Željena
Volim je.
Mrzim je. Oboje je istinito. Valovi nošeni suprotnim vjetrovima, divlje se
sudaraju u mojoj duši u koju ne vjerujem. I stvaraju mi bol, patnju. Ne mogu
više podnijeti golu patnju, ne želim je više podnositi. Duša, u koju, kako sam
već rekao, ne vjerujem, jauče i kriješti i čudno mi kako čitava moja okolina ne
shvaća što se događa sa mnom i u meni. Kako onda vjerovati u tu prokletu dušu?
Nitko ništa ne sluti, a u meni bjesni, kuha, vulkan prijeti erupcijom: ne mogu
više to podnijeti, na rubu sam, na samom rubu, znam to, njišem se nad bezdanom,
osjećam, boli me, boli, pritišće, ne dozvoljava mi disati, ne dopušta mi
razmišljati: misao je jedna jedina u meni!
Željena
Romina. Koja je moja, a opet i nije moja. I to me izluđuje: imam je i nemam je
u isto vrijeme, a osjećam kako je moram imati. Izmiče mi. Ne mogu bez nje
živjeti. Volim je. Mrzim je. Želim voditi ljubav sa njom. Želim joj
gospodariti, staviti joj uzde na tu ponosnu malu glavu, kojom trza poput
uspaljene kobile, dok joj se smeđa i divlja kosa trese, odbija zrake sunca,
pretvara ih u zlato. Moja je i nije moja. Mora biti moja, sasvim mi pripadati.
Prisiliti ću je na to. Znam, kako žudi za tim, u svojoj dubini, ali ne poznaje
se: bolje je poznajem nego što ona poznaje samu sebe. Romina, žena koja voli
ljubav. Romina, žena koja se boji ljubavi. Romina, tajna. U koju sam pronikao,
a da ona to ni ne zna. Kopao sam po njenoj prošlosti, svega je tu bilo, kopao i
pamtio i smišljao i odlučio i sad ću plan provesti u djelo: prisiliti ću je na
potpuno, bezrezervno otvaranje, primanja mene, primanja života. Izliječiti ću
je. Jer znam, sada znam, da je onog dana od prije šest mjeseci, kad smo se
upoznali, bila bolesna, a bolesna je i sada.
Prije šest
mjeseci ...
... ledena
kiša pada, prokleta bila, već treći dan i nervozan sam i mrzim čekanje, a
upravo tako provodim vrijeme: stojim u dugačkom zmijolikom redu u pošti, hrpa
mi računa u ruci, mjesečni danak življenju u gradu, struja, stanarina, ovo i
ono, nikad kraja tom nametu i svaki sam put napet do ludila kad moram plaćati
danak, koji sasvim pogrešno nazivaju "režije". Život mi se pretvorio
u mučenje, plaćanje računa: plaćanje svega, kad bolje razmislim. Sa pedeset i
pet godina prestalo mi svako uživanje: ostalo je samo plaćanje. Plaćam ludu
mladost, neki kažu. A ja im kažem, volio bih da sam umro u mladosti. Što je
ostalo od života? Borba za opstanak, trka za zaradom, kupi ovo, kupi ono,
usamljenost, nigdje nikog da te sasluša, ludilo oko mene, ludilo oko svih,
ludilo u svima koje kao da nitko ne vidi, ali ja vidim to ludilo, a ostali su
slijepi i radosno kupuju i radosno se zadužuju i radosno usvajaju robovski
mentalitet i ne vide ludilo, ne primjećuju ga, misle kako žive u normalnom
svijetu, nisu ni svjesni ne-života kome robuju i stenju pod njegovom težinom.
Mislim o
svemu tome, u ovom zmijolikom redu i malo mi treba da ne prasnem, zaurlam urlikom očaja, protesta, bijesa. O, kako bih volio
vidjeti zapanjene njuške mojih vrlih sugrađana, koji sva zla ovog svijeta
primaju pokorno, jer tako mora biti, misle oni, govore oni i tješe se, glupani
prokleti, sami sebe čuvenom rečenicom: "Moglo bi biti i gore". Smijem
im se i ludo sam bijesan zbog njihovog nelogičnog razmišljanja, kad odjednom
osjetim tvrdu mekoću na leđima. Čudno. Prvi put u životu osjećam tvrdu mekoću i
znam da to ne razumijete, ali nije me briga, ja razumijem i okrećem se
radoznalo: nešto je ušetalo, nešto ulazi u moj učmali život, život u kojem stalno
nešto plaćam, ulazi nešto novo, za što znam, nisam glup, i to ću morati kad-tad
platiti, ali platiti ću sa veseljem. Jer je to moj izbor! Nije namet.
Iza mene,
sasvim blizu, stoji prekrasna djevojka-žena, nema joj još trideset, kladim se,
duga joj smeđa i gusta kosa ponosno i
raskošno rasuta po leđima, dva plava oka gledaju me otvoreno i sa smiješkom i
pozivajući. U njima male šarene točkice. Ne vjerujem svojoj sreći. Zašto je
mene izabrala? Jer znam da me je izabrala, poznajem taj pogled: iako imam
pedeset i pet godina, prepoznajem poziv u ženskim očima, uvijek, svagdje. Nije
se promijenio od davnih dana moje mladosti, nikada se ni neće promijeniti.
Vječan je.
Budim se,
zaboravljam dugački red, račune u mojoj ruci, bijes u mojoj duši, koji brzo
zamjenjuje seksualna želja i smiješim se ljepotici, gledajući joj u vrh malog
nosa, na kome primjećujem sitne pjege.
- Prokleti
red! - kažem joj, tiho, da samo ona čuje, malo se nagnuvši prema njoj, jer
sitna je, mala. - Ne čeka mi se: a da otiđemo na piće i vratimo se kasnije?
- Veoma rado
- odvrati ona i smije se, oči joj bljeskaju i govore o njenoj putenosti.
U lokalu se
predstavljamo jedno drugome, njeno mi se ime čini poput slapa, rominja poput
kišnih kapi: Romina.
- Romina,
draga moja - kažem joj i polažem dlan na njenu malu šaku. - Da mi ne
odugovlačimo nepotrebno: želiš li ići u moj stan ili hotel? Ili imaš neki svoj
prijedlog?
Osmjeh, koji,
znam, nikada neću zaboraviti, razlije joj se lijepim licem i uzvraća mi stisak
malom i suhom šakom.
- Kad tebe će
biti sasvim dobro - kaže medeno, slatkasto, a oči čedno oborene gledaju u
šalicu kave, zatim se pogled podiže i gleda mi pravo u oči, otvoreno, izazovno,
mirno, odlučno.
Drhtim.
Prilično sam toga doživio, ali osjećam nešto čudno, nešto čemu ne znam imena i
prikrada mi se strah, tiho, šuljajući se mekim lavovskim šapama. Ne bojim se,
pobjeđujem strah, radoznao sam i znam, osjećam: ovo će iskustvo biti nešto
novo, potpuno novo, divlje, neukrotivo. I trnci mi jurnu tijelom i želim Rominu,
želim njihati njeno sitno i predivno tijelo u ritmu ljubavnog zanosa, želim da
me gleda dok vodimo ljubav i da se grči od slasti u mom naručju, želim ...
Već se mjesec
dana valjamo u mojoj spavaćoj sobi, na mom krevetu, koji i nije krevet. Skinuo
sam sa dva zasebna kreveta madrace i bacio ih na sredinu sobe, a na njih bacam
nježno Rominu i nastojim je posjedovati,
onako kako muškarac uzima ženu, ali ona ne dozvoljava. Svašta radimo, svašta
izvodimo. Gledamo se, diramo, ljubimo, stenjemo pod navalom strasti, sišemo
međusobne sokove, znoj nam se miješa, sve je sklisko i mokro, sve miriše po
putenosti, strasti, ali ... Romina ne dozvoljava da svojom muškošću prodrem u
nju, nikada do kraja, malo, sasvim malo dopusti, sasvim malo, dopusti mi i
pritom me gleda u oči, odvojene samo nekoliko centimetara, a zatim, kad u mojim
očima, na mom licu, pročita uživanje, čini trzaj bokovima i izbacuje me iz
svoje nutrine, iz svoje tople i meni drage vlažnosti, a njena me usta grabe,
sišu. Različita je, neka sasvim druga ova toplina i ova vlažnost, zamjenjuju
onu prvu i ja uživam i lebdim u sreći i bolu i sve se miješa i lomi, puca,
drhtim, stenjem, znojim se i eksplodiram snažno, grčevito, tijelo mi u grču
uživa. Romina guta i osmjeh joj na licu,
svaku kapljicu moje snage pohlepno
proguta, drži me i steže, dok se naglo smanjujem u njenim rukama, postajem
slab, nemoćan i vidim joj osmjeh na licu i pitam se: je li taj osmjeh u slavu
moje nemoći? Koju je ona prouzrokovala? Voli se igrati, moja Romina, shvatio
sam to rano, voli moć seksa, voli dražiti muškost, gospodariti njome,
naslađivati se njome, ali samo onako kako ona želi.
Podiže se
iznad mene, gola, kleči, male joj grudi ponosno strše, a oči, plave joj oči
pobjedonosno blješte i u njima vidim podrugljivost i shvaćam: i ovog me puta
nadmudrila, i ponovo, još jednom, nisam u njoj ...
- Prava si
kuja - kažem joj.
- Jesam -
prihvaća ona mirno, a vučji joj cerek prelijeće preko znojnog lica, pa se
ponovo ustima baca na mene, ali je ja odgurnem: slast je prejaka i ne mogu je
izdržati.
- Nemoj! -
naređujem joj. - Odgovori mi: zašto nećeš ...
- Ne! - kaže
ona i vrti glavom, a smeđa joj kosa pleše ludi ples na poslijepodnevnom suncu.
- Ne pitaj me to! Nikada me to ne pitaj!
- Čega se
bojiš?
- Nije to
strah - kaže ona. - Ne pitaj!
- Što je, ako
nije strah?
- Ne pitaj! –
ponavlja ona. – Ne pitaj, ako me ne želiš izgubiti.
Ne pitam.
Razmišljam: dvadeset i pet sam godina stariji od nje, sjekira mi pala u med,
mala je sami seks i ponovo seks i što me briga, ako mi ne dozvoljava prodrijeti
u sebe na uobičajeni način. I konačno, što je danas u ovom poludjelom svijetu
uobičajeno? Vrijednosti su okrenute, poremećene... Sve mi ostalo dopušta, čak i
sama traži, samo je nebo postalo naša granica! Zašto ne uživati i ne razbijati
glavu glupim pitanjima? Uživati, jer ovo je možda moje posljednje uživanje, zar
ne? Vrijeme ... dijeli nas, komada, mrvi ... uzima nas i lomi komadić po
komadić, još malo uživanja i za mene će sve biti gotovo. A Romina će oko drugog
savijati lijepe noge i sladostrasno stenjati i mamiti ga jezikom i pogledom i
ugrizima ... Pogled ... nikada nisam prije doživio takav pogled. Obara lijepu
glavu i gleda ispod oka, sjajne joj oči plavo bljeskaju, a u njima pitanje na
kojeg nema odgovora. Žudim za njenim pogledom, žudim za njenim dodirom, žudim
sa Rominom. Koliko će još to trajati?
Traje i
dalje, redovito mi dolazi, redovito crpimo nasladu jedno iz drugog. Prelijevamo
je. Sve je postalo naslada sa Rominom, malom boginjom.
Jednog od
mnogih ljubavnih poslijepodneva pokušavam je nagovoriti na zajednički život,
ali ona uzmiče, ne da svoju slobodu, ne odbija me izravno, ali nikako ne
pristaje na moje navaljivanje. I počinjem se bojati kako ću je izgubiti: nešto
će se sigurno dogoditi što će mi je oteti. Mlada i poželjna žena, sigurno će
sresti nekoga privlačnijeg od mene, nekoga koji joj može više pružiti.
Misao mi
pričinjava bol i počinjem se tresti: gledam je kako pije crno vino, stojeći
gola pored prozora, ne mari vidi li je tko još osim mene. Ne mari ona ni zašto,
odjednom shvaćam. Osim za svoje puteno zadovoljstvo. Hrani se mojom snagom.
Doslovno je i figurativno isisava! Snagu iz moje dubine, prelijeva je u sebe i
raste, raste ... Postajem sve slabiji, a ona sve jača, nameće svoju volju!
Ta me misao
potresa i kočim se, a neki čudan, neshvatljivi drhtaj, obuzima mi tijelo,
tresem se, soba mi zatitra i zamagli se, sve postaje nepoznato, novo, nikad
viđeno, nikad doživljeno. Mišići mi se grče, osjećam drhtavicu i hladnoću i
usprkos hladnoći osjećam znoj kako me oblijeva, hladi mi vrelo tijelo, boli me,
boli me do jauka i odjednom prelazim prag i ulazim u ... gdje sam? Tko sam?
Gdje sam?
"Iznad
mene visoki strop, čudno, na njemu je veliko zrcalo u kome se vidim. Ležim na
leđima, ruke mi stegnute u njegovoj ogromnoj šaci, bole me. Vidim gore, kako on
pomamno skače po mom mladom i lijepom tijelu, boli me, prodire, prodire! Vidim
mu kosmata leđa i mrzim ga. Bol uvijek i posvuda! Neprekidna bol! Mrzim ga, ali
je on jači, snažan je poput bika, pravi orijaš i najgore od svega, moj je očuh.
Hulja jedna prokleta i stara, ševi moju mamu, kojoj je trideset i jedna, ševi
je legalno, a mene, malu, sitnu, kojoj je svega četrnaest, udara, ševi, jebe,
krvnički maltretira i muči svojom pohotom svake noći u tjednu, kad nema mame,
što obično znači tri noći svakog tjedna. Stenje i rokće na meni, kad mama radi
noćnu smjenu u bolnici. Ulazi mi u sobu, odvlači me snenu u svoju spavaću sobu,
koju dijeli sa mojom majkom, baca me na krevet, steže svojom divovskom snagom
stokilaša, mrvi me, mrvi mi tijelo, mrvi mi dušu ... Plačem, plačem, plačem...
A zatim, one lude noći, daje mi po prvi put čašu i prisiljava me popiti je
naiskap. Nikada do sad nisam okusila kap alkoholnog pića. Vino je crno i gusto
i teško ga gutam, nenavikla na njegov opor okus, ali kad se on počinje zabijati
u mene, po prvi me put ne boli i odjednom ... što je to? Ne prepoznajem
uživanje, ali brzo shvaćam o čemu se radi i predajem se uživanju strasno, a njega,
koji jaše na meni i koji mi pruža to uživanje protiv moje volje, mrzim još
strasnije. Čujem ga kako zadovoljno gunđa: osjetio je moje nove, drugačije
pokrete, stezanje mišića za koje do tada nisam ni znala da ih imam, nikada
upotrijebila, koji su čekali uspavani da budu probuđeni. Njišemo se, prastarim
ritmom, njišemo se ... Uživanje me nosi visoko, podiže se val za valom, nikad
kraja, udaraju valovi, udaraju nam se tijela, val do vala, jecaj do jecaja, grč
do grča i zaziva krestu vala, bjelilo, pjena, pjena, gubim se...
I na kraju,
kad je sve gotovo, on, gad, naginje se nad mojim znojnim licem i pobjedonosno
mi govori:
- Uživaš,
kučkice mala! Prava si mala uspaljenica, znao sam ja to...
Mrzim ga,
mrzim ga, mrzim muškarce, sve njih, mrzim ga, proklet bio, mrzim. I na kraju,
potiho priznajem samoj sebi: volim uživanje, luda sam za uživanjem!"
- Što ti je?
- pita me Romina: gola kleči iznad mene i trrese mi glavu, poteže me za kosu. -
Reci nešto, užasno me plašiš. Reci nešto!
Ne znam što
reći. Ne shvaćam što se dogodilo, što se odvilo poput filma u mom duhu, u
crnilo umotano, sakriveno, tajno. Više nije tajno, ne za mene: na neki sam
način ušao u nepoznato i otkrio nepoznato. Shvaćam, potresen, i dalje gledajući
u Rominu bez riječi, jer grlo mi stegnuto, shvaćam nemoguću istinu: na trenutak
sam postao ona, Romina, našao se u njenom umu, upoznao njena sjećanja, bio
Romina, bio ... ne želim misliti o tome! To je nemoguće, to se ne događa, mora
da ludim. To se ne događa ... Potresen sam, uplašen divljački, srce mi udara,
osjećam kako mi želi probiti grudi, znojim se ...
- Molim te,
reci nešto ... - jeca Romina nad mojim licem. - Umirem od straha! Reci nešto!
- Ja nisam
tvoj očuh - kažem joj.
Koči se. Kao
da sam je polio hladnim tušem, ukočeno bulji u mene, a pogled joj sijeva
mržnjom i još nečim što ne prepoznajem odmah, ali ubrzo shvaćam: strahom!
Ogroman se strah ogleda u tim lijepim i plavim očima, vrišteći panični strah.
Oči joj širom otvorene, kupaju me svojim plavetnilom.
- Reci mi! -
kažem joj.
- Nemam ti
što reći! - Romina ustaje, pribrala se malo: grabi minijaturne gaćice i navlači
ih, okrenuta mi leđima i pokazujući mi malu stražnjicu. - Ti si stari
umišljeni i pohotni luđak!
Prvi put
spominje moje godine, dvadeset i pet nas godina dijeli. Shvaćam: brani se,
grebe i zubima i noktima. Udara niskim udarcima. Osjeća se ugroženo. Do sada
joj moje godine nisu smetale. Znam kako joj ni sada ne smetaju, ali znam i to,
kako ona zna, da će me spominjanjem mojih godina povrijediti. Ne previše, jer
realan sam čovjek, ali ipak samo čovjek. Ne ljutim se na nju, nisam se
uvrijedio, samo me lagano zaboljelo u dnu trbuha, pokušavam je razumjeti.
- Mene se ne
moraš bojati - meko joj kažem i to istinski mislim, sasvim sam iskren. - Volim te,
Romina i želim ti pomoći.
- Ne! -
odbije ona bijesno i okreće se prema meni: stoji uspravna, navlačeći gaćice. -
Gad si ti! Nisi ništa drugačiji od ostalih! Zašto si kopao po mojoj prošlosti?
- Nisam kopao
po tvojoj prošlosti.
- Nisi? -
Vučje se iskezi prema meni, uskačući doslovno u traperice. - Pričaš bajke ...
- Govorim
istinu - mirno joj govorim. - Nisam kopao po tvojoj prošlosti.
- Ali si
nekoga angažirao ...
- Nisam -
prekidam je.
- Lažeš! -
viče ona: lice joj crveno, suze izbijaju. - Kako si mogao? Vjerovala sam ti!
- Ne lažem -
odgovaram mirno: ležim i dalje. - Ali ti lažeš: nisi mi vjerovala.
- Kako to
možeš reći? Zar nisam dolazila ovdje, u tvoju jazbinu?
- Dolazila
si, ali si sakrivala svoje pravo lice od mene ...
- Oh! -
prekida me posprdno. - Sad si postao sveznajući?
I okreće mi
leđa, sad već sasvim obučena, grabi torbicu koja leži nemarno odbačena na podu
i juri prema vratima.
- Romina! -
zovem je: posljednji pokušaj.
Tresak vrata.
Tišina. Zloslutna tišina. Osjećam usamljenost kako je dugo vremena nisam
osjećao, tešku, nepodnošljivu. Mora mi se vratiti. Mora! Učiniti ću sve da mi
se vrati.
Ustajem,
oblačim se i sumanuto hodam stanom, truseći čašu za čašom. Patim. Za Rominom.
Željenom!
Tri me duga
mjeseca izbjegava, moja željena Romina. Prodro sam u njenu tajnu, umjesto tamo
gdje sam želio, u njenu vlažnost i toplinu, u tajnu nad tajnama, i ne može ili
ne želi mi to oprostiti. Patim sve ove prokleto dugačke i bolne mjesece i kujem
planove. Prekrajam planove. I ponovo prekrajam. Drhtim od želje za njom, za
Rominom. Za njenim dahom. Bolno mi nedostaje.
Proljeće se
ušuljalo, zakucalo još jednom na vrata naših života, ali ne donosi mi mir,
uživanje.
Odlučujem se:
oteti ću Rominu, zatvoriti je u sobu i natjerati na uživanje od kojeg uporno
bježi. Pokazati ću joj kako može nesputano uživati u mom zagrljaju, dok
prodirem u nju, naučiti ću je voljeti me i na taj način, a ne samo ... na njen
način? Suočiti ću je sa njenim strahovima i pomoći joj svim silama, pobijediti
ih i osloboditi joj duh, kako bi mogla postati sasvim mojom, samo mojom. Jer
jedino je ja poznajem i volim onakvu kakva zaista i jest, ogoljenu do srži.
Jedini sam koji je poznaje, koji je istinski voli. Ne može odoljeti tome,
slomiti će se pod snagom moje ljubavi, snagom želje, prestati će se opirati i
grliti me strasno i biti moja i samo moja.
Ponekad je
sretnem na ulici: odjednom se stvori ispred mene, ali istog trena kad me
ugleda, munjevito se okreće i bježi, nestaje, ostavlja me po tko zna koji put.
Odlučio sam: neće više! Više joj ne dozvoljavam bježati, jer od sebe bježi, od
ljubavi bježi, od sreće bježi, a to, ludica mala, ni ne zna, ne shvaća zbog
svog nerazumnog i sasvim nepotrebnog straha.
Još me tri
puta posjetilo njeno sjećanje i sad je razumijem, potpuno razumijem i uvjeren
sam da znam kako joj pomoći. I pomoći ću joj. Ozdraviti će pored mene, moja
Romina, biti ćemo sretni zajedno, znam. Bio sam u njenim sjećanjima, ležao
sklupčan u njenom umu i pažljivo pratio njene doživljaje iz ranih dana. Mirisao
sam znoj njenog četrnaestogodišnjeg tijela, sitnog, mršavog, još ne sasvim
razvijenog, ali već lijepog i poželjnog. Osluškivao sam pritajen njeno drhtavo
uživanje i zatim mržnju prema muškom rodu. Strasti je razdirale. Crne i
prijeteće. Nije im onda mogla, nije znala odoljeti, a ne zna ni sada.
Dovoljno
znam, više mi ne treba. Sutra krećem po nju, po Rominu, dovesti ću je ovdje, na
ove madrace, da bude moja, samo moja, da uživamo jedno u drugome kako nikada
nitko još do sada nije uživao.
- Hoćeš li
kavu? - pitam je.
- Odjebi! -
odvraća ona prostački.
Boli me njen
rječnik. Zašto je toliko prosta? Čemu vulgarnost? Prlja moje osjećaje. Naše
osjećaje. Zašto se u njoj ne probudi nježnost? Koja je probuđena u meni. To što
je čeličnom verigom vezana oko gležnja lijeve noge, a drugi kraj lanca za cijev
radijatora, pa to je samo zbog njene zaštite. Kako to ne razumije?
Ovdje je već
dvadeset dana i noći i svakodnevno vodimo ljubav. Ona viče, psuje i to me
ljuti, ali doskočio sam njenom mahnitanju: puštam glasno glazbu i Rominino se
mahnitanje utaplja u njoj. Preko noći i kad izlazim po namirnice, stavljam joj
veliki povez preko voljenih usta, pažljivo ga vezujem mornarskim čvorom, za
koji sam siguran da ga ne može raspetljati. Samo joj tada vezujem i ruke. Moram
biti oprezan, ne želim da se ozlijedi. Razumjeti će jednom, kad nauči voljeti
me ...Naučiti će, znam, pitanje je trenutka. A do tada, strpljenja, potrebno mi
je samo strpljenja, kojeg imam, jer volim je i čekati ću koliko bude potrebno.
Prodirem u
nju snažno, svakog jutra i svake večeri, uz glasnu i preglasnu glazbu. Ona se
trza ispod mene, uzbuđuju me njeni pokreti, prihvaća me, ali samoj sebi to ne
želi priznati. Viče i psuje, ali znam kako je to samo gluma: želi me
raspametiti, a moram priznati kako joj to svaki put uspijeva. Protestne su
riječi privid, gluma! Osjećam kako me želi. Znam, jer osjećam njenu vlažnost,
vlaži mi i kupa muškost, pruža uživanje, zove i mami ... Uživanje je veliko i
svakog je dana veće, raste, raste, baš kao što raste i moja ljubav prema
Romini. Koju jedinu želim.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.