Incident
Leže u
kotlini, oko njih stijene, gole i strme i visoke, zastrašujuće! A gore, na vrhu
stijena, pod samim oblačnim nebom, leže oni drugi, bradonje, i pucaju, pucaju iz
petnih žila po njima, metci fijuču, ljudi urlaju, krikovi paraju živce i podižu
strah.
Ivan osjeća
tjeskobu, gleda u svog najboljeg prijatelja i imenjaka, svog ratnog druga
Ivana, koji bespomoćno leži, a ogromna mu rupa zjapi na trbuhu, a iz nje teče
krv, gotovo crna pod olujnim nebom. I vidi mu oči koje mole, mole...
Ivan se budi
okupan znojem: čitavo mu tijelo zaudara na znoj, njegov vlastiti, ali nekako,
tuđ, nepoznat. Sjedi u krevetu, osluškuje disanje svoje žene pored sebe i
pokušava se smiriti. San, to je bio tek san. Ta je noć, koju je upravo po tko
zna koji put sanjao, daleko iza njega, godine ih dijele, ali, doživljaj je u
njemu živ, baš kao da se odigrao prije par minuta. Osjeća bol svoga prijatelja,
vidi mu umiruće oči...neće nikada moći zaboraviti to.
Ivan ustaje,
baca pogled na sat: tri sata i pet minuta. Daleko je do jutra i zna kako ne
može čitavo to vrijeme izdržati mirno pored žene, koja spava, tiho hrčući.
Mnoge ju je noći budio svojim krikovima, zaslužila je mirnu noć.
Sa šalicom
kave u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, izlazi u dvorište svoje obiteljske
kuće. Kuća se nalazi na periferiji i sad, u tri sata u noći, tiho je oko nje,
sasvim tiho, ali Ivan ne uživa u tišini. Ruka, kojom prinosi šalicu vruće kave
usnama, lagano podrhtava: živci mu napeti do ludila. Duboko uvlači dim u pluća
i podiže glavu: sa tamnog ga neba, posutog zvijezdama, bezbrižno se cereći
promatra Mjesec. Pun je, primijeti Ivan: mogao se i okladiti u to! Osjeća
mjesečevu punoću u krvi, u umu, u živcima...uvijek je tako. Postaje još više
nervozan, još više razdražljiv za vrijeme punog Mjeseca: svega još više. I
previše.
- Ah, jebi
ga! - promrsi Ivan kroz zube, okrene se na peti i uđe u kuću, kuhinju, vadi
bocu loze i poteže ravno iz nje. - Gore nikako ne može biti!
Četiri sata
kasnije, u sedam i petnaest, dok se dan počinje razmahivati plavetnilom,
poslije pola litre loze, bezbroj cigareta i mnogih nepoželjnih prisjećanja, sva
iz razdoblja rata, kojeg je nekako preživio, jer imao je sreće koju drugi nisu
imali, Ivana iz turobnog prisjećanja trgne lavež. Nije pijan, ne još, ali zna
da će se danas dobro naliti. Lavež tog
malog i dosadnog psa nervira ga, draži i on počinje potiho psovati sebi u
bradu. Gasi cigaretu i izlazi u dvorište, gdje odmah pali slijedeću u
neprekidnom nizu. Gleda niz ulicu i ugleda točno ono što je i znao da će
ugledati.
Njegov susjed
Markić, visok i mršav četrdeset i petogodišnjak, vodi na povezu sivog pudla, na
čijem se repu nalazi pažljivim šišanjem oblikovana loptica i koja zbog nečeg,
strašno draži Ivana.
- Mora li to
pseto toliko lajati rano ujutro? - pita razdražljivo, stojeći pored živice
ispred koje prolazi njegov susjed sa psom.
- Pa nemojte
tako, dragi susjede - odgovori Markić onim svojim posebnim nadasve učtivim
glasom, koji Ivanu, razdraženih živaca, zvuči poput čistog izazova. - Mali se
Jorik samo jednom oglasio, a vi odmah ovako.
- Što jednom?
- ljuti se Ivan. - Laje čitavo prokleto juttro. Ima nas koji bi spavali.
- Vi,
svakako, niste među njima - odbrusi mu Markić: svima je u okolici poznato
stanje u kome se nalazi Ivan i svi znaju za njegove besane noći.
- Gade jedan!
- zareži Ivan. - Ti mirno spavaš! Mlatio sii lovu u Njemačkoj, dok sam ja krv
prolijevao.
- Nemojmo
ponovo isto! - Markić umorno odmahuje rukom: slične razgovore vode svakodnevno,
već gotovo godinu dana, od dana kad je kupio kuću pored ove pijandure, koja mu
zagorčava život. - Prežvakali smo to milijun puta! Uzalud!
- Svi ste vi
isti - mrmlja Ivan, gledajući u susjeda koji se udaljava, dok sivi pudl svaki
čas zapišava automobilske gume. - Jebeni gadovi! Sve vas treba pobiti,
potamaniti...
Markić ga
čuje i djelić se sekunde koleba, a zatim popusti snažnoj želji za odgovorom, pa
se okreće prema svom susjedu i zagleda u njegove crne plamteće oči, u
neobrijano lice, umorno, neispavano, razdražljivo: lice patnika.
- Nemojte
tako, dragi susjede - reče polako i pažljivo birajući riječi. - Ne može se baš
sve riješiti ubijanjem.
- Metak je
jedino što vi razumijete! - bijesno odbrusi Ivan. - Slijedeći put, kad tvoj pas
zalaje i naruši moj mir, srediti ću i psa i tebe!
Markić
zatečeno zastane, otvori usta u namjeri odgovoriti, ali umjesto toga malo
pregrubo, povuče sivog pudla, koji, nenaviknut na takvo ponašanje prema njemu,
bolno zacvili.
- Idemo,
Jorik! - zapovijedi njegov gospodar. - Sa nekim je ljudima uzalud raspravljati!
Stojeći sa
velikom torbom u ruci, jer pošla je u kupovinu, susjeda Janica, lijepa i
prirodna tridesetogodišnja plavuša, zavrti tužno glavom na ovaj prizor. Gleda
ga već po tko zna koji put, ali uvijek se ponovo štrecne. Poznaje Ivana od
prije rata, dok je ona sama bila mršava djevojčica i zna kako je nekada bio
snažan i nježan muškarac, uvijek spreman svakome u susjedstvu pomoći pri nekom
poslu. Ali rat …
Još tri sata
kasnije, u deset i trideset, Ivanova žena Marija, iznervirana njegovim
prisustvom u kuhinji, sjedne preko puta Ivana, otme mu bocu i čašu i prkosno ga
pogleda.
- I da se
nisi svađao! - reče mu. - Ne bojim te se! Svi te se boje, ali ja ne! Pa zar ne
shvaćaš kako si svojim ponašanjem otjerao Miru iz kuće?
Na spomen
kćerkinog imena, Ivanov se bijes u očima ugasi i on smeteno skreće pogled,
trlja dlanovima bradu, koja vapi za brijanjem.
- Idi,
pokušaj odspavati! Dosta si pio.
- Ne mogu
spavati.
- Pokušaj!
Ivan
bezvoljno ustaje i polako odlazi na kat, u spavaću sobu, neprestano misleći na
Miru, svoju jedinicu, svoju ljubimicu, koja je, nakon jednog njegovog noćnog
urlika, tko zna kojeg u beskrajnom nizu noćnih mora, sutradan rano ujutro
spakirala nešto svojih stvari i napustila roditeljski dom, odselivši se ka svom
dečku. Misao, kako njegova leptirica, kojoj je samo devetnaest, spava u naručju
svog vršnjaka, svakodnevno razdire Ivana, ali nikome o tome ne govori. Kao i mnogo
toga, i to drži za sebe, pati u sebi i osjeća se nesretnim. A vječno pitanje,
zašto, zašto mi se to događa, neprestano odjekuje u njemu, nikad ga ne napušta:
srodilo se sa njim, navikao se na njegov pritisak.
Iz nemirna
sna, koji ga samo još više izmorio i nije mu donio ni malo olakšanja, odmora,
Ivan se trgne, pa ukočeno sjedeći u krevetu, osluškuje.
To je i
mislio: čuje kako onaj vražji pudl laje i laje i laje i shvaća kako se zbog
toga probudio. Bijesnim pokretom odbacuje pokrivač i odlučnim korakom, kojim je
nekada ratovao, odlazi u kupaonicu. Tušira se dugo, nastojeći se smiriti,
drhtavim se rukama brije, ali pudl laje i laje, a bijes se u Ivanu sve više
podiže, prijeti erupcijom.
Istuširan,
obrijan, osjeća se svježe i nada, kako će dan ipak nekako biti spašen, malo
uljepšan, ulazi u kuhinju.
- Već? - pita
ga žena. - Nema još ni jedan.
- Vražji me
pas probudio. Ubiti ću ga!
- Ne govori
gluposti - kaže Marija meko, zna kako su mu živci napeti. - Evo, popij kavu.
- Neću kavu!
Daj lozu!
- Lozu ne
dam!
- Ženo, ne
izazivaj!
- Ne
izazivam, ali ne dam! - Marija ga čvrsto gleda u mutne oči. - Previše piješ!
Ločeš!
- Zaveži i
daj bocu!
Marija mu
okreće leđa u namjeri napustiti kuhinju, koja prijeti postati bojnim poljem,
ali je Ivan grabi za ramena i silom je okreće prema sebi.
- Prokleta
bila! - viče joj u lice, a oči mu divlje, nepoznate, lude. - Nemoj me
izazivati! Svega mi je dosta!
- Zar misliš
kako meni nije?
- Šuti! -
vrišti izbezumljeno Ivan i osluškuje lajanje pudla. - Dosadna si kao ono pašče!
Samo laješ!
- Sjedni i
smiri se - kaže Marija.
Pudl, upravo
u tom trenutku, razdražljivo i dugo i promuklo zalaje i Ivan ima osjećaj kako
mu pseći krik para utrobu. Ne znajući što radi, ne želeći to učiniti, udara
Mariju u lice, šakom, jednom, teško. Zapanjeno gleda u krv koja se slijeva sa
Marijine lijeve obrve i njen bolan grč na umornom licu.
- Dosta mi je
- kaže ona tiho, oborene glave, izbjegavajuući ga gledati. - Pobijedio si, ako
jesi: meni je dosta. Odlazim! I nećeš me uspjeti zadržati. Dosta sam trpjela,
nadala se, molila se ... ne mogu više. Nisi više onaj čovjek za koga sam se
udala i koga sam voljela. Postao si zvijer, svi te se boje i nitko te ne voli.
- Marijo ...
- muca on bespomoćno.
Marija se
gotovo vojnički, okreće na peti i napušta kuhinju, ostavljajući Ivana samog, sa
njegovim turobnim mislima. Osjeća se krhko, ovako sam u velikoj i blistavo
čistoj kuhinji, usamljeno, napušteno, pa čak i čini korak u namjeri otići do
Marije i moliti je za oprost, ali upravo tada pudl još jednom veselo zalaje,
Ivanovo se lice smrači i njegov pokret se prekine, zamrzne u vremenu.
Pola sata
kasnije, sjedeći i dalje u kuhinji, začuje brujanje automobilskog motora i zna:
to je Mira, njegova ljubimica, jedino dijete, došla je po svoju mamu, da je ...
svi ga napuštaju!
Tren kasnije
Mira je u kuhinji, visoka, duge crne kose, obučena u crvenu košulju i
traperice, prijekorno gleda u oca. Njegova curica postala je ženom, vidi i boli
ga to. Nije joj više potreban.
- Tata, tata
- kaže mu drhtavim glasom. - Zašto to činišš? Zašto nas svih činiš nesretnim?
Ne odgovara.
Samo je gleda. Stoje tako otac i kći, gledaju se, a između njih zid
nerazumijevanja i patnje. Zatim dolazi Marija i njih dvije odlaze iz kuće iz njegovog
života i Ivan ostaje sam u društvu svojih bolnih uspomena i boce loze.
U četiri i
trideset poslijepodne, zazvoni telefon, odjeknuvši u grobnoj tišini poput
pucnja. Ivan, sa cigaretom u lijevoj i čašicom u desnoj, poskoči na stolici i
prolije lozu.
- U vražju
mater! - reče samom sebi ustajući i krećući prema aparatu u predsoblje. -
Nikada mira! Tko je?
- Ivane, Mate
ovdje!
- Koji Mate?
- Kako koji
Mate? Jesi li pijan?
- Nisam baš
najtrezniji.
Sa druge
strane žice dopre do Ivana duboki uzdah, uzdah koji mu odaje kako vijest, koju
će mu Mate reći, neće biti ni malo ugodna.
- Ivane,
prijatelju, smiri se - reče mu Mate, njegov ratni drug tihim glasom. - Vijest
nije ...
- Ne
okolišaj! - obrecne se Ivan: bijes je u njemu već rastao, poput crnog i olujnog
oblaka. - Samo istresi ono što imaš! Dan mi je i onako zajeban, da zajebaniji
ne može biti.
- Pa što je
sa tobom? - pita okolišajući Mate. - Čuješ li ti samog sebe?
Ivan napeto
osluškuje: ne, ne čuje samog sebe, ali čuje onog prokletog pudla, koji urla i
urla, a onaj njegovi ludi gazda hrabri ga povicima u tome. Svakodnevna
poslijepodnevna igra.
- Reci, što
se dogodilo? - pita Ivan, a tijelo mu podrhtava: bijes, alkohol, nesanica,
odlazak mu žene ...misli mu skaču, nikako se ne smiruje, trese se, trese.
- Jerko je
nastradao - tiho mu kaže prijatelj.
Ivan u
mislima vidi Jerka visokog, nasmijanog, prebacio je puškomitraljez preko
širokih ramena, pa grabi uz brdo, dok mu se kratka i plava kosa sjaji pod
suncem mokra od znoja.
- Kako? -
pita Ivan stegnuta grla: osluškuje psa kako mahnita. - Što mu se dogodilo?
- Ubio se -
jedva čujno mu kaže Mate. - Iz pištolja. Izašao je ispred zgrade i naočigled
svih susjeda ispalio si metak u glavu.
Ivan se
trese, u njemu divljaju osjećaji, a na riječ "pištolj" u mislima vidi
sebe sa pištoljem u ruci, pa spušta slušalicu, prekida vezu i praćen
gromoglasnim lavežom pudla i smijehom njegovog gospodara, odlazi u kuhinju,
penje se na stolicu, pa visoko gore, na najvišoj polici, pipajući dohvati težak
predmet umotan u krpe i sišavši sa stolice, polako ga i pažljivo odmotava.
Pištolj crnim
i ubojitim sjajem zasja u njegovoj ruci i Ivan ga steže sa nekom povjerljivom
ljubavlju. I dok ga prati lavež, bubnja mu ušima, napinje mu pluća, iz očiju mu
počinju teći suze, muti mu se vid, ali on odlučno izlazi u dvorište: vidi pudla
Jorika i Markića kako se igraju, tik ispred njega, ni deset metara udaljeni.
Markić,
bacajući štap Joriku i veselo se smijući, odjednom zastane u pola pokreta, a
lice mu se sledi: ugleda Ivana i na njegovu licu smrt.
- Rekao sam
ti! - zareži Ivan. - Rekao sam ti što ću učiniti, ako me budeš izazivao!
- Molim vas!
- zavapi Markić, očajno bacajući poglede okko sebe u potrazi za pomoći, koje
nema ni od kud.
- I ja sam
tebe molio i molio! - odreže Ivan i ispali metak u pudla Jorika, koji zacvili,
poskoči bolno i umiri se na sivom asfaltu, stopivši se sa njim: sivilo pudla sa
sivilom asfalta.
Pola sata
nakon krvavog događaja, vraćajući se kući sa posla, Janica, tridesetogodišnja
lijepa susjeda Ivana, sa zebnjom ugleda policijska kola i nasluti nesreću.
- Molim vas -
obrati se učtivo mladom policajcu, gotovo dječaku. - Što se dogodilo?
- Ništa
naročito, gospođo - učtivo joj on odgovori, a osmjeh mu se razlije mladim lice.
- Jedan je vaš susjed pomahnitao i ustrijellio psa. Običan incident.
Janica
odmahuje glavom. Incident, kaže mladi policajac, ali ona zna kako je to više od
incidenta, mnogo više, nedostaju riječi...
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.