Mobitelske laži
Moj mi je
stari, u mojim dječačkim danima, dok bi sjedili pod vrelim suncem, a čamac se
blago ljuljuškao u prastarom ritmu valova, i dok bi čekali da riba zagrize,
utuvljivao neke životne činjenice u moju mladu i tvrdu glavu. Naravno, onako
kako ih je on doživljavao, jer drugačije i ne može biti. Kao da ga i sada čujem
kako govori onim svojim napuklim glasom, dok briše znoj sa lica.
- Sine, u
ženama ti spavaju sami vragovi: nikada im ne smiješ potpuno vjerovati. Svaka
žena, pa i ona najbolja, najviše voli sebe i svoje zadovoljstvo, a ono što joj
nakon toga preostane, dati će tebi. I upamti dobro što je rekao stari i dobri
Konfucije!
- A što je
rekao, tata? - pitao bih svaki put, iako sam to čuo milijun puta, svaki put kad
bi pošli na pecanje, a što je bilo gotovo svake subote.
- Stari i
pametni Konfucije je rekao: "Zmija ujeda. Žena grli i ujeda u isto
vrijeme". Upamti to, sine i nikada, baš nikada, nemoj sasvim i bezrezervno
vjerovati ni jednoj ženi. Sa time ti je taj pametan čovjek htio reći, kako ženi
valja vjerovati baš kao i zmiji. A znaš li koliko se vjeruje zmiji?
- Znam, tata!
- ponosno bih odgovarao i gledao u njega saa divljenjem. - Ni malo se ne vjeruje
zmiji!
- A ženi? -
pitao bi moj stari sa cerekom na licu.
- Još i
manje! - viknuo bih ja, a stari bi prasnuo u gromoglasan smijeh, dok bih se ja
nadimao sretan i ponosan, jer sam prouzročio ovu erupciju veselja: moja je to
zasluga.
Prisjećam se
tih dalekih dana, dok je gledam kako žuri, pogledava na sat i ubrzava korak.
Nisam poslušao starog i sad patim zbog toga. Zbog toga je i pratim, potajno,
naravno. Moram otkriti istinu. Ma kakva bila. Sve je bolje od ove patničke
neizvjesnosti, koja me polako, ali sigurno, mrvi, rastvara i pretvara u
kreaturu, mene, ponosnog muškarca.
Istina,
zaljubio sam se u nju, iako mi je razum od samog početka svrdlao po mozgu
bolno, šapućući mi riječi koje nisam želio čuti. "Nemoj, nikako
nemoj...živi bez nje...živi kao i do sada...nemoj...". Nisam poslušao
razum, nisam poslušao nagon, popustio sam želji, a znam da nas želje čine
robovima i nesretnima. Ali bila je toliko nesavršeno lijepa, da nisam mogao
skinuti pogleda sa nje. Očarano sam je gledao kako mi prilazi, onaj prvi put,
kad smo se sreli, upoznali...
...na zabavi
koju je priredio zajednički poznanik, gledam je i ne mogu odvojiti pogled od
nje: visoka, crnokosa i zelenih očiju, ne toliko lijepog lica, koliko
zanimljivog, veoma izražajnog.
- Ja sam Nina
- reče mi i osmjehne: zubi bljesnu i primjeećujem jedan nepravilan: ništa na
njoj nije bilo savršeno, ali sve je odisalo šarmom. I to me opilo!
Razgovaramo i
slušam je pažljivo, ima misli koje mi se dopadaju i malo kasnije, ohrabrim se i
pitam:
- A da kidnemo
na neko mirnije mjesto?
- Mislila sam
- kaže ona i stavlja svoju malu ruku u mojuu šaku - kako nećeš nikada pitati.
Ima pravo,
pomalo sam bojažljiv, ali kako vrijeme teče, a mi se kupamo u ljubavnim
slastima, moja se bojažljivost topi poput sladoleda na vrućem suncu. Otvaram
se, kako se nikada ni jednoj ženi nisam otvarao. Nina je za mene alfa i omega!
Dan počinje sa mišlju na nju i isto tako završava. Sve je beznačajno bez Nine.
Svaki je doživljaj dragocjen, ako je doživljen sa njom.
Samo je jedna
smetnja mojoj sreći, još uvijek se ne usuđujem reći: našoj sreći. Nina živi i
radi u drugom gradu, pa nismo stalno zajedno. Viđamo se vikendima, kad ona može
doći, poneki vikend ne dođe i tada osjećam usamljenost i to je novost mog
života. Nikada prije nisam osjetio usamljenost. Toliko je toga zanimljivog u
danu, kako onda osjećati tako nešto? A sada … Pogled na život mi postaje
drugačiji: želje se rađaju, a da ni ne shvaćam kako. Pomišljam na zajednički
život sa Ninom. Život sa nekim čini mi se primamljiv, ali ga se pomalo i bojim.
Ono "mi", nekako mi zvuči čudno, daleko, strano, pomalo ga se i
bojim, zazirem od njega. Živim sam, uvijek sam živio sam, a sad... Nina mi se
smije: možda sa pravom. Ona ima iskustva, živjela je sa muškarcima prije mene,
dijelila intimnosti koje su za mene još uvijek tabu.
Neke mi se
intimnosti sviđaju: volim se probuditi rano ujutro, osjetiti njeno golo i toplo
tijelo pored sebe. Polako, pažljivo se uspravljam i namještam tijelo u
polusjedeći položaj: gledam je kako spava, lice joj opušteno, tiho hrkanje se
otkida sa malenih usana i volim je. Preplavljuje me nježnost i znam, na sve sam
spreman, samo da sačuvam ovo iskustvo, ovaj doživljaj, za još mnoga i mnoga
jutra...Radim grešku: previše želim, a previše bilo čega nije dobro. Ali takav
sam: kad volim, volim svom snagom, toliko snažno, da čak i samog sebe uplašim.
Znam kako i ona to osjeća i čini mi se, pomalo zazire od toga, ali joj i godi,
uživa u tome, znam to, vidim to po njenom nadmoćnom smiješku kojim me promatra.
Ne marim, volim je i time je sve rečeno.
Klupko se
sreće odmotava i toliko je lijepo da to više ni ne mogu vjerovati: čini se
poput sna. Ali ubrzo dolazi buđenje: mobitel zvoni i vidim da Nina zove.
Sretnim se glasom javljam:
- Tu sam,
ljubavi!
- Ljubavi
moja - odjekuje mi njen daleki glas u uhu. - Imam ružnu vijest: ne mogu doći
ovaj vikend. Obaveze neke moram ...
Riječi mi
njene gube smisao i samo mislim o tome kako je neću vidjeti, neću držati u
naručju, neću ...ali tada stišćem zube, pa i srce i veselo kažem:
- Ne brini,
ljubavi. Idući vikend! Izdržati ćemo: mi smo jaki, je li?
- Jesmo,
ljubavi - meko kaže ona. - I mnogo ti hvala na razumijevanju. Odužiti ću ti se
za ovo. Obaviti ću noge oko tebe i neću te puštati čitav vikend. Iscijediti ću
...
Ali se to
nije dogodilo slijedeći vikend: ponovo je odgodila svoj dolazak u moj zagrljaj.
Stigla je tek onaj idući i bilo je baš onako kako je i rekla da će biti. Užitak
do užitka.
Izgovori i
nedolasci postaju sve češći i konačno, sa oklijevanjem, mrzeći sebe zbog
nedostojnih sumnji, počinjem popuštati i sve sam više uvjeren kako ima drugog
muškarca u svom životu, osim mene, moja Nina. Nisam joj dovoljan zbog nečeg. Ne
mogu dokučiti zašto se tako ponaša.
Ovdje, kod
mene, preko vikenda, sve je med i mlijeko, sve štima, uživanje uvijek nadrasta
ono prošlo uživanje, ali ne razgovaramo. Odjednom mi sviće: mi, ono
"mi" koje me plaši, nikada ne razgovaramo. Osim o nebitnim stvarima.
Nina sve izvrće u neozbiljnost, ljubavne igrice i nikada ne izgovara nešto što
bi je moglo obvezati. Slatke i besmislene ljubavničke riječi joj sa lakoćom
teku sa usana, požudnih i gladnih mene, kojima ni daruje zadovoljstva za koja
nisam ni slutio da postoje. Istog trena, kad otpočnem neki ozbiljniji razgovor,
Ninini prstu počinju ples na mom tijelu i …uvijek tako završe moji pokušaju
razgovaranja. I više ne mogu izdržati.
Pratim je:
doputovao sam krišom od nje u njen grad i sačekao je ispred tvrtke u kojoj
radi. Ne mogu više izdržati: dosadilo mi slušati izgovore preko mobitela.
Uvijek mi sve govori mobitelom: nikada licem u lice.
Prisjećam se,
dok prelazim ulicu i gledam je kako ulazi u jednu zgradu, jednog nedjeljnog
poslijepodneva. Ležimo i mazimo se, netom smo vodili ljubav i Nina, opuštena,
sretna, zadovoljena, nadnosi mi se licem iznad mog i čini smiješne grimase.
Prisjećam se i svojih osjećaja, dok gledam u svjetleća dugmad lifta i tako
saznajem da moja Nina izlazi na trećem katu. Tada me preplavljivao osjećaj
neizmjerne sreće, a sada neizmjerni očaj. Muku mučim i suzdržavam se: odlazim
preko ulice i ulazim u kafić, naručujem piće: čekati ću koliko bude trebalo,
ali moram saznati...
Tri sata
kasnije izlaze: Nina ga drži za ruku i smije mu se, a on se naginje nad nju i
ljubi je. Po načinu na koji Nina hoda, shvaćam da su ova tri protekla sata za
njih bila i te kako vruća, izgarali su u plamenu strasti, koji Nina, nekada moja Nina, zna tako vješto upaliti u
muškarcu i rasplamsati. Poznajem njenu strastvenost i ne sumnjam u to, kako su
se tri sata grčili u zadovoljstvu...I protiv svoje volje, počinjem
zamišljati…tresem glavom, tjeram misli, patim…
I odjednom
sve ima svoj smisao, osim mojih osjećaja. Oni su besmisleni i mrzim sebe zbog
toga i osjećam jad i poniženost i bijes se podiže u meni i muti mi razum,
ustajem i grčim šaku, ali tada, usred onih crnih gromovitih misli, bljesne
sramežljivo jedna bijela i šapuće mi: "Nemoj! Nije ona toga vrijedna, sine
moj. Ni jedna žena nije vrijedna tvoje patnje, vjeruj mi, sine."
- Vjerujem,
tata - tiho, sebi u bradu šapućem, ostavljam novčanicu na stolu, pa mirno
izlazim iz lokala na ulicu. Hladan, odlučan.
Hodam
uspravno, odlučno prema njima, prema Nini i njenom ovdašnjem muškarcu i dok se
približavam, vidim kako joj se lice grči u iznenađenju: ugledala me i čitavo
joj se tijelo koči. Mirno je gledam pravo u oči, udaljeni su od mene nepunih
deset metara i već čujem glas muškarca koji joj predlaže odlazak u kino, a ona
šuti i gleda me vrištećim zelenim očima, u panici je, ne zna što radi, ne zna,
boji se, boji moje reakcije, ne zna što je očekuje, njene su manipulacije
konačno izašle na vidjelo...
- Što ti je?
– pita je on zabrinuto.
Nikada nisam
doznao njen odgovor: mirno joj se smiješim, prolazim pored nje, ramena nam se
umalo ne okrznu, prijazno klimnem, baš kao da pozdravljam poznanicu, pa
nastavljam dalje, odlučan ne okrenuti se, više ne učestvovati u njenom životu,
niti joj dozvoliti povratak u moj.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.