gradskog autobusa, koji upravo u tom trenutku nailazi. Shvatio sam da mi
je prijatelj mrtav, iako sam sjedio sa njim u parku i potezao crno vino iz
zajedničke boce sa njim. Dobro me potresla ta vizija, bila mi je prva i došla je
iznenada u lijeno poslijepodne i ni malo je nisam očekivao i gadno sam se
prepao.
Prijatelj je
primijetio moju promjenu raspoloženja i nasmijao se i rekao nešto o tome, kako
za neke ljude nije piće...Složio sam se sa time i nisam više pio i želio sam mu
reći što sam "vidio", ali nisam mogao, nisam nikako mogao to
izustiti. Sutradan je bio mrtav, smrt ga stigla i otela od života potpuno točno
onako kako sam dan ranije "vidio"."
- Idemo!
Kisik! - naredi doktorica koja će sutra biti mrtva. - Izvući će se iako mu srce
galopira!
- Piće? -
upita bolničar, njen pomoćnik.
- Ne znam -
iskreno i pomalo zbunjeno promrmlja mlada doktorica. - Ali gledaj, otkucaji mu
se srca penju ludom brzinom...
- I
približavaju kritičnoj točci - nadoveže bolničar. – Ako ovako nastavi…
- Odmah sa
njim u kola i vozi nazad do hotela - naredi liječnica ustajući. - Mora da je
tamo pravi pakao! Ma što li se to događa?
"Kaos se
događa, lijepa moja, želim joj reći, ali ne mogu jer "vidim" svojim
duhovnim očima nadolazeći kaos: hoteli lete u zrak, i ne samo hoteli, sve
blješti narančastom bojom, svijet se ljulja, drma, nitko nije siguran, svi smo
beznačajni, postajemo ništa, postajemo brojke, postajemo neljudi, koljemo sami
sebe i zovemo to progresom i čestitamo sami sebi na tome i divimo se našoj
dovitljivosti, jer smo na visoku i jako sofisticiranu razinu podigli ubijanje,
tlačenje, ponižavanje svoga bližnjeg...Prava je umjetnost sve to postalo,
zasjenivši sve ostalo. Čovjek je prestao biti drugome čovjeku čovjek i postao
mu potrošač i ništa više. Ludilo života, koje je odavno prestalo biti život, a
postalo borbom za preživljavanjem. I nije istina kako preživljavaju
najuspješniji, preživljavaju najbezobzirniji. I zato ne želim više, dosta mi
je, ne želim više "vidjeti" nadolazeće katastrofe, jer znam kako će
biti sve veće i sve krvavije i bolje je da se ugasim, prije nego što
eksplodiraju i one ostale sakrivene bombe u hotelu, da oslobodim mladu
doktoricu, koja će mi se već sutra pridružiti na onu drugu stranu iz koje se nitko
ne vraća, koja donosi mir i zaborav, da bar malo svojim umijećem pomogne
jadnicima koji će nastradati uskoro, a koji sada misle kako su bili sretni i
izvukli se. Jadnici, ne shvaćaju, kako se nitko iz paklenog vrućeg kotla kojeg
nazivamo život, ne može izvući: svi su osuđeni na patnju i propast!"
- Gubimo ga!
- kaže doktorica. - Zašto? Što mu je? Zašto odlazi?
Gleda nemoćno
u tijelo koje se trza i gasi i podiže pogled i uzdah joj se iznenađenja otme sa
usana.
- Što je? -
pita bolničar, kojeg njen uzdah iznenadi.
- Pa on se
smiješi - odgovori doktorica i rukom pokaže na nasmiješeno lice pacijenta,
mirno, sad već u vječnom zaboravu.
- Našao je
mir - promrmlja bolničar, a u glasu mu mrva strahopoštovanja: jer ma koliko
smrti da je vidio u svom mladom životu, još uvijek ga njena konačnost
opčinjavala.
- Evo nas kod
hotela - reče vozač. - Ma vidi...
Snažan
tresak, zaglušujući, razlegne se i uzdrma im vozilo, po drugi put u nekoliko
minuta istog vrućeg poslijepodneva i putnike u njemu i svi shvate kako je pakao
tek započeo. Možda je ovaj, koji mirno pored njih na nosilima leži sa spokojnim
osmjehom na licu, pobjegao u pravi čas?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.