Prasak
Vrijeme je za
polazak. Viki, pravim imenom Viktorija, još jednom pogleda na sat, po
milijuniti put ovog poslijepodneva i zna: mora krenuti, želi li stići na vrijeme.
A nikako ne želi zakasniti. Pripreme joj trajale čitavih mjesec dana i sad je
čas odlučnosti pred njom. Nema više čekanja. Spremna je, da spremnija ne može
biti! Ona duga i svakodnevna trčanja, razvila su u njoj snagu, brzinu, koja joj
je potrebna.
Pažljivo,
tiho hodajući u najkicama, u kojima je pretrčala stotine kilometara, Viki iz
predsoblja baca pogled u spavaću sobu. Na krevetu, pokriven samo plahtom, spava
njen Dino. Prije jednog sata vodili su ljubav i na licu mu čita opuštenost,
mir, koji ona nikako da stekne. Znala je da će zaspati nakon vođenja ljubavi:
uvijek bi zaspao, zato ga i vješto namamila u svoj zagrljaj požude. Kako je
moguće da se zaljubila u njega, ovog bradatog ljepotana, koji ima izgled
muškarčine, a duboko u svojoj nutrini nije ništa drugo do li nezreli i
neodlučni dječak? Jer kako drugačije nazvati njegovu neodlučnost, ravnodušnost,
nepokretljivost. Leži, ne radi, ne trudi se, čeka ... Viki nije jasno što? I
hoće li se ikada pokrenuti? Sumnja u to, ozbiljno… Ali će se ona pokrenuti,
pokazati mu kako se to radi!
Odvaja pogled
od usnulog joj ljubavnika, tiho zatvara vrata sobe i zastaje pred velikim
zrcalom u malom hodniku. Pažljivo mjeri svoju vitku figuru: obučena je u crnu
trenirku, a smeđa joj kosa vezana u "konjski rep". Zadovoljna svojim
izgledom, Viki uzima šiltericu i nabija je čvrsto na glavu: ne želi da joj
klizne dok trči. Laganim dodirom iznad kruškolike stražnjice, provjerava
leži li joj pištolj čvrsto u futroli koju
je opasala ispod trenirke: sakriveno i hladno i blisko joj tijelu, kao sraslo
uz nju, oružje ulijeva ledeno samopouzdanje.
Još se jednom
pažljivo odmjeri, pa završnim pokretom stavi velike naočale na nos, koje joj
zaklanjaju gotovo čitavo lijepo lice. Izlazi iz stana, tiho zatvarajući vrata
za sobom, odlučna u svojoj namjeri.
Nekoliko
mjeseci ranije ...
- Želim
živjeti sa tobom - reče joj Dino. - Volim te i svako mi odvajanje od tebe
nanosi bol.
Viki ga
raznježeno gleda. Sjede u malom lokalu u kome su se i upoznali prije tri
mjeseca, upravo onog dana, kad je slavila svoj trideseti rođendan. Dino je dvije godine mlađi, još uvijek studira, ali joj to
ne smeta. Gleda ga požudno i dopada joj se ono što vidi: visok je i zgodan,
crvenkasta mu bradica uokviruje lice, a zelene mu oči sa obožavanjem gledaju u
nju. Ali Viki nije sigurna: nešto je u njoj opominje, ali ona prigušuje glas
razuma i shvaća kako se zaljubila, poput šiparice i više ne može kontrolirati
svoje postupke. Lijepo joj je sa njim, vatreno, požudno, ali ... nešto
nedostaje. Viki ne zna točno što je to, ali zna da joj je i to potrebno.
- Ne radiš -
reče mu meko i polažući mu dlan na ruku, ne bi li ublažila svoje riječi. - A ja
nisam u stanju izdržavati nas oboje. Moja plaća ...
- Raditi ću -
prekida je on, okreće svoju ruku koju ona gladi i steže njenu. - Zaposliti ću
se. Daj, pristani, molim te! Toliko to želim! Volim te!
Viki krzma,
ali već osjeća, ma što osjeća, zna kako će pristati. Ne može odoljeti njegovim
zelenim i iskričavim očima i onom dječačkom osmjehu. Priznaje sebi kako je luda
za njim i nada se, kako joj to priznanje ne blješti na licu poput neonske
reklame.
- U redu -
reče mu. - Pokušati ćemo ...
Nešto je
nedostajalo. Baš kao što je i pretpostavljala da će nedostajati. Seks je bio i
više nego dobar, ali Viki je bila i ostala neispunjena. Dino nije održao
obećanje, nije se zaposlio, živio je od njene plaće, na njenoj grbači, da
nazove to pravim imenom. Kad bi mu to spomenula, okretao bi potok razgovora u
drugom smjeru, baš kao da podiže prirodnu branu. Bio je vješt, nije se mogla
previše ljutiti na njega. Sve je
prikazivao poput šaljivog igrokaza. Ali pomalo joj je postajalo sve teže
podnositi njegovu lijenost, ravnodušnost. I smetalo ju je što njemu ne smeta da
živi od njene plaće, da živi životom parazita. Dok bi ona ujutro ustajala i
odlazila na svoj mukotrpni svakodnevni posao blagajnice u velikom obližnjem
marketu, Dino bi ostajao u krevetu, lijeno se protežući, pušeći njene cigarete
i uživajući je gledati u ritualu ranojutarnjeg dotjerivanja.
- Zašto ne ustaneš i otpratiš me na posao? -
upita ga jednog zimskog jutra.
- Ali, draga
- reče on začuđeno: kako to uopće i može piitati? - Zar ne čuješ ovaj urlik
vjetra?
- Misliš li
da meni ne urliče? - odvrati Viki pomalo ljutito, ali osluškujući iz daleka
bijes u sebi koji se približavao.
- Ma, daj ...
- reče on, iskoči iz postelje, pa se onako gol privije uz nju i otpočne
maženjem, a njome prolaze trnci i zaboravlja na vjetar, na hladnoću, na njegovu
neiskrenost i osjeća samo žudnju i samo je ona važna, a on, njen Dino, koji je
najviše svoj, a najmanje njen, jedini je koji gasi njenu žudnju, gasi je
potpuno. Kad se izvuče iz njegovog naručja, čitavo joj tijelo podrhtava od
plime zadovoljstva, koju su izazvali njegovi veoma vješti i neumorni dodiri.
Dok hoda
ledenom ulicom, mislima još u Dinovom toplom zagrljaju, Viki priznaje samoj
sebi, kako je i ovog puta izigrana, preveslana, prevedena žedna preko vode,
nasamarena...i mogla bi do smrti nabrajati. Prolazeći pored mjenjačnice počinje
se ljutiti na samu sebe. Zašto je tolika glupača? Zašto?
Na poslu, dok
bi lupkala po bešćutnom stroju koji je izračunavao koliko ljudima novaca uzeti,
Viki počinje osjećati tugu, a tuga se i ogleda na njenom licu. Nije ju u stanju
prikriti. Lice joj postaje mekše, oči bolne, ranjive, baš kao da su upravo
vidjele smrt.
- Što ti je?
- pita je kolegica, udaljena svega tri metrra od nje, sjedeći za istovjetnom
blagajnom. - Danas mi čudno izgledaš.
- Sve je O.K.
- odgovara Viki, ali njen odgovor nema snagge.
- Ljubavni jadi? - zadirkuje je kolegica.
Viki ne
odgovara. Čemu? Nikome neće reći. Sama mora naći izlaz, pronaći rješenje. Sama
se uplela i sama se mora rasplesti iz ove zavrzlame. Već će nešto smisliti. Sad
zna ono što je dugo krila od same sebe. Financijski ne mogu više dalje, Dino i
ona. On ne radi, ne pridonosi, a računi...Sad zna, nikada se Dino neće
pokrenuti, nikada zaposliti, nikada donijeti svoj doprinos zajedničkom
kućanstvu. A zna i ovo: njegove seksualne snage i vještine se ne želi, ne može
riješiti. Potrebna joj je! Dugo je tražila muškarčinu za svoj život, za svoje,
možda natprosječne potrebe i sad, kad konačno to ima, kad je okusila slasti
kojih se prije lišavala, priznaje sebi kako više ne može živjeti bez njih. I ne
želi! Da nije tako, nemilosrdno bi lijenčinu izbacila iz stana, pa neka
se...ali je tako jebeno dobar u krevetu! Ne može bez toga, nikako ne može! Samo
kad bi se prokleti i lijeni gad zaposlio, privremeno, dok se izvuče iz dugova,
ne za stalno, bili bi u raju...ali neće se zaposliti, shvatila je to: suviše mu
je dobro, a da bi poželio nešto mijenjati. Poštena je i priznaje samoj sebi,
kako je i ona dobrim dijelom kriva za takovo stanje stvari.
Ali,
promijeniti će ona postojeće stanje koje joj svakim danom postaje nepodnošljivije!
Kako je ono rekao onaj Jean-Paul Sartre, kojeg Dino neprekidno čita? Očima je
prošarala otvorenu stranicu ispred nje.
"Čovjek
ne može ništa izvršiti, ako prije toga ne shvati kako može računati samo na
samoga sebe."
Tako je rekao:
pročitala je rečenicu nekoliko puta, dok je za kuhinjskim stolom pila kavu.
Dino ju je ostavio otvorenom i ona automatski pročitala, a da nije pravo ni
shvatila što čita. Ali sada shvaća! Čovjek je u pravu!
Na putu kući,
ka Dinu, prolazeći pored mjenjačnice, Viki korača brzo, odlučno, u susret
problemima koji je očekuju i koje je odlučila jednim jedinim odlučnim udarcem
riješiti...Plan je počeo sazrijevati u njoj, a odlučnosti joj nije nikada
nedostajalo. I više nego dosta joj je novčanih briga, natezanja, kalkuliranja,
pravog čarobnjaštva, ne bi li nekako izdržala od jedne do druge plaće. Sita je
toga! Učiniti će to!
Zadihana,
uzbuđena do ludila, gotovo kao i u seksualnoj igri, Viki ulijeće u zgradu i
počinje trk uz stepenice prema svom stanu.
Samo deset
minuta ranije, upala je u mjenjačnicu pored koje prolazi svakoga dana i
prijeteći pištoljem, kojeg je "posudila" od Dina, a da on to nije ni
znao, a koji je on kupio za sitne novce od nekog svog poznanika i držao ga na
dnu svog kofera u kome se nalazila čitava njegova imovina.
- Lovu ovamo!
- viče: šilterica joj pokriva oči, baca sjeenku na nju, kraj je radnog vremena i
nikog nema u poslovnici osim dviju zaposlenica i Viki sa velikim i ružnim i
prijetećim pištoljem.
Poslušale su,
obamrle od straha, a Viki šutne snopove i snopove novčanica u malu i za to
pripremljenu kožnu torbu, koju nosi preko ramena, pa izjuri van, na ulicu.
Brzim trkom, ima kondicije i brza je, za čas se udalji iz opasne zone. Kao da
nikada nije ni bila u blizini opljačkane mjenjačnice.
Tiho se
uvlači u stan i odšulja u kupaonicu, zaključava vrata, skida torbicu i istresa
novac. Počinje brojati: preko trideset tisuća! Za nekoliko minuta posla! Vraća
novac u torbu, vadi pažljivo ventilacijske rešetke i u mali prazni prostor
ugura torbicu. Njen sef. Sigurnije nego u banci.
Izlazi iz
kupaonice i tek sad osjeća znoj koji joj se cijedi tijelom. Uzbuđena je,
uzbuđena do ludila. Tiho ulazi u spavaću sobu: kao što je i očekivala, njen
Dino i dalje spava. Iznenađuje je njena snažna želja za njegovim zagrljajem,
iznenađena je drhtajem svog tijela. Gleda ga pažljivo i mačjim koracima prilazi
ormaru, penje se tiho na stolicu, pa u Dinov kofer, koji se nalazi na ormaru,
ubacuje pištolj i tiho spušta poklopac, pa se u silnom zamahu, koji priča o
želji i olakšanju, a najviše o trijumfu, jer učinila je to, uspjela je, baca na
usnulog Dina.
- Je si li
popizdila? - buni se on. - Što ti je?
- Šuti! -
naređuje mu ona!
- Kako to
mirišeš? - pita on. - Uf, kakav je to miris? Što si radila?
- Šuti! -
ponovo naređuje ona. - Šuti i ševi me! Jedino to i znaš!
- Jesi li...
Ali ga Viki
prekida, skače mu na grudi, presjekavši mu dah, riječi se gube. Kida odjeću sa
njega i baca je iza sebe, neuredno i ne mareći, pa svlači i samu sebe, dok je
Dino zapanjeno promatra i na koga počinje djelovati njeno uzbuđenje. Pruža ruke
da je polegne, ali se Viki odlučno usprotivi.
- Ne! - reče
mu čvrsto, odlučno, gledajući ga oštro i netremice u oči. - Ja ću biti gore!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.