U laži
- I
namjeravaš li što poduzeti? - pita me Sanjin, dok hvatamo dah na vrhu brda sa
koga puca prekrasan pogled na more, na zaljev: ranojutarnje ga sunce obasjava,
miluje plavetnilo.
- Nema se bog
zna što učiniti - kažem i pokazujem na malu kapelicu na vrhu brda. - Hoćemo li
još do nje? Dok smo ovako divno zagrijani?
Umjesto
odgovora, Sanjin klimne i dugim nogama lagano zagrebe uz brdo, mnogo je brda
oko nas, pa laganim tempom trčimo planinskom stazom, trčimo i uživamo u
zajedničkom naporu, druženju. Zrak je oštar, ali prija i pohlepno ga grabimo
otvorenih usta, dok nam se znoj slijeva niz zažarena lica.
Iza mene je
naporna noć, ako tako mogu nazvati nesanicu. Prevrtao sam se po krevetu u uzaludnom
nastojanju zaspati, ali san nije dolazio. Ona mi je njena rečenica odjekivala
neprestano u mislima i baš kad bih trebao utonuti u spasonosni ponor sna, ona
bi iskočila i bljesnula i sasvim me razbudila, a adrenalin mi jurnuo žilama,
otvarao bi oči i san bi se gubio, nestajao... a u meni se sve bunilo.
- Tako je
pažljiv prema meni - bila mi rekla Tatjana u večernjem potajnom telefonskom
razgovoru, koji smo svakodnevno vodili, od dana kad je otišla od mene,
vraćajući se svom napuklom životu, za kojeg sumnjam da će se raspasti. - Zbilja
se trudi ...
Nož u
želudac. To mi je učinila: zabola mi je nož u želudac sa tom rečenicom. I
okrenula, zavrtala mi nož u utrobi. I sve mi sa tom rečenicom rekla, objasnila
mi daljnje događaje za koje znam da se kotrljaju prema mom životu i donose mi
nemir. I bol.
Žene! Kako
shvatiti žene? Žale se na neprimjećivanje i zanemarivanje od strane partnera
koje traje nekoliko godina, odlaze od partnera zbog toga istog razloga, nastoje
sakupiti snagu za prekid, valjaju se sa drugim i šapuću mu koliko ga vole,
zatim se vraćaju onom prvom od koga navodno bježe, ne bi li se na lijep način
rastale od njega. Navodno ga ne žele povrijediti! Ali kako nježno reći nekome
da se nosi u vražju mater, da ga više ne volimo? Postoji li način? Zar nije
uvijek netko povrijeđen, kad se lomi neka veza. To mi liči na ono besmisleno:
"Ubij me nježno". Ah, da o nježnosti...Kad mu se vrate kako bi mu
priopćile kako je kraj, on naravno to pokušava zaustaviti, nježan je, pažljiv,
servira joj jelo, kupi poneki cvijet, što inače nikad nije radio: ukratko, igra
igru, staru koliko i ljudski rod, koja se od pamtivijeka odigrava između
ljubavnika. I što se događa? "Moja" se Tatjana, koja mi je samo prije
nekoliko noći šaputala vrelog daha kako sam jedini, pretvara u kolebljivicu,
zaboravlja na nekoliko godina zapostavljanja i vidi samo ono što je sad na
repertoaru. A to je upravo ono što joj je bilo uskraćivano godinama i što je
potražila u mom zagrljaju. Jer nije dobivala u njegovom.
- Tako je
pažljiv prema meni - odjekuje mi njena rečenica u grudima, rečenica koju je
izgovorila u posljednjem telefonskom razgovoru. - Zbilja se trudi ...
A ja? Trudim
li se ja? Ne misliti kako je ona koju volim pored njega? Ne trudim se u samoći?
Dok je ona koju volim i ludo želim daleko od mene. Trudi li se ona? Ili je u
njenim očima sad samo on postao onaj koji se trudi, a mi svi ostali iz ovog
trolista osuđeni na statiranje, dok on ne odigra glavnu rolu u ovoj drami ili
komediji? I ovisimo o njegovoj izvedbi? Ako dobro odigra svoju ulogu …
Ne pristajem
ovisiti ni o kome. Ni o čemu. Samostalnost u mišljenju, samostalnost u
ponašanju moj je poziv. Odbijam drugačije živjeti!
- Zaboravi na
nju, barem na trenutak - kaže mi Sanjin, dok poskakujemo pored kapelice i gledamo
zelena brda, sjajna od darežljivog sunca koje se prosipa po njima, po nama,
suši nam kapljice znoja. - Reci, što si očekivao? Vječnu ljubav?
- Očekivao
sam iskrenost - kažem.
- Iskrenost?
- Sanjin podiže obrve, a zelene mu oči poddrugljivo sjaje. - Jesi li ti skrenuo
pod stare dane? Žene i iskrenost! Pa to jednostavno ne ide zajedno. Mislio sam
da to znaš i prihvaćaš. Sam bog zna da imaš dovoljno godina i dovoljno iskustva
...
- Daj, ne
tupi! - prekidam ga. - Nisam oglupavio, shvaćam što želiš reći ... ali ponadao
sam se, razumiješ?
- To mogu
razumjeti - kaže on i dodaje: - Idemo niz ovaj puteljak, izbiti ćemo na
streljanu, pa ćemo se još jednom popeti ovamo ... ako možeš?
- Ne brini za
mene - kažem i polazim prvi. - Idemo!
- Istina je -
kaže Sanjin trčeći pored mene. - Nada posljednja umire. Ali ti ...
- Što ja?
- Pa nikad to
ne bih od tebe očekivao - kaže on cereći se vučje. - Uvijek si bio tako jebeno
tvrd.
- Jebi se,
stari moj! - odbrusim mu. - Tvrd sam ja i dalje. Ne moraš brinuti zbog mene ...
samo sam malo iznenađen ... i analiziram.
- Otići ću od
njega - rekla mi Tatjana onog jutra kojeg smo budni dočekali, čitave noći
gaseći požudu koja je plamtjela velikim plamenom želje u nama. - Skupiti ću
snage i hrabrosti i reći mu.
Njena je
glatka noga bila prebačena preko mojih dugih nogu i uživao sam gladeći je i bio
ponosan na njene riječi. Cijenio sam je zbog toga, jer znam koliko je hrabrosti
potrebno za takav čin. Nisam bezosjećajna budala, znam da je teško zalupiti vrata
višegodišnjem načinu života. Ali kad je kraj ... ima li smisla uvijek iznova
potpirivati vatru koja se uporno gasi, nema snage vinuti se u zrak, zaplamtjeti
toplinom i sjajem? Ogrijati dvoje ljudi na njihovom zajedničkom putu kroz
život? Sumnjam. Ali tko sam ja da joj …
- Problem je
samo u tome - nastavila je meko - što nikada nisam bila sama ... od roditelja
sam otišla njemu...
Nisam mogao
to shvatiti. Još manje prihvatiti. Kako ona ne shvaća da je čitavo ovo vrijeme
bila sama? Zar bi bila u mom zagrljaju da pored njega nije osjećala samoću?
Kako ne može shvatiti ovu jednostavnu istinu? Kako ne može shvatiti da je
najgora od svih najgore mogućih upravo usamljenost u društvu? Zar ona ne zna
što je to? Zar ona ne zna da se to zove otuđenost? I da je otuđenost ružna
bolest koja ruši ljudske veze, kida ih i nemilosrdno lomi. Zar ima nečeg goreg,
nego li živjeti pored nekog, navodno sa njim, a ne primjećivati ga? Ne shvaćati
i ne mariti za partnerove želje i potrebe? Što je samoća prema tome? Ništa! Samoća
je ugodna: osamljenost ubija duh. Pogotovo osamljenost u društvu. Jednostavno.
Trčimo ispod
borova uskom i strmom stazom i na trenutak odbacujem te misli: potrebna mi je
sva koncentracija, jer poskliznem li se ...
- On bi htio,
ali ja neću - rekla mi prije dva dana, prije one rečenice o tome kako se on
trudi. - Ne dam mu pristupiti, odbojna mi je i sama pomisao!
Vjerovati?
Onda sam vjerovao, jer sam žarko želio vjerovati. Ali sada, poslije one čuvene
rečenice koja se omotala oko moje duše i guši me, rečenice o njegovom trudu da
joj udovolji ...kako joj vjerovati? Poznajem Tatjanu, znam njene porive, znam
što je pokreće. Jedan dodir dlanom i ona uzdrhtalog tijela prilazi. Obara
glavu, a iz očiju joj izvire želja za uživanjem. On to sigurno zna. Dodiruje li
je on? Lažem samog sebe, ali istina izvire: istinu ne možeš zadržati vječno pod
zemljom. Naravno da je dodiruje! Da je ne dodiruje i da joj je to stvarno
odbojno, zar bi još uvijek bila sa njim?
- Nemoj! -
kaže mi Sanjin trčeći pored mene i stavljajući mi ruku na rame, ne bi li mi
odagnao misli koje mi čita na oznojenom licu. - Mučiš samog sebe. Nemoj to
raditi.
- U pravu si
- kažem i u meni se budi prkos, onaj prkoss koji me tjerao i koji mi pomogao
izdržati trčati desetak kilometara sa puknutim tabanom, dok je krv natopljavala
tenisicu. - Ne brini zbog mene. Veliki sam ja dečko i već ću izaći na kraj sa
time.
- Nisam ni
sumnjao u to - toplo reče on, moj stari i dobri prijatelj i odjednom se sjetim
našeg prvog zajedničkog dječačkog susreta sa cigaretama i nasmijem se tom
dalekom događaju.
- Onaj koji
se može samom sebi smijati - reče mi sretno Sanjin - nikada neće umrijeti.
Tuširam se i
kujem planove i hrabrim samog sebe i prisjećam se stvari koje bi bilo bolje zaboraviti.
Navlačim staru trenirku, udobnu, izlizanu od čestog pranja, pa kose mokre i sa
koje se otkidaju još poneke kapljice, prilazim telefon, podižem slušalicu i
biram broj.
- Dobro
jutro, Vlasta! - kažem veselo, ne želim nikako da ona nešto nasluti. - Ne zovem
prerano?
- Upravo sam
pri prvoj kavi - odgovori ona, a njen mi poznati glas zažubori u uhu. - Što si
imao na umu?
- Pa znaš -
kažem smijući se. - Mogli bi na večeru ...
- Preskoči
večeru - prekida me ona i smije se razuzdano, onim svojim tako dobro mi
poznatim smijehom. - Dolazim u šest i odlazim u ponoć ... imam neke obaveze ...
u redu?
- Dogovoreno!
Spuštam
slušalicu. Osluškujem titraje. Nema zadovoljstva. Nema iščekivanja. Nema
leptirića u stomaku. Kolotečina. Monotona.
Tako mora
biti.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.