Desanka

Desanka

Desanka je ušla u moj život u , za nju, nezgodnom trenutku. Ja sam upravo priveo kraju moju veliku ljubavnu priču, a ona je svoju otkrivala u meni. Ja sam bio ogorčen i mislio kako su sve žene kuje, a ona krhka, dirljivo otvorena i ranjiva u svojoj prvoj ljubavi. Ja sam imao 23, ona 19. Oboje smo tražili jedno u drugom ono što nismo mogli naći. Ona je tražila otvorenost, iskrenost, a ja, sjećajući se nedavnog gorkog svršetka sa Mazom, prijetvornost, laž. Nismo nalazili ono što smo tražili, ni Desanka, ni ja. Bila je to pogrešna romanca, ako me shvaćate. Ona je bila puna povjerenja, naivna, a ja suprotno: ni u što nisam vjerovao kad su bile žene u pitanju. Kad imaš 23, misliš da si veliki poznavalac žena.

Zabavljao sam se sa Desankom, služila mi je da vrijeme ne provodim u samoći. Jedne je nedjelje došla kod mene i konačno se predala: pala je u moj paukov zagrljaj, nisam je volio, nisam je želio, samo sam je htio imati.

Sa njom sam doživio iznenađenje koje nikako nisam očekivao: bila je nevina sa punih 19 godina.

Ne volim riječ "nevina" jer to implicira da bi u suprotnom bila kriva, a Desa je bila nevino janje, koje ništa nije znalo o životu i koje mi se sa neograničenim povjerenjem predalo.

Često smo vodili ljubav, u stvari, ona je vodila ljubav, ja sam gasio seksualnu žeđ. Tražila je da je "učim", a ja sam je nesvjesno neprestano uspoređivao sa Mazom. Na Desinu štetu, naravno. Ništa nije znala o vođenju ljubavi, ali predavala se uvijek voljno spremna mi ugoditi. Ludila je za mnom, a što je više ludila i to pokazivala, ja sam bio hladniji, ravnodušniji. Nisam shvaćao da ona pati, nesvjesno sam bio okrutan, misleći samo na moju patnju koju sam iskusio sa Mazom: bio sam uvjeren kako imam pravo biti takav zbog proživljenog iskustva.

Desa je bila strpljiva, nadala se, uvijek je sa povjerenjem gledala u budućnost: vjerovala mi je potpuno i predano, pravdala moje ponašanje, nalazeći milijune isprika za mene koji nisam to zasluživao. Bio sam dvoličan: uživao sam u njenom tijelu, a nisam mario za nju. Iza njenih leđa radio sam na tome da se ukrcam na brod i pobjegnem od nje, od njezine neutažive ljubavi koja me sputavala, gušila.

Uspio sam u naumu: jednog dana krajem ljeta dobio sam poziv za ukrcaj i nestao iz grada ne javivši se prije toga Desanki. Sa broda sam joj, kukavički, sada to znam, napisao pismo, priznavši joj kako je nikad nisam volio. Nisam čak ni zamolio oproštaj, krajnje okrutno pismo.

Prohujale su godine i što ih više prolazi, to više osjećam želju za susretom sa Desom: zamolio bih je za oproštaj, priznavši joj da sam pogriješio, da je ona zaslužila svaku pažnju i uzvraćanje ljubavi, da mi je neizmjerno žao što sam onako postupio i, ako može, da mi oprosti, jer sam sebi nikako ne mogu oprostiti bezrazložnu okrutnost prema njoj čija je jedina da me iskreno voljela. Jako često, noću, prije nego što me obuzme san, ispred sebe u mraku prohujale prošlosti ugledam Desino lice otvorenog pogleda, kako me sa nježnošću gleda. I kako polako starim, shvaćam da sam propustio nešto važno, veliko, imao sam to u rukama, a bacio sam u vjetar ludosti. I još sam bio ponosan na sebe, zbog tog svog sramotnog čina!