Prazno
Petak je, četiri poslijepodne, proljeće u punom jeku,
sve je baš onako kako treba biti, ali nešto nedostaje. Ne znam što, ne mogu
nikako dokučiti, iako već od jutra pokušavam, nemirno koračajući iz prostorije u
prostoriju, prebirući u sjećanju za razlogom svog nezadovoljstva. Ne nalazim ga
ili ne želim priznati njegovo postojanje i to me čini razdražljivim. A tu je,
bolno prisutan, previše bolno, a da bih zanemario neugodan osjećaj koji me
preplavljuje. Razdire me!
Osjećaj praznine, poput velike i crne
mačke sklupčao mi se u želucu i stvara mi nelagodnost. Ispred mene se prostire
noć, prazna, bez društva, a o punom krevetu ne usuđujem se ni pomisliti...i
tako već tri mjeseca, što je veoma dugo vrijeme bez žene, kad imaš svega
trideset. Nemirno mi trepere živci i umalo da ne poskočim, kad tihu glazbu
uznemiri prodorna zvonjava mobitela.
- Jesi li sam? - pita me Rino i odmah
nastavlja, posprdno se smijući: - Koje glupo pitanje! Pa naravno da si sam! Zar
može drugačije biti?
- Odjebi, Rino - režim ja, ali se previše
ne uzbuđujem: ustvari, uopće se ne uzbuđujem, samo igram dobro mi znanu igru.
- Jesam, odavno! - odgovori on i smije se
razuzdano, baš kao da mu sve sjajno ide u životu. – Odjebao, mislim… Evo me kod
tebe za pola sata. Stavi onu bocu na led!
Prekida vezu prije nego što mogu bilo što
reći. Možda osjeća moje neraspoloženje? Moju želju za samoćom? Ne želi biti
odbijen? Moguće je; Rino je jedini koji me sasvim dobro poznaje. Isto tako Rino
je jedini za koga znam da votku pije samo iz ledene, često i mrzle boce: ostali
je prelijevaju preko kockica leda, ali Rino, uvijek posebni Rino, tvrdi kako je
to svetogrđe. A pije mnogo, moj prijatelj Rino, uostalom, kao i ja. Zbog toga
se i družimo: pravimo jedan drugom društvo, između nas boca i duhanski dim i
riječi... uvijek iste riječi jer neprekidno razgovaramo o njima, o ženama, ali
ne bilo kojim ženama, već ženama koje su ostavile trag u našim životima.
Obilježile nas. Učinile nas nepovjerljivima, opreznima: možda suviše opreznima,
pa zbog toga usamljeni provodimo pijane vikende. Nalazeći utjehu u međusobnom
druženju. I piću.
Dok ga čekam, ogledavam se po dnevnoj
sobi: stakleni je stolić, na kojem poslužujem kavu i piće, krcat knjigama i
časopisima, pa sve to skupljam i polažem na parket pored radijatora. Trebati će
nam prostora za boce, čaše, pepeljare...biti će to još jedna duga i pijana noć
provedena sa Rinom. Koliko smo takvih noći zajedno proveli od dana kad se priča
sa Lorenom privela kraju?
Lorena...kolika strast! Divlja Lorena!
Nenadmašiva Lorena! Jedina Lorena! Posebna Lorena! Mislim na nju, na jedinu,
jedinstvenu, neponovljivu Lorenu, dok sjedam i sipam dupli rum u visoku
čašu. Topli, bez leda, na sobnoj temperaturi, onako kakvog ga volim piti i kako
ga treba piti, jer rum mora paliti čitavim putem, dok se spušta niz grlo, da bi
zatim grijao stomak, zamagljivao misli, otupljivao bol, pričinjao život boljim
i lakšim i neka Rino zajedno sa svojim teorijama ide u vražju mater!
Lorena...u mislima vidim njenu predivnu i
dugu valovitu kosu čudne boje, pomalo žute, pomalo plavičaste, mješavina
ludila. I prirodna je to boja: za ne vjerovati! Koliko sam mnogo volio
provlačiti prste kroz nju, dok smo se grčili u strasti, privijajući se jedno uz
drugo, gladno, žedno...svaki smo dan vodili ljubav, baš svaki dan u onih naših
pet mjeseci, čak i onda kad je imala mjesečnicu. Ništa nas nije moglo
zaustaviti, spriječiti! Glad je bila jača i mi joj se radosno predavali.
Smijala se i govorila da obilježavamo našu strast, našu ljubav crvenilom,
najmoćnijom bojom na svijetu. Ludo, bilo je ludo i gušio sam se od strasti koja
mi udarala u grudima i nikada, baš nikada mi nije bilo dosta Lorene, njenog
mršavog i podatnog tijela i one čudne kose, koju sam u strastvenim trenucima
potezao možda malo pregrubo, a ona me ohrabrivala:
- Poteži jače! - šaputala mi vrućeg daha
u uho, dok bi nam se tijela ljuljala u praiskonskom ritmu. – Poteži, neka me
malo boli…ne smeta…
Sve je u našem međusobnom odnosu bilo
podređeno tjelesnom uživanju, baš sve! Zvali smo to ljubavlju. Sada znam kako
je upravo zbog toga puklo između nas, raspalo se, urušilo poput kule od karata.
Jer što smo znali jedno o drugom? Ništa! Osim, naravno, da oboje možemo
maratonski voditi ljubav, uživajući u pružanju uživanja. I to me osvajalo. Ta
njena darežljivost, kojom me darivala nebeskom nasladom svakog puta kad bi bili
zajedno: bila je jedina žena u mom životu, koja je mislila na moje uživanje, a
ne na svoje. Uzvraćao sam: mislio sam na njeno tijelo, njeno uživanje i vještim
je prstima dovodio do ludila, onda, kad bi čitavu moju snagu već isisala iz
mene, a ona bila još gladna, a ja za neko vrijeme prazan: izbačen iz stroja,
rekli bi vojnici. Što se redovito događalo vikendom, kad bi petkom, svakog
vražjeg petka, oko šest navečer, otvorila vrata mog stana ključem koji sam joj
dao prije tjedan dana, volio sam je, vjerovao sam joj, ušetala bi u dnevnu
sobu, bacajući torbicu na fotelju koja stoji uz zid, poljubila me strasno, a
ruka joj sunula među moje međunožje i stisnula me već i onako uzbuđenog, jer
uzbudio bih se oko pet minuta prije njenog ulaska u stan. Poput životinje,
osjetio bih njeno blisko tijelo koje mi se približavalo i moje bi tijelo
nepogrešivo reagiralo.
I počeli bi! Igre! Kakve su to ljubavne
igre bile! Uvijek je ona, moja divlja Lorena, bila ta koja bi uvodila neku
novost. Mašta bi joj se razmahala i očima me pitala dozvolu, mutnim očima od
prevelikog i presnažnog užitka, koji smo neumjereno uživali. Poput narkomana,
predavali smo se tjelesnom zaboravu. Svaki bih put pristao na njenu novu igru,
klimajući blago, ne govoreći, riječi nam bile suvišne, gledajući je, ne
odvajajući pogled sa njenih očiju dok bi minuti slasti protjecali, tiho, uz
šapat. Preslatki bi nas sati ljubavne igre omamljujući udaljavali od
stvarnosti, kao da smo živjeli u mašti: sve se činilo nestvarnim, ali je ta
nestvarnost za nas bila jedina prava stvarnost. Vanjski svijet sa svojim je
gadostima prestajao postojati i to je bilo divno i uživali smo u svom svijetu,
samo mi, naša gola i oznojena i uzdrhtala tijela, dok bi tamo vani...nije me
bilo briga, ni za što me nije bilo briga! Za ono vani! Bilo je važno jedino to,
da je ona, Lorena, moja divlja Lorena, pored mene, sa mnom, uz mene, i sve je
ostalo moglo nestati, prestati postojati, ne bih ni trepnuo. Nije istina kako
ljubav oplemenjuje: ljubav nas čini sebičnima! U sebičnosti nema plemenitosti!
A onda se u kišnom danu dovukao i onaj
ludi petak, kad je moja Lorena, koja nikad nije bila moja, ali nisam to znao,
nisam mogao znati, pokazala pravo lice. U trenutku ljubavnog zanosa, podigla je
svileni konopac i upitnim pokretom pokazala na moja zapešća, dok su joj oči
divlje sjale. Shvatio sam: želi me vezati, gospodariti sa mnom, biti vlasnica
moga tijela. Trenutak sam treperio između želje i odbijanja, kratki trenutak,
ali onda strast nadvlada u meni, znatiželja novog zagolica me obećavajućom
nasladom. Ništa joj nisam mogao odbiti, klimnuo sam i ona mi vezala prvo desnu
ruku, zatim lijevu, oko zapešća, pa zatim, drugi kraj svilenog konopca za
radijator, prije toga pažljivo rasprostrvši deku na parket. Zatim me zajahala i
vitlala svojom ludom kosom za kojom sam bio lud i koju ovog puta nisam mogao
dohvatiti prstima, stezati je, držati je i uživati u njenoj svilenkastoj
podatnosti.
I baš kad sam prosuo sve iz sebe, svu
svoju strast, svu požudu, svu ljubav, čitavu nasladu koju nisam više mogao
podnijeti, u trenutku kad sam je najviše volio, obožavao, Lorena je hladno, kao
da je čitala knjigu, a ne vodila ljubav, ustala sa mene i sa prezrivim osmjehom
na licu okrenula mi leđa i gola, uspravna, odšetala od mene, gazeći lagano na
vrhovima prstiju, dok sam je zapanjeno i sa nerazumijevanjem gledao i dalje se
diveći njenoj ljepoti, čvrstoj i kruškolikoj stražnjici koja se zanosno
njihala, a posljednji me trnci zadovoljstva opijali, obavijali pijanom i lažnom
i varljivom maglicom.
Vratila se za minutu, ali moja voljena i
strastvena Lorena nije bila sama, ne više: sa njom su ušla dvojica muškaraca
obučeni u traperice i crne kožne vindjakne i odmjerili me prezrivo i počeli
pretraživati stan.
- Ma što...? - pokušao sam, ali mi je
Lorena priskočila, snažno zamahnula i tresnula mi šamar preko lijevog uha, do
boga bolan, ali koji me nije spriječio primijetiti ljepotu njenih uzdrhtalih
grudi.
Nepoznati su se muškarci, pod Loreninom
dirigentskom palicom, bacili na posao. Sve su očistili. Apsolutno sve! Radili
su šutke, mirno, profesionalno i znao sam, kako im ovo sigurno nije prvi put.
Bili su uigrani tim i to je bilo očito. Po završetka svog posla, pljačkanja mog
stana, muškarci su mirno, baš kao što su i ušli, izašli iz stana u rano jutro.
Lorena je ostala posljednja: stajala je obučena u traperice i crnu kožnu
vindjaknu, tik do mene, iznad mene, i kad su muškarci izašli, a sa njima i sve
vrijedno što sam posjedovao, lagano se sagnula u struku, ovlaš me poljubila u
čelo, jer preko usta mi bio zalijepljen široki flaster, kojeg je ona sama
zalijepila, poljubila me meko, nasmijala se potiho i izašla u noć, izašla iz
mog života…Nevjerojatno, ali žalio sam za njom.
Kad sam se tek u ponedjeljak nekako uspio
osloboditi, sav upišan i prljav i znojan, sa onim karakterističnim vonjom seksa
posvuda oko sebe i na sebi, prošetao sam stanom i uvjerio se kako u njemu nema
baš ništa osim ormara i kauča: sve su ostalo odnijeli, a bilo je toga: slike,
nakit od pokojne mame, svega je bilo, a sef su stručno obili i ostavili ga
otvorenog, da zijeva podrugljivo u mene poput gladne zvijeri...
Policiji sam sve ispričao, ali...ne znam
ni sam zašto, nisam to shvaćao onda, a danas još manje, opisao sam je sasvim
drugačije. Lagao sam o Loreninom izgledu. Zašto? Nisam znao onda, a ne znam ni
sada i nije me briga!
Još si jednom punim čašu rumom, kad zvono
na ulaznim vratima zazvoni, prekida mi sjećanja i vraća me u prazninu. Koju ne
može ispuniti moj prijatelj Rino i nikakva količina bilo kojeg alkohola.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.