Rastrojenost
Ne radujem
se. Ničemu. Postajem ravnodušan prema okolini, a u svojoj bolno uskomešanoj
nutrini osjećam nabujalu rijeku ledene tuge. Tihi njen žubor podsjeća me na ono
što sam kratko vrijeme imao, i što sam vrlo brzo izgubio. Zašto? Ne znam? Došlo
je brzo i velikom silinom se obrušilo na mene. Zatim nestalo. Odjednom. Ne
vidim razlog. Jesam li negdje pogriješio? Vjerojatno jesam, jer da nisam, bi li
sad bio tužan? Ista gomila pitanja neumorno i uvijek iznova, mučeći mi um,
migolji u meni poput klupka zmija: pitanja bolno sikću, ali odgovori ne dolaze.
Počinjem
pomišljati, kako odgovora i nema...uzalud ih tražim. Zbog čega čovjek učini
ovo, a ne ono? Nitko to ne može znati...sve je kaos, ludilo. Oko svih nas. I
svi sudjelujemo u tom kaotičnom ludilu
koje nazivamo život.
A život, koji
nije život, koji je ludilo, ruga nam se i udara nas nemilosrdno. Pokazuje nam
koliko nam može biti lijepo, koliko silno možemo uživati i baš kad se
priviknemo na uživanje, kad ga silno zavolimo, život nam ga oduzima i šalje nam
očaj, bolan i dubok, koji nas para i siječe poput kirurškog noža. Ostavlja nas
rasporene, otvorene i ranjive prema vanjskom svijetu i to baš u onom delikatnom
trenutku, u kojem želimo mir, želimo samoću, vapimo za privatnošću, za svojim
kutom izoliranosti, jer ne želimo svima pokazivati našu patnju. Zbog nečega se
stidimo patnje, ne znam zbog čega, nisam uspio shvatiti. Znam, kako su stari,
antički junaci, u ona jednostavna drevna vremena, glasno plakali, ne stideći se
svojih suza, naricanja, bola. Više toga nema: naučili smo sakrivati osjećaje,
stidjeti se osjećaja, pokazivati snagu, koja u stvari nije snaga, već slabost,
jer lažemo sami sebe, a zar svako laganje nije slabost? Nesposobnost sagledati
istinu?
Lažemo sami
sebe! Hrabrimo se i govorimo kako to nije ništa, kako ćemo i ovaj put izaći kao
pobjednici, ali duboko u sebi znamo kako u ovom ratu nema pobjednika: svi
gubimo i svi patimo, jer oduzeto nam je ono što nam je bilo drago, pa ma koliko
to blaženstvo koje nas opijalo i punilo nas ushitom prema životu kratko
trajalo.
Shvaćam, ali
ne pomaže: nije važno koliko je trajalo, važno je da se dogodilo! Važno je da
sam iskusio to! Samo je to važno! Jer mnogi prožive čitav svoj život, a da nisu
ni naslutili mogućnosti koje život može pružiti. Ali kao i svaki čovjek, to
jadno nesavršeno biće, želio bih zauvijek zadržati ono za što sam iz početka
znao da moram izgubiti. Ništa ne možemo zadržati i to je tragedija čovjeka.
Puštaj da bi zadržao...paradoks, ali tako je.
Pokušaš li
silom zadržati ono što ti izmiče, postaješ dijete, koje šakom želi zadržati
zraku sunca. Osjećaš je toplu na dlanu, ali nje u zbilji nema, tvoj te um vara,
a ti uživaš u varci i misliš kako je imaš, tu toplu zraku u svojoj šaci, kako
je tvoja, zauvijek tvoja. Ali ništa nikada nije zauvijek. Pustio sam. Neka
otiđe. Sad skupljam krhotine svoga razbijenog bola i lijepim samog sebe.
Polako, strpljivo, sa tugom. Sve je postalo tuga. Svaki pokret vodi ka
sjećanju, svaki trenutak odiše sjećanjem...sve se već odigralo, dogodilo na
neki mnogo ljepši način, drugačije, osjećam. U stvari, sve je isto, samo se u
meni zbiva promjena, ali ta hladna konstatacija ne pomaže mi ni malo savladati
bol. Naprotiv, ljutim se na samog sebe: nisam smio izgubiti sposobnost
sanjanja!
Bilo je divno
sanjariti obavijen tajnom osjećaja. Osjećaji su poput ogromne hobotnice pružali
pipke i obigravali oko mene, draškajući me, izoštravajući mi čula, darujući mi
uživanje. Svaki je mali tračak vremena bio prepun čarobne ljepote, jer...Čudo
osjećaja plesalo je oko mene i u meni svoj ples života i vijorio je mojim
snovima, mojim nadama, podizao me u vrtoglave visine, opijao me čistoćom i
snagom, nosio me na krilima sreće u susret… čemu?
I onda
prasak, lom, bolna stvarnost sve razara i pomoći nema i tuga se spušta i omata
me i zahvalan sam joj, jer znam, ona je tu samo da me zaštiti od još veće boli,
od spoznaje da više nikad... Tuga nije neprijatelj, ona je prijatelj. Jer što
bih ja sada bez prisutnosti tuge u sebi? Bio bih sam, baš sasvim sam, sasvim i
potpuno napušten. A tuga to ne dozvoljava, prati me i čini mi društvo, jer bez
društva…biti sam…možda usamljen…
Nema sna,
nema snova. Pustoš i praznina. Ne snalazim se. Ne živim, iako jedem, spavam,
razgovaram...ali to nisam ja, onaj pravi ja...onaj je pravi ja mrtav, nestao
je, ugasio se u trenu shvaćajući da ne može zadržati...ništa ne može zadržati,
sve izmiče, nestaje u prošlosti, svaki onaj trenutak koji je pružao toliko
radosti i za kojeg se činilo da će se beskrajno ponavljati, jer, zar može biti
drugačije?
Može.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.