Na vrtuljku

 

   Bardo se osjeća nesigurnim i napetim dok grabi brzim koracima uz stepenice, preskačući sve po dvije u svom pomahnitalom nestrpljenju. Mora dobiti lovu! Ne postoji druga opcija. Mora dobiti lovu! Samo mu ta misao odzvanja bolno u glavi i podražuje ionako već veliki nemir, koji poput crnog i zastrašujućeg zmaja draži njegov suviše razdraženi um. Mora dobiti lovu! Ništa drugo nije važno, ništa drugo ne postoji, ništa ga drugo ne zanima, jedino: mora dobiti lovu! Ne usuđuje se ni pomisliti na drugu mogućnost, izbjegava misliti o tome, o toj strahoti, o tome rušenju njegovog svijeta, o tom kraju ...

   Na trećem katu, a ostala mu još dva, nestrpljivo baca pogled na sat: pet i dvadeset i pet. Vrijeme je stalo. Ne živi ovo vrijeme, neko mrtvilo ga steže i ne pušta, a u glavi mu odjekuje zveket, dobro poznati i voljeni, a bez kojeg je izdržao čitavih šest mjeseci, šest mjeseci mira, šest mjeseci bez uzbuđenja.

   I dok u skoku preskače posljednje stepenice, u ludoj žurbi, dok zastaje, nastoji vratiti dah i istovremeno pritišće zvonce na vratima, već treći put danas, proteklih mu se šest mjeseci njegovog života poput filma počnu odmotavati ispred očiju: film koji samo on može vidjeti...

 

   ...Hladne jesenje kiše oplakuju grad, udaraju u lice Barda, koji stoji ispred lokala iz kojeg do njega dopire dobro mu znan zveket aparata za igranje: stari je njihov posjetilac, već je poprilično para ostavio u tim zadimljenim prostorijama. Ponekad bi dobio, ali mnogo češće  gubio. Iz nekog razloga, Bardo se ne sjeća gubitaka, a dobitak, ma koliko mali bio, ulijeva mu nadu u onaj pravi, veliki dobitak, o kome sanjaju svi koje poznaje, a koji su, poput njega, zaluđeni tim igrama.

   Upravo je završio jedan posao, oličio peterosobni stan i za promjenu, džepovi su mu puni i nestrpljiv je okušati sreću. Iz nekog njemu nepoznatog razloga, koji ne može razumno objasniti, oklijeva, ne ulazi u lokal iz koga dopire žamor gostiju i zveket strojeva, a dim svaki put pokulja na hladnoću večeri, kad god neki gost napusti toplu i zadimljenu prostoriju.

   Ući? Ne ući? Ne može se odlučiti i to ga čudi. A tada, Bardo, visok dvadeset i osmogodišnjak, kratke plave kose i zelenih očiju, dugih ruku i nogu, učini ono što do sada nikad nije učinio: odmahne rukom, okrene leđa lokalu čiji ga šumovi pozivali, pa odlučnim korakom krene prema kući, ako se tako može nazvati sobica koju je iznajmio i u kojoj se nalazi samo njegov televizor i odjeća: sve ostalo u prostoriji nije bilo njegovo, već staričino koja mu iznajmila sobu. Bio je zadovoljan time, živeći bez nekih naročitih prohtjeva, skromno. Odlučio je pobijediti glad za kockom, pobijediti samog sebe.

   Gotovo i nije izlazio dva mjeseca, a kako se Nova godina približava, sve ga veći nemir obuzima, posjećuje ga nenadano i tjera, van, što dalje iz male sobe, među ljude, u buku, koja mu pruža privid razbijanja osamljenosti.                                                                                   Dani, a i noći, prolazili mu u razmišljanjima o životu, o greškama koje je počinio, zašto ih je počinio i najvažnije od svega, može li ih ispraviti. Odgovori nisu dolazili i to ga je grizlo. Zašto? Vikalo je u njemu... zašto?                               Ima dvadeset i osam, trideset je blizu, mladost je na izmaku, a što ima? Ništa! Zbog čega? Zbog svoje strasti prema kockanju. Iako mu razum govori kako je nemoguće pobijediti stroj, nešto ga u njemu uvijek iznova tjera da upravo to pokuša. Proveo je sate i sate povlačeći metalnu ručicu automata i zvuk ga njegov opijao, osjećao se blaženo, u grču, ali živ, kako se nikad nije osjećao. Krv mu je brže strujala, a grč na licu izvijao mu usne u podrugljiv osmjeh. Dobiti, gubiti, gotovo mu isto bilo: važno je kockati se! Samo tako može ostvariti svoj cilj, svoju opsesiju. Samo je jedan cilj: pobijediti stroj! Jednog će dana sigurno pobijediti prokleti stroj! To se mora dogoditi!  Sigurno! Pitanje je samo vremena. I para. Ali se nije dogodilo i sad je ...gdje? Mora naći snage i prestati! Prestati misliti o velikom dobitku, raditi mirno, uživati u malome. Mora prestati sanjariti o iznenadnom bogatstvu, o velikoj lovi koja samo čeka na njega. Nema toga, moraš se mučiti, znojiti …  

    Ni trenutka nije zavarao sebe: znao je da će biti teško, prokleto teško, kako je mrmljao sebi u bradu svako jutro za vrijeme brijanja, ali se neki prkos stao buditi u njemu, mijenjati ga i izdržavao je i nije odlazio kockati se prvi put u posljednjih dvanaest godina. Život bez potezanja ručice aparata, samo do prije nekoliko dana nezamisliv, postao je ostvariv i što je Barda posebno zapanjilo, počeo je uživati u tom životu sasvim neobičnim za njega, mirnim, uhodanim, redovitim. Dani mu se mirno odmotavali, osjećao se dobro.

 

   A onda je Višnja ušetala u njegov život, odmah iza dočeka Nove godine, koju je dočekao sam, ležeći u sobi i gledajući glupi program na svom televizoru. Iznajmila je sobu do njegove, dijelio ih samo zid i osjetio je uzbuđenje svaki put, kad bi postao svjestan toga, kako se mlada i poželjna i lijepa djevojka kreće u njegovoj blizini, a opet toliko daleko. Ponekad bi čuo njene korake i zadrhtao. Bila je lijepa, ta neznanka.

   Siječanj je tek zapuhao ledenim vjetrovima, kad je poslijepodnevnu tišinu narušilo kucanje. Bardo je, ležeći obučen na krevetu i zureći u strop, pogledao prema vratima sa čuđenjem: nikada nitko nije kucao na njegova vrata.

   - Skuhala bi kavu - reče mu Višnja, kad je otvorio vrata i zapanjeno pogledao u nju: ogrnuta starom i izlizanom crvenom kućnom haljinom, dok joj se crna i divlja kosa prelijevala niz leđa, ličila mu je na anđela. - Ostala sam bez šećera. Imaš li? Ako imaš, pozivam te na kavu!

   Popili su kavu zajedno u njenoj sobi, a zatim još mnoge kave i po koju čašicu u njegovoj i njenoj sobi. Naizmjence, jedan vikend kod nje, drugi kod njega. Između njih isplela se nježna nit razumijevanja i Bardo u jednom sunčanom jutru iznenada shvati kako je zaljubljen. Ta ga spoznaja ne uplaši, naprotiv, učini ga jačim, sretnijim i sad je znao da je uspio ubiti  zmaja u sebi, potisnuo i sahranio kockarsku strast koja mu godinama uništavala život.

   - Znaš - reče jedno poslijepodne dok su ležali u njegovoj sobi i ispijali bocu bijelog vina - prije tebe ništa mi nije imalo smisla, ništa nisam volio ...

   - A kocku? Automate? - upita Višnja i osloni se na lakat, a male joj grudi zadrhte tik pred njegovim usnama.

   - To je tek bilo besmisleno - zamišljeno i više samom sebi nego Višnji, odgovori Bardo. - Znaš, nakon nekog vremena ne uživaš u tome: besmisleno potežeš ručicu hladnog stroja i osluškuješ zvuk, ali ne uživaš previše ... mislim kako znamo da je nemoguće dobiti ... ali nada, ta prokleta nada, nikada te ne napušta i uvijek se iznova vraćaš i uvijek iznova gubiš i gubiš ...

   - Smiri se - šapne mu Višnja: primijetila je zatamnjenje njegovih zelenih očiju, osjetila njegov nemir i to je uplašilo i rastužilo. - Sad je to prošlost: imaš mene. Više ne moraš ubijati vrijeme u tim prokletim lokalima.

   Neizmjerno ju je volio zbog njenih riječi i nježno je poljubio, čvrsto se privijajući uz njeno tijelo, tražeći i nalazeći utjehu u toplini koju mu je djevojčino tijelo pružalo. Da ju je ranije sreo ...Vječno pitanje. Što bi bilo da je bilo ... Besmisleno mučenje samog sebe.

   - Nemoj misliti o tim stvarima - reče mu Višnja. - Što je bilo, bilo je. Prošlost ne možeš popraviti.

   - Volim te - reče joj on i to je bilo prvi put da je te riječi izgovorio jednoj ženi, a da ih je izgovorio ozbiljno, čvrsto vjerujući u njih.

 

   Proljeće je neprimjetno ušlo u njihov život, a oni ga jedva i primijetili. Živjeli su u svom svijetu snova sve do one večeri, kad se Bardo vratio kući i nije zatekao Višnju u njenoj sobi kako ga čeka. Uznemirio se i prisilio samog sebe na mirno čekanje, dok su sati polako prolazili, u očekivanju ... čega? Nije znao, ali nelagoda se uvukla u njegove grudi i nije ga napuštala.

   Zatim je mobitel zazvonio i on ga, uz radostan osmjeh, jer to je sigurno ona, mora biti ona, nitko ga drugi ne zove, brzo dohvati sa stola i javi se.

   - Ovdje bolnica ... - dopre do njega nepoznati glas.

   I život ponovo postane usamljen. Višnja je doživjela saobraćajni udes, pala je pod kotače autobusa, lijeva joj je noga stradala, biti će sve u redu, ne mora ...

   Ali Bardo osjeti, naglo i bolno, kako ništa neće biti u redu, jer bilo je u redu, do sad je bilo u redu, prvi put u njegovom životu, a sad je ponovo počeo vladati nered. Silan se bijes podigne u njemu: bijes na podli život, koji mu oduzima ono malo sreće i mira, koji je uspio iščeprkati iz njegovog škrtog i snažnog stiska. I to sad, kad živi mirno, gotovo malograđanski. Zar mira nikad neće biti za njega?

   - Radi - reče mu Višnja, prilikom jedne od njegovih svakodnevnih posjeta. - Vrijeme će ti brže prolaziti, a i zaraditi ćeš nešto ... trebati će nam kad izađem iz bolnice ... radi i ne brini za mene.

   Bardo se kiselo nasmiješi: novac, prokleta lova! A posla nema. Svaki se dan teže dolazi do njega.

   - Imam sutra neki razgovor. - reče joj. - I možda dobijem taj posao: trosobni stan u susjednoj peterokatnici. Ako ga dobijem, na konju smo: umalo pa sam potpuno suh.

   Višnja ga primi za ruku i umirujuće stisne, a on osjeti svu porugu života prema njemu: umjesto da on njoj pruža utjehu, ona tješi njega. I osjeti stid i bijes i čvrsto odluči domoći se love, gomile para, omogućiti joj pristojni oporavak, na moru, na suncu, bezbrižan i miran. Zaslužila je to, njegova Višnja ...

 

   Dobio je posao, dogovorio se i dobio predujam. Sutra počinje ličiti stan u svom susjedstvu, a sad će još jednom  posjetiti Višnju, kupiti joj nešto lijepog ... Raspoloženo hoda ulicom i odjednom …

   Misao mu se zaledi, tijelo ukoči. Ne shvaća što mu se događa, ali žmarci uzbuđenja koji mu brzinom svjetlosti prolaze živcima, objašnjavaju mu sve. Stoji ispred lokala sa automatima i groznica ga ponovo, nakon šest mjeseci trese. Snažan osjećaj u njemu, govori mu tihim, upornim glasom, uvjerava ga, uvjerava: "Uđi, dobiti ćeš! Ovaj ćeš puta sigurno dobiti! Moraš dobiti! Uđi i igraj!"

   Bardo stoji i bori sa samim sobom i osjeća kako gubi bitku, gubi ne samo bitku, već i čitav rat. Svjestan je toga: uđe li, baca u vjetar proteklih šest mjeseci svog života. Izdaje Višnju. I što je najgore, izdaje samog sebe. Ali onaj glas u njemu sad više ne šapuće, sada urliče:"Uđi, dobiti ćeš!" I Bardo ulazi, nakon više od šest mjeseci u zatamnjeni lokal, gdje ga dočekaju poznati mirisi, poznati zvuci i on se osjeti kod kuće, kao da ni jednog dana nije bio odsutan i odjednom ga zahvati duboki mir i preduboko uvjerenje, kako je danas njegov dan, dan velikog dobitka, dan kad će pokupiti veliku lovu.

   I dok prilazi prvom automatu, koji kao da samo čeka na njegovo potezanje metalne mu ruke, hladne i ravnodušne, Bardo se osjeti opijen, jer ponovo je na vrtuljku koji nosi uzbuđenje i koji ga podiže u visine sreće, dok nada u njemu buja, raste, poprima bezgranično velike razmjere, postaje veća samim tim što više gubi.                                                                                   "Laž, sve je to laž", bubnja mu uhu neki daleki i zaboravljeni dio njega. "Ostavi to, izađi, izađi i napusti lokal." Ali ne sluša tanki, jedva čujni glas razuma, strast vlada njime, jedina strast koja ga može sasvim ošamutiti, veća čak i od one lude strasti, koja ga baca u Višnjin zagrljaj.

   Pomisao na Višnju, koja leži bespomoćno u bolnici, nestaje i prije nego se sasvim oblikovala, a zamjenjuje ju želja za igrom, još jednom, još jednom ... novac zveči, polako nestaje i sat kasnije, tek je šest poslijepodne, Bardo ostaje bez para, nema ništa, predujam je nestao, kao da nikad nije ni bilo. Uznemiren, u nekom čudnom bunilu, dok mu se usne suše, napušta lokal i izlazi na sunčanu ulicu i ponovo, po drugi put, ulazi u zgradu u kojoj sutra treba započeti sa radom na petom katu u trosobnom stanu.

   - Molim, oprostite - kaže učtivo, vlasniku stana, starcu Janku, koji mu otvorio vrata, obučen u sive hlače, sivoj i staroj maji i naočalama na nosu i sa novinama u rukama i koji ga upitno gleda. - Upao sam u neku nepriliku, ne bih volio da mi žena dozna ...

   - Koliko? - kratko pita Janko: sjeća se svoje mladosti i zna kakvi demoni vrebaju mlade ljude, nije zaboravio i razumije one koji se ne uspijevaju othrvati.

   Bardo ne vjeruje svojoj sreći i reče svotu i čas kasnije juri niz stepenice: ponovo ima novac u džepu i sad je zbilja siguran kako će dobiti veliku lovu ...

  

   Jedan sat kasnije, Bardo stoji ponovo pred tim istim vratima i čeka da mu starac Janko po treći put ovog dana otvori vrata. Sve je izgubio, naravno. Pitati će još, izvući će se iz tog pada: osjeća, ne! siguran je, dobiti će, ovaj puta nema promašaja, dobiti će, mora ...

   - Što je opet? - pita stari Janko: otvorio je vrata, a da Bardo nije to ni primijetio. - Još ti treba?

   - Još - promrmlja jedva čujno Bardo.

   - Pa što ti misliš? - pita ga starac i odmahuje glavom: iza njega Bardo ugleda kutiju sa alatima i shvati kako starca prekida u nekom poslu. - Na što trošiš? Trijezan si, znači, može biti samo jedno. Kockaš?

   Bardo šuti i gleda u prazno. Usne mu se pomiču, osjeća kako neće dobiti novac, osjeća kako mora dobiti novac. Osjećaji se sudaraju u njemu i stvaraju pomutnju. U ušima mu bubnja.

   - Šutiš - kaže starac.- Pogodio sam. Ne dam ti više i nemoj  slučajno da mi se sutra ne pojaviš ...

   - Ali, zbilja mi treba ... - muca Bardo: osjeća se očajno.

   - Ne dam više - ostaje starac pri svome. - Dao sam ti već više od polovice dogovorenog iznosa, a nisi ni započeo sa radom. Dosta je!

   - Molim vas! - zavapi Bardo. - Još samo ...

   - Ne! Ništa više!

   Ni ne znajući što čini, ne znajući da će to učiniti, Bardo snažno odgurne starca i zakorači u hodnik.

   - Ma što ... - protestira Janko i nastoji ga zadržati. - Zvati ću policiju! Izlazi odmah!

   Na riječ "policija", u Bardi nešto pukne: sagne se prema kutiji sa alatom, koju je već ranije uočio, grabi dugačak odvijač i snažno ga zabija u grudi starca, istovremeno mu prigušujući krik, položivši mu dlan na usta. Udara još jednom i još jednom i još jednom, sve dok starac ne klone, a Bardo, ne osjećajući ništa, baš ništa, samo prazninu u umu, prazninu u grudima, polako spušta mlohavo tijelo na pod.

   Miran je, sasvim miran. Prilazi vratima, tiho ih zatvara i nagne se nad starca: osluškuje mu srce i ništa ne čuje. Mrtav je. Bardo ustaje i tek tada shvati kako još uvije steže u šaci okrvavljeni odvijač. Jedan ga trenutak gleda, zatim se saginje, uzima stare novine, zamata odvijač i sprema ga u džep: odbaciti će ga u neku od kanti za smeće, pored kojih će sigurno proći, na putu prema dobitku, velikom dobitku, siguran je u to, sasvim siguran.

   Kreće prema kuhinji, poznaje raspored stana i čitavog će ga pretražiti, uzeti sav novac, ništa drugo, stvari odaju, samo novac, ništa drugo ...

 

   Pola sata kasnije, Bardo, džepova ponovo punih, ulazi u lokal sa automatima i odlučno im prilazi, samo sa jednom mišlju u glavi: kockati, dobiti!

 

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.