ICQ ljubav
Pismo njeno:
Dragi moj,
Napiši mi
nekoliko riječi, imam jaku želju čitati tvoje riječi, jer čitajući ih, znam da
ću u sjećanju prizivati tvoj glas, a glas tvoj, nježan i šaputav, pred mojim će
se imaginarnim očima oblikovati u tvoj dragi lik, pa mi pomoći dočarati pokrete
tvoga tijela.
Kažeš, kako
me želiš vidjeti svakih petnaest dana, ustvari, svakog tjedna, ali uzimajući u
obzir moje obaveze, svjestan si kako bi mi viđanje svakog vikenda bilo
prenaporno: putovanje ...
Pomalo me
grize to saznanje, ta tvoja želja. Ne mogu si dočarati, a još manje shvatiti,
što bih ja u tom slučaju tebi bila. Možda moja glavica nije to u stanju?
Ljubavnica? Što rade ljubavnici u vremenu koje ne provode zajedno? Živi li
svatko od njih svoj život, pritom zaboravljajući jedan na drugog do ponovnog
putenog susreta? Vode li ljubavnici, ustvari, dvostruki život? Ili njihovi
životi putuju paralelno? Jesmo li mi sada ljubavnici ili nešto više od toga?
Postoji li više? Jesam li u zabludi ili smo odavno prestali biti tihi partneri?
Znaš li priču o djevojci koja želi vidjeti Egipat? Piramide. Znaš li, kako ta
ista djevojka sanjari samo o tome, kako ćeš ti sa njom putovati, zajedno
stajati u podnožju piramida i gledati u prošlost, dok sa rukom u ruci koračamo
u budućnost? Zajedno. Zauvijek.
Tvoja
ljubav, koja te voli!
Postaje
nervozan za vrijeme čitanja: zar ništa nije shvatila? Zar ne zna čitati iz
njegovog ponašanja prema njoj? Zar ne vidi očito?
Sjeća se: kad
je došla prvi put, drhtavo i u nekoj napetosti, nije je požurivao. Strpljivo je
čekao, znajući kako će njegov trenutak naići. I njen. Njihov. Jer mora doći.
Nije skočio na nju, mada je upravo to želio. Privuklo ga snažno njeno mlado i
sitno i čvrsto tijelo i želio ga je imati. Strasno. Bolno strasno.
Ali se ona
ukočila. Zbog čega? Nije mogao dokučiti. Tjedan su dana proveli zajedno, svaku
sekundu dana, ne odvajajući se, kao da se potajno boje oboje: rastanu li se
samo na sekundu ili dvije, nestati će čarolije. A to nisu željeli. Poput svih
ljubavnika, željeli su vječno živjeti umotani u zaštitni omotač ružičaste
čarolije. On je znao kako je to samo pusta i neostvariva želja, znao je, a
svejedno je upravo to priželjkivao. A ona? Ona se umatala u nježnost i
neprestano tražila njegov pogled, dodir, pažnju. A on ju je obasipao onim što
joj je trebalo, za čim je čeznula, što joj je nedostajalo. ono po što je došla,
ono što ...
Počelo je
čudno, iznenada. Istovremeno sjedeći ispred svojih monitora, u dva različita
grada, počeli su blagu komunikaciju, koja se odjednom iznenada otela kontroli i
pretvorila u erotičnu orgiju. Poruke su letjele, brzo se izmjenjivale, a
uzbuđenje, seksualno uzbuđenje, oboje ih obuzimalo sve više i više i riječi
seksualne požude kuljali su iz njih: ispisivane na hladnom i ravnodušnom
monitoru, budile su u njima sve samo ne hladnoću i ravnodušnost.
"Želim
te pored sebe", pisala je ona."I u sebi."
"Dođi", odgovarao je on. "Obasuti ću te svojim
zagrljajima, duboko prodirati u tebe..."
"Ne
shvaćam što nam se događa" odgovarala je ona. "Malo me to plaši, ne
znam što misliti."
"Ne boj
se!" hrabrio ju je on. "Ovo što nam se događa, toliko je lijepo i
rijetko i neobično, da nikako ne može biti loše".
Razgovori
preko ICQ-a postajali su sve otvoreniji, sve više obojani erotikom:
razotkrivali su se jedno pred drugim, bez srama, želeći upiti misli onog
drugog, osjetiti dah, namirisati požudu. I uspijevali su u tome. Čudno i
nadnaravno međusobno razumijevanje strujalo je između njih.
I tako danima
i čitav jedan ludi, sasvim ludi vikend, u kojima su kidali i bacali svaki sram
i uživali zajedno, a sjedeći daleko jedno od drugog, svatko ispred svog
monitora, čitajući vatrene i pozivajuće riječi onog drugog. A riječi su bile
...
"Ne mogu više izdržati!" pojavile
se jedne večeri riječi na ICQ-u. "Moram te vidjeti! Moram te osjetiti!
Moram te imati!"
"Dođi!" zvao ju je on pomamno se nadajući, a napola i ne
vjerujući kako će ona doći. "Dođi i vodimo ljubav, ugasimo strast koja nas
razdire ...ovako ćemo poludjeti, izgorjeti..."
"Želim,
ali ..."
"Nema
ali..."nagovarao ju je on uporno, želeći je ludo. "Dođi da te držim u
naručju, da konačno pijem sok sa tvojih usana i prije svega, da ti pružim
uživanje za kojim, kako slutim, strasno žudiš."
Sjedeći na
krevetu u svojoj sobi, obučena u bijelu trenirku, dok joj se laptop nalazio
između nogu, osjetila je uzbuđenje, vlažnost je pomilovala, stresla se, kao od
strujnog udara i shvatila: razumije je, on je razumije. Konačno je pronašla
nekog tko je razumije. I to je prevagnulo...
Susreti se
nastavljali, crpili su uživanje jedno iz drugog, crpili iz, kako se činilo,
nepresušnog izvora. A onda su počela pitanja, njena
pitanja...Preispitivanje…Nije mogao to shvatiti. Pa tek se razmahuju u svojim
istraživanja jedno drugog! Čemu pitanja? Zašto se ne prepustiti uživanju? Čemu
taj strah od budućnosti? Zašto ona nije, poput njega samog, u stanju uživati u
sadašnjosti? I još mnogo tih zašto …
I sjeti se, one
večeri, kišovite, kad ju je prvi put vidio. Stajala je na peronu, naginjući se
nad svojom putnom torbom, a kosa joj bljeskala pod oskudnim osvjetljenjem.
Krupnim joj je koracima prilazio i ocjenjivao i njena krhka, sitna figura, već
je onda probudila u njemu nježnost.
U taksiju,
dok ih je vozio kroz kišovitu noć, prema toplini njegove sobe, koja će uskoro
postati njihova soba, on ju je, držeći je za malu ruku uzdrhtalih prstiju,
nježno i tiho zapitao:
- Razočarana?
- Nisam! -
odgovorila je bez oklijevanja i on joj je stisnuo malu šaku, zahvaljujući joj.
Trebalo je
pobijediti nelagodnost, koja se ispriječila ispred njih. Razgovarali su ispred
monitora, uz tihu glazbu, pijuckajući i nastojeći se opustiti. Opuštanje nije
dolazilo, ali su smogli snage i odlučnosti i uvukli se u krevet, oboje potpuno
goli: dvoje stranaca koje je spojio ICQ-u, dvoje stranaca koji su željeli jedno
drugo čitavih mjesec dana, a da se prije nikada u životu nisu sreli.
Naravno da
nije bilo bajno, kako žene vole reći, ali izmamio joj je sladostrasne uzdahe sa
usana i bio sretan zbog toga. A kasnije, slijedećih susreta, koji su
uslijedili, bilo je sve bolje i bolje i uživanju, kao da nikad ne može biti
kraja. Neumorno su istraživali jedno drugo i neumorno i neizmjerno uživali u
tome.
Probudilo se
i još nešto novo u njima, neočekivano i lijepo i pomalo ih plašilo: ljubav se
tiho, neprimjetno smjestila u njih i nije ih više napuštala. Nisu govorili o
tome, ali osjećali su promjenu. Bila je tako očita, sveprisutna. I mijenjala ih
je, mijenjala njihov odnos.
Iza njih je
bilo nekoliko neuspješnih ljubavnih veza i oboje su bili pomalo ustrašeni,
oprezni i kao da nisu željeli da se ovo dogodi. Priželjkivali su erotsku
avanturu, u kojoj će oboje bez ikakvih obaveza uživati, ali ... otelo se
kontroli, osjećaji su podivljali i protiv njihove volje i odjednom se sve
počelo umatati u obostranu nježnost. Dodiri su postali drugačiji, riječi
nježnije, zadovoljstva drugačija... mijenjali se zajedno sa svojim osjećajima.
I nju je to
uplašilo i kako nije znala kako postupiti
drugačije pošalje mu e-mail:
Tebi…
Želim ti
toliko toga reći….napisati…ne znam hoću
li se svega uspjeti sjetiti.
Imam želju objasniti sebe, ako se sebe uopće može
objasniti s tom namjerom da te netko drugi uspije razumjeti. Pokušavam u ovom
trenutku koliko god je to moguće potisnuti emocije, misliti golim razumom, ali
ne ide. Možda ostavljam dojam osobe koja svakim danom grabi i ruši sve prepreke
pred sobom, živi nasmijano, vedro i smije se životu, ali ne, nisam takva, iako
bih željela biti takva. U meni još uvijek spava uplašeno biće, koje se boji
svoje vlastite sjene. Osjećam kako ću morati još puno raditi na sebi, kako bih
smogla snage i otvoreno bez suza u očima
razgovarati s ljudima: u ovom slučaju s tobom. Zadnjih nekoliko dana toliko
intenzivno mislim na tebe, dok se u meni istovremeno isprepliću osjećaji sreće
i tuge. Poželim se pokriti po glavi, sakriti i isplakati dok iz mene ne poteče
i zadnja suza, dok se sva ne isušim i upadnem u stanje u kojem više ne osjećam
ništa osim gluhog mrtvila.
Volim te.
Volim te, želim biti pored tebe, svaki dan, od jutra do mraka. Toliko želim
biti pored tebe, jer imaš želju zaštiti me, a ja trebam nekoga tko će me štiti,
čuvati, maziti, paziti i voljeti zbog onoga što ja jesam. Pored tebe i uz tebe
sve je nekako ljepše, život se oblikuje u nekom ljepšem, primamljivom obliku, a
ja ga želim čvrsto stisnuti i više nikada ispustiti. Život, mislim, pored tebe.
Volim te, jer sve moje mane pretvaraš u vrline, u tvojim očima one su moj
zaštitni znak. Volim te, jer voliš dijete koje spava u meni i ženu koja se
pojavljuje kada se osjeća sigurno. Volim te, jer sam poželjela uz sebe
muškarca, koji će me svojim iskustvom nahraniti. Volim te, jer sam poželjela
tihog partnera, koji me neće u životu kočiti i okovati lancima. Volim te, jer
tebe je tako lako voljeti.
Ne volim te.
Ne volim te, jer si u drugom gradu, a vrijeme od susreta do susreta me izjeda.
Ne volim te, jer sam sebična, baš poput bilo koje druge žene, jer te želim
pohlepno i posesivno samo za sebe, a to onda izvlači iz mene ono najgore,
bolesnu ljubomoru. Ne volim te, jer mi stalno govoriš kako moram pažljivo u
životu birati partnera, a podsvjesno znaš kako ću u svima njima tražiti tebe.
Ne volim te, jer želim da imaš onih petnaest godina manje, kako bi što duže
uživala u tvom društvu. Ne volim te, jer me primoravaš da te previše volim.
Ne znam
koliko ćeš od ovoga razumjeti niti kako će to na tebe djelovati. Možda ćeš
žaliti i govoriti sam sebi: kako ti sve ovo nije trebalo, kako ti je bilo bolje
dok se ja nisam pojavila. Bio si sam, imao mir …
Osjećam kako
će što god ti napišem zvučati sebično, ali drugačije ne ide. Sretna sam što smo
se upoznali i u tvom je društvu neizmjerno lijepo, godi mi tvoja blizina. Ali
osjećam, kako moram malo sama kroz život. Sabrati svoje zbrkane misli, odlučiti
kojim putem dalje. Vidjeti ćemo se opet, ali sada ti ne mogu obećati kada će to
biti. Želim se čuti sa tobom, razgovarati, ali ne želim zamjeranje, ako se koji
dan ne javim. Želim biti tvoja ljubav, ali ne tako da ti zbog mene patiš. Želim
biti tvoja prijateljica, jer mi je pravi prijatelj bolno potreban u životu:
nemam ni jednog!
Tvoja ljubav,
koja te voli!
Čitajući u
mraku sobe, u kojoj ga sve podsjećalo na nju, nije znao što misliti, što
osjećati. A tada se u njemu podigla ljutnja i žalost i odluči sve ono što
misli, sve ono što ga tišti, baš sve, istresti pred nju, pa neka ona odluči o
razvoju budućih događaja. Ne želi joj se nametati: želi je jedino pod uvjetom da
i ona njega želi.
Tipkajući
brzo i u nekom ludom zanosu, otvori joj svoje misli:
Što napisati?
Početi ću sa
tvojim pitanjima!
Pitaš se, što
bi meni bila kad bi se viđali svakih 15 dana: ljubavnica?
Evo mog
pitanja: što si mislila da ćeš biti kad smo se počeli dogovarati da dođeš u
prvu posjetu?
I evo još
jednog pitanja: što si bila pet godina onom svom prije mene? Ljubavnica si
bila, draga moja i vrijeme je da to priznaš samoj sebi! Onda ti nije smetalo biti
ljubavnicom, a sad ti odjednom smeta! Zašto? Jer nismo u istom stanu? Znači
kilometri su u pitanju i onda je sve OK? Zar je toliko jednostavno? Ako je
toliko jednostavno, u čemu je onda problem?
Što rade
ljubavnici u vremenu koje ne provode zajedno?
Ovo isto što
i mi: prepiru se, natežu, dok ne pronađu zajednički jezik! Ne razumijem što ti
hoćeš! Garanciju da će veza uspjeti? Moj poziv da dođeš? Da ti obećam lijepi
život? Da ti obećam kako ću svoj život promijeniti zbog tebe? Neću, draga moja,
za razliku od tebe, ja sam konačno zadovoljan svojim životom, pronašao sam mir
koji si ti narušila ...ne žalim, jer jebeno je dobro i lijepo i strasno i
uživam i spreman sam platiti cijenu, ne bojim se ... O tome smo razgovarali,
već nekoliko puta! Uvijek preko ICQ-a! Kad pokušavam razgovarati sa tobom, oči
u oči, dok si kod mene, šutiš! Je li
istina? Preko mobitela? Šutiš! Je li istina? Čini se da svu svoju energiju
čuvaš za pisanje!
I da,
ljubavnici imaju svaki svoj život, a ti ga pogotovo imaš, jer me bez milosti
odsiječeš kad to poželiš i vraćaš se kad ponovo poželiš...jednostavno kažeš:
hoću malo biti sama ili isključiš mobitel. I dolaziš kad TEBI odgovara, ne
zaboravi to, draga moja! Pitaš se, da li životi ljubavnika putuju paralelno:
trebali bi, ali ti to ne dozvoljavaš! Želiš sama odlučivati o NAMA, ako ovo
"nama" uopće postoji, ako je uopće suživjelo! I jebemu, zašto ovo
nismo mogli ovdje raspraviti, u našoj sobi,
umjesto što si plakala? Zašto ne dođeš, pogledaš me u oči i otvoreno
kažeš što želiš? Poslije prvog posjeta rekla si mi ( ponovo ICQ ) kako želiš
jedno vrijeme biti sama, malo samostalno živjeti i da imaš dojam kako te želim
zgrabiti za sebe! Jer uvijek si bila u nekoj vezi, nikada samostalna … Sada se
žališ da te puštam, da te ne zovem! Odluči se: otkrij što želiš i usmjeri svoje
napore prema tom cilju!
Moraš
shvatiti ovo: ovo je NAŠ problem! I nećeš ti rješavati pitanja koja se tiču mog
života! O NAMA možemo razgovarati i donositi zaključke ZAJEDNO, a ja mislim da
ti to ne želiš ili ne znaš.
Do sada si
skakala, po vlastitim riječima, iz veze u vezu i nikad nisi živjela sama i meni
se čini kako ni ne znaš živjeti u samoći, koja ne mora biti usamljenost, ali ti
to ne shvaćaš ... Postoje mobiteli, dvosmjerna putovanja, i ja te mogu posjetiti
i ne moramo činiti dramu od naših života! Mnogi imaju vezu, a da ne žive u
istom gradu. Istina je, da je tu više iskušenja, ali zašto odmah skakati i
zamišljati katastrofu zbog nekoliko kilometara koji nas razdvajaju?
I jebeno
najvažnije! Zašto ne pustimo našu vezu da raste, da se razvija, da buja, da
strast mahnita ili se ugasi: jednostavno pružimo šansu našoj vezi, pa da vidimo
u što će se izroditi.
"Želim, naravno, samo ako i ti želiš isto, biti
uvijek prisutna u tvom životu. Vidjeti ćemo se opet, ali sada ti ne mogu
obećati kada će to biti. Želim imati kontakt sa tobom, ali ne želim zamjeranje,
ako te ne zovem svaki dan. Želim biti tvoja ljubav, ali ne tako da ti zbog mene
patiš"
Ovo gore su
tvoje riječi. Što one znače? Da budem tu kad TI želiš! Da prestanem postojati
kad me ne želiš, da te ne zovem, da ti ne dosađujem. I u kojoj se to ljubavi ne
pati? Ja znam samo jednu vrst takve ljubavi: platiš, obaviš "posao" i
odlaziš i uopće joj se ne sjećaš lica. Sve ostale ljubavi donose patnju, ali ti
to očito ne znaš!
Moraš se
odlučiti što želiš! Ja to ne mogu umjesto tebe! Ne može nitko!
Znaš što ja
mislim? Mislim kako ćeš se uplašiti, odustati od nas, sresti nekog u svom gradu
i to istovjetnog poput tvog bivšeg, koji će odlučivati u tvoje ime o tvom
životu, a da te uopće ništa neće pitati i ponovo ćeš patiti, a sve samo zbog
toga što se jebeno bojiš slobode, jer sloboda, draga moja, znači preuzeti
odgovornost za svoj život, a ti to nisi naučila, ne znaš to i bojiš se
pokušati!
I zašto ne bi
došla ovdje, kad više ne bude nastave, kad budu školski praznici ispred tebe i
provedeš ih sa mnom, ili barem jedan mjesec, da vidiš kako bi štimalo, ili
učiniš nešto drugo, bilo što, samo da otkriješ što točno želiš i jebemu, SAMA
odlučiš, a ne da na mene prebacuješ krivicu zbog svoje neodlučnosti.
Rekla si da
ne želiš sa mnom komunicirati dva dana! A pošalješ mi e-mail u kojem me moliš
da napišem nešto, jer voliš čitati moje riječi…
Jesi li ti sad
okrutna? Jesi li se zapitala: hoće li mu nedostajati moj glas, naši razgovori?
Ima li on svojih želja? Je li u redu
tako ga odjebati iz svog života?
I još...ako ti
nisam pokazao da te volim, cijenim, poštujem, onda neka sve ide u božju mater i
mislim kako nikako ne zaslužujem ovakvo tvoje ponašanje prema meni!
I što je sad
ovo? Telefonirati ne smijem, a pisati mogu? Čuvaš osjećaje samo za pisanje? Zar
ne uviđaš koliko je ovo djetinjasto, čak i glupo, jer i pisanje je, draga moja,
komuniciranje i te koliko moćno.
I sto mu
jebenih bogova, mogao bih ovako čitav dan, ali neću, idem van, idem ŽIVJETI,
jer ma koliko te volio, neću ti dozvoliti da mi razjebeš život svojim mušičavim
ponašanjem! Jar ja sam jak i ne bojim se ni samoće, ni boli koju ćeš mi
prouzročiti, jer ja sam neuništiv i još ću se dugo radovati životu, jer za
razliku od tebe, znam kako bol nije ništa drugo nego sazrijevanje u igri zvanoj
život!
A ja se, za
razliku od tebe, prkosno cerim prema životu, jer znam da sreća prati hrabre!
Kako je rekao dobri stari Vergilije.
Telefon
zazvoni odmah poslije osam i znao je, osjetio, bio sasvim siguran: ona zove!
- Zdravo! -
začuje njen dragi mu glas, istog časa kad je podigao slušalicu. - Nedostajao si
mi...
- Nisam
trebao - reče on. - Tako si željela. Reci, što si odlučila? Nakon ovog
razmišljanja?
- Da želim
tebe, biti sa tobom, biti tvoja...
Slušajući
njen blagi glas, pitao se čemu ovo mučenje, natezanje i mora li biti uvijek
toliko patnje u nečemu tako lijepom poput ljubavi. Pogotovo u ljubavi koja se
rađa.
- Hoćeš li doći?
- upita je sa nadom.
- U subotu -
reče ona veselo. - Čekaj me u subotu, dolazim u našu sobu!
Osmjeh mu
preleti licem, dok osluškuje njene riječi. Možda će ipak biti sve u redu?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.