Utjerivači
Danas mu je
potrebna sva moguća koncentracija, a on nikako
ne uspijeva smiriti osjećaje: umjesto da misli na predstojeći posao,
misli na nju. Zlatko zna kako to nije dobro, ali ne može si pomoći. Čeka
Marenka, sa kojim mora otići utjerati dug od nekog jadnika, koji to nastoji
izbjeći. Dok stoji za šankom u "Feniksu", svom omiljenom lokalu i
pijucka pivo, neprestano misli na Doris, na prošlu noć, na onu ružnu prepirku,
koja se u svom žaru pretvorila u pravu svađu, prvu između Doris i njega i po
svemu sudeći, kako sada stoje stvari i posljednju. Još uvijek ne može vjerovati
kako se to zbilja dogodilo, više mu liči na košmar, ludi san, nego na
stvarnost. Ali se dogodilo: potvrđuje mu to napetost koju osjeća u svakom
djeliću svog do savršenstva istreniranog tijela.
- Ako te
lijepo zamolim? - upitala je Doris, ležeći pored njega, u dnevnoj sobi stana
njenih roditelja, na kauču, dok je zanemaren televizor sjajio i pružao im jedino osvjetljenje:
pogasili su svjetla i vodili tiho ljubav na kauču, dok su njeni roditelji mirno
spavali; bilo je oko dva iza ponoći, gluho doba, njihovo vrijeme. Vrijeme
uživanja.
- Znaš da bih
ti rado udovoljio - odgovorio je on. - Ali ne mogu obećati. Treba mi lova,
razumiješ?
- Svima treba
lova - uporno je nastavljala Doris. - Ali ne dolaze svi do nje na takav način.
Odvratno mi je to!
- Ali ti nije
odvratno počastiti se dobrom večerom od te love - bocne je on i odmah požali.
- To je bio
niski udarac - uvrijeđeno je rekla Doris i ustala: pokupila je gaćice nemarno
odbačene na pod, jedini dio odjeće koji se usudila skinuti, brzo ih navukla,
poravnala kratku suknju i ostala stajati. - Znaš da sam oduvijek protiv ovog
posla kojim se baviš. Ako je to uopće posao.
- Znam, nisam
to trebao reći - odgovorio je on, ustajući i navlačeći traperice i sluteći:
doba nježnosti je prošlo. - Oprosti mi, molim te.
- Samo ako mi
obećaš da prekidaš sa tim ...
- Ma daj,
Doris, znaš da nešto moram raditi - razdražljivo ju je prekinuo. - Dobro mi je,
lijepo zarađujem i imam mnogo slobodnog vremena. Pogledaj oko sebe! Šljakeri
crnče, ubijaju se za crkavicu koju ja zgrabim u jednoj noći ...
- To je
upravo to! - Doris mu je upala u riječ: na njoj je bio red prekinuti ga. -
Dobro si rekao: zgrabiš! To činiš: zgrabiš! Ne zarađuješ, nego grabiš!
- Ma daj,
pretjeruješ - umirivao ju je on, ali je već znao kako sve to nema smisla:
lavina je krenula i više je ništa ne može zaustaviti.
- Ne
pretjerujem - odlučno mu je rekla. - A da ozbiljno mislim, neka te ovo uvjeri:
izlazi van i više mi se ne pojavljuj ovdje, sve dok se baviš tim odurnim
poslom! Kad odlučiš … ne, ako odlučiš promijeniti način života, dođi, ali
nikako prije.
I evo ga sad,
stoji uz šank "Feniksa" pije pivo koje mu ne prija i misli na Doris,
na njene lijepo izvijene usne, koje toliko voli ljubiti, na one crne i plamteće
oči, koje su ga bijesno gledale. Prošlo je tek nekoliko sati, a već mu
nedostaje. Je li to moguće? Je li toliko zacopan? Pa nije mu prva! Sa svojih
dvadeset i četiri godine, svojom impozantnom visinom, atletskim tijelom i
džepovima uvijek punih love, neprekidno je bio okružen djevojkama, mladim i
poželjnim, koje nisu imale moralnih dvojbi oko načina stjecanja para i uživao
je u njihovom društvu, sve dok nije sreo Doris. Tada se odjednom sve
promijenilo. Pijuckajući pivo koje se već ugrijalo, Zlatko se prisjeti svih
onih lijepih i nježnih trenutaka provedenih sa Doris i odjednom shvati, ugleda
blještavu i jednostavnu istinu: dopala mu se njena beskrajna nježnost prema
njemu, čvrstom momku, koji živi od svojih šaka, razbijajući ljudima glave,
lomeći kosti, a prilično su često i njega samog nemilosrdno udarali, poneki put
i njemu lomili kosti. Živi u grubom svijetu, okružen je grubošću, a Doris,
njegova mu Doris pokazala neki drugi, njemu do tada nepoznati svijet, svijet
prepun nježnosti, razumijevanja i mira i zbog toga je svaki svoj slobodni
trenutak hrlio u njen zagrljaj. Volio je biti u njenom svijetu nježnosti.
Shvativši što
mu se dogodilo, Zlatko gadljivo skupi usnice i promrsi jedva čujno sebi u
bradu:
- Mekušac!
Postao sam jebeni mekušac! Još ću se i rasplakati nad pivom.
- Što si
rekao? - upita ga Sonja, mlada šankerica, sa kojom se često prijateljski šalio.
- Baš ništa -
odgovori brzo i bilo mu neugodno. - Neke mi se zajebane misli motaju glavom.
- Da se,
možda, te misli ne zovu Doris? - bocne ga šankerica.
Zlatko se
nasmije i ne potrudi se odgovoriti: osjeti kako je tako najbolje postupiti. Ne
obraćaj pažnju. Budi miran. Sakrij svoje misli. One su samo tvoje. Mirno se
zagleda u šankericu i ona nakon kraće borbe očima, ponikne pogledom. Zlatko se
nadmoćno nasmiješi, neprimjetno, više u sebi nego licem. Bila mu draga ta mala
i nevažna pobjeda: još nije sasvim popustio cmoljavim nagonima. Još je uvijek
opasan tip.
Čekaju u
mraku i budno motre: ne razgovaraju, ne puše, nepokretni su. Stopili se sa
noćnim sjenkama. Zlatko pogledava krišom Marenka i po tko zna koji put
zaključuje, kako mu se ovaj tip ne sviđa. Jeziv je, poput zmije. Marenko je okorjeli
kriminalac, Zlatko to zna, ima oko trideset i pet godina i na neki mu je način
mentor u ovom poslu: pod njegovim ga vodstvom Zlatko obavlja. Dodijeljen mu je
onog dana prije godinu dana, kad ga vrbovao Gazda i ponudio mu prvi posao.
Marenko uživa u svom poslu, Zlatku je to savršeno jasno, a to nije dobro. Uživa
lomiti jadnicima prste i ruke i noge. Istina, i Zlatko to čini, ali samo zbog
toga što je to neophodno: mora dužnika natjerati na suradnju. To mu je posao,
obavlja ga dobro, bez uplitanja emocija. Emocije su teret, ništa više. Suvišne
su. A ovi tipovi koje mlati, kojima lomi kosti … sami su krivi što ih je ovo
zadesilo. Zašto posuđuju od lihvara? Svi znaju kako su lihvari bešćutni i
nepopustljivi. Znaju što im se može dogoditi, dobrovoljno pristaju na rizik, pa
zašto bi se onda Zlatko nervirao? Ako su dovoljno ludi i pohlepni, nije njegova
briga, zar ne?
Stojeći u
mraku, nepomičan, Zlatko se sjeti jedne epizode od prije dva ili tri mjeseca,
kad je Marenko brutalnim udarcem bokserom izbio zube jednom kockaru, kojem je
nedostajalo vrlo mala svota da poravna dug. Dužnik je položio hrpu novčanica na
stol i ispričavao se uplašeno, objašnjavajući i mucajući, kad ga je Marenkov
bokser iznenada pogodio točno između očiju i krv šiknula, prskajući na sve
strane. Zlatko se zaprepastio. Čovjek je donio novac, preko devedeset posto
duga i nije bilo potrebe za tolikom brutalnošću, ali je slegao ramenima i ništa
nije rekao. Kao i toliko puta prije toga.
Osjećajući
žarku želju za cigaretom, Zlatko pomisli na Doris i njen prezir prema poslu
kojim se on bavi, pa ponovo krišom baci pogled prema Marenku, koji smrknuta
lica stoji tiho pored njega u noći. Doris. Marenko. Dva svijeta. Toliko
različita, da je teško shvatiti. Doris. Marenko. Kojem svijetu on, Zlatko, pripada?
Zaprepasti ga spoznaja kako nije siguran u to. Još prije mjesec dana bez
oklijevanja bi odgovorio, ni malo ne dvoumeći se, a sada ... što sada? Ako ne
pripada Marenkovom svijetu, što onda radi ovdje u noći i u društvu sa Marenkom?
Zlatko se nelagodno
promeškolji, a ruka mu sama od sebe krene prema džepu u kojem drži cigarete.
- Evo ga -
tiho progovori Marenko pored njega. - Kučkin je sin konačno stigao. Već sam
mislio kako ću morati čitavu jebenu noć mrznuti jaja.
Zlatko se ne
osvrne na Marenkov prostački rječnik, navikao je na njega. Ponešto je i
poprimio, svjestan je toga. Grubi ljudi, grub rječnik, grub posao. Pogledom
prati prosijedog pedesetogodišnjaka, sitnog rasta, niti metar i šezdeset,
krhkih kostiju i zamisli tog jadnika nakon što ga Marenko obradi.
- Idemo! -
reče Marenko i zakorači na ulicu.
Istog trena
kad je Marenko zakoračio, izašao iz sjene na osvijetljenu i pustu ulicu, postao
uočljiv, čovjek kojeg su čekali ga ugleda i skameni se od straha. Zastane kao
zamrznut u vremenu i prostoru. Marenko, onako visok, krupan, iznenađujuće brz,
u čas se stvori pored čovječuljka, pa snažnim zamahom desne šake, pogodi
čovječuljka ravno u nos. Začuje se ružan zvuk, tup i prigušen, a opet dovoljno
jasno odjeknuvši u noći: jauk se otme iz usta uplašenog čovjeka, a Marenko
ponovo zamahne i još jednom pogodi čovječuljka koji se već nemoćno rušio na
pločnik. Marenko ga pusti da padne, uživajući u prizoru, Zlatko to lijepo
primjećuje, pa zamahne nogom i pogodi ga cipelom u kuk, promašivši mu rebra.
Bolan jauk zapara noć, ali se Marenko ni ne osvrne na to. Vučji mu cerek lebdi
na licu, uživa i ne krije uživanje. Ponovo zamahne nogom, ali ga u namjeri
spriječi Zlatko: lagano ga odgurne i udarac promaši za milimetar, a Marenko, od
silnog zamaha, umalo da ne padne. Bijesno, dok posrće u potrazi za izgubljenom
ravnotežom, gleda u Zlatka.
- Koji ti je
...?
- Nije
potrebno dalje ga mlatiti - mirno reče Zlatko. - Srušio si ga: sad ćemo
razgovarati.
- Ma što je
tebi? - čudeći se upita Marenko. - Je li ti ona drolja sasvim popila mozak?
Mirno, bez
imalo uzbuđenja, jer već se u mislima pripremio na ovaj trenutak, unoseći u
udarac čitav svoj bijes, ljutnju na Marenka, na "posao" koji je
primoran obavljati, jer drugog posla ne može dobiti, na onaj pogled prezira,
koji mu uputila Doris, dok je govorila o njegovom "poslu", na
osjećaju koji ga preplavio, jer postao je odjednom svjestan kako žali ovog
jadnika koji se grči na asfaltu, Zlatko pogodi čvrsto stisnutom šakom u Adamovu
jabučicu svog dosadašnjeg suradnika. Marenko padne, pokošen silnim udarcem, a
Zlatko odahne: u dužoj tuči sa Marenkom, vjerojatno bi izvukao deblji kraj.
Zatim se
sagne, podigne uplašenog i krvavog dužnika sa hladnog pločnika i potapša ga po
ramenu, nastojeći mu uliti malo snage.
- Briši -
reče mu prijateljski. - Vrati dug, prijatelju, kako znaš i umiješ, i više se
nikad ne zadužuj. Briši!
Čovjek
odahne, potrči, a Zlatko sa osmjehom gleda u njegova leđa, koja sve brže odmiču
i uskoro nestaju u jednoj od zgrada. Zapali dugo priželjkivanu cigaretu, mirno
se okrene i odlučnim koracima uputi prema stanu u kojem ga čeka njegova Doris,
a da to ona još ni ne zna.
Odlučio se za
nježnost: Doris je njegov izbor.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.