Bez milosti
Ulazim u
svoju malu radionicu i propinjem se na prste u nastojanju dosegnuti visoku
policu na kojoj se nalazi mala drvena kutija. U njoj je umotan u čiste krpe moj
pištolj, sakriven od radoznalih pogleda i podalje od stranih ruku. Nisam ga
dirao godinama. Danas mi treba, upotrijebiti ću ga. Odugovlačio sam, oklijevao,
razmišljao i patio i ne želim više: svega mi je dosta! Danas će biti dan
pucanja. Moj dan. Biti ću glavni akter, a ne sporedni promatrač kao što sam bio
čitavo ovo vrijeme. Preuzimam igru i od sada ja vodim. Bijes ključa u meni i
prijeti erupcijom. Crni oblak bijesa podiže se već poduže vrijeme, ali sam
ga snagom volje suzdržavao. Više ne mogu i ne želim. Dozvoliti ću da razjarena
zvijer urlikne i otme se sa lanca, pa ... što bude da bude!
Dvije godine
ranije ...
Noć je, kiša,
vjetar. Najgore vrijeme za vožnju, ali nemam izbora, moram. Imam
elektro-radionicu u kojoj popravljam sve moguće i nemoguće kućanske aparate,
ponajviše televizore i pozvan sam po materijal, koji mi treba i na koji dugo
čekam. Dobio sam ga jeftino i nije mi se činilo teškim otići na put zbog toga,
ostavljajući kući Sanjinku, svoju mladu i lijepu ženu, kojom sam se oženio prije
šest mjeseci.
Dok vozim,
mislim na nju, na njeno vretenasto tijelo, kako usamljeno leži u tami naše
sobe. Nema mene pored nje, samo ona i noć, baš kao što je noć sada i u mojoj
duši. Tek smo kratko vrijeme u braku i zaljubljenost nas još nije napustila:
uživamo u svemu što zajednički radimo, pa bilo kako da je ta radnja
nezanimljiva, svakidašnja, banalna.
Kiša sada
počinje lijevati pravo u mene i tuče u vjetrobran i na trenutke gubim cestu iz
vida: naslućujem je samo i vozim instinktivno, jer poznajem put, već sam ga
mnogo puta prošao, doduše vozeći danju. Ovo mi je prva noćna vožnja i malo sam
nervozan: bez voljene žene, sam u automobilu, noć, vjetar, kiša...
- Ne idi -
molila me Sanjinka. - Kako ću bez tebe?
- Pa to su
samo dva dana - umirivao sam je.
Sada
drugačije mislim. Dok zurim u kišu vidim njeno lijepo lice i dva dana odjednom
nisu više "samo dva dana", već vječnost. Godinu smo se dana
zabavljali, prije nego smo odlučili živjeti zajedno. Nakon nekoliko mjeseci
zajedničkog života, odlučili smo to ozakoniti i bio sam sretan zbog toga.
Uživam sa njom u sitnim i dragim intimnostima, za koje, prije Sanjinke, nisam
ni znao da postoje. Nemam previše iskustava sa ženama: Sanjinka je tek četvrta
žena u mom životu, a trideset i pet mi je i znam, kako su iskustva drugih
muškaraca mnogo veća ili bogatija, nisam baš siguran koje od toga dvoje. Meni
je dovoljno i ovako: mislim kako bez ljubavi sam čin seksa i nije tko zna što,
tek puko olakšanje, ali sa Sanjinkom, mojom Sanjinkom... I upravo u tom lijepom
trenutku maštanja, snažna mi se svjetlost zabada u oči i ništa ne vidim i
tresak i bol i crnilo i zaborav...
Budim se u
nepoznatoj okolini u koju gledam sa nerazumijevanjem. Pogledom tražim Sanjinku,
ali nje nema, neki drugi, nepoznati ljudi me okružuju.
- Budi se! -
kaže jedan od njih i naginje se nad moje lice.
Pomalo mi se
sjećanje vraća i shvaćam da se nalazim u bolnici ... prisjećam se udarca,
prevrtanja, boli ...
- Izvukli ste
se, dobro vam je - govori mi glas umirujuće, ali znam da nije dobro, osjećam
to.
- Što mi je?
- pitam. - Ne osjećam noge.
- Povrijeđena
vam je kičma - kaže liječnik blago i umirujuće mi polaže dlan na rame. - Ne
mislite na to, odmarajte.
Da ne mislim
na to? Pokušavam pomaknuti noge, ali ne ide, ne mogu i odustajem. Val mi
vrućine nadire u lice.
- Koliko ...
- počinjem.
- Šest ste
dana ovdje - prekida me liječnik. - Ne govorite. Važno je što ste sada pri
svijesti. Oporavak će sada već teći brže.
Šest dana?
Bez svijesti. Gotovo mrtav. I misao mi bljesne u hipu, kako bi možda i bilo
bolje da sam mrtav. Bolje za sve: za Sanjinku, za mene .... Kako ću ovako ...
- Ne
razmišljajte sada o tome - govori mi liječnik, koji mi čita misli. - Polako,
morate ići redom. Prvo, potruditi se i izliječiti, ozdraviti.
Sadašnjost
...
Sve je
postalo neizdržljivo. Mirovanje. Gotovo nepokretnost. Po izlasku iz bolnice,
smjestili me u kolica sa velikim i gumenim kotačima, naučili me služiti njima.
Rekli su, kako ću sigurno prohodati, ali treba vremena i vježbe. Vremena imam.
Sjedim u tim vražjim kolicima i buljim u zidove, čitam mnogo, razmišljam. Soba
mi je na katu i ne mogu dole, u prizemlje, u radionicu. Osuđen sam na spavaću
sobu: postala je čitav moj svijet,
Nje uvijek
bilo tako. Moja je Sanjinka predvidjela spori razvoj mog oporavka i zaposlila
jednog čovjeka, bolje reći mladića, jer imao je jedva dvadeset i pet.
- Zove se
Momo - reče mi prilikom predstavljanja: sjedim u kolicima, ona me gura, a Momo
se pristojno osmjehuje. - Kažu da je dobar majstor i da nećemo požaliti.
Ona, svakako
nije požalila. Jedno sam poslijepodne, nekih mjesec dana nakon izlaska iz
bolnice, osjetio želju sam ustati iz kreveta. Napregao sam svu svoju snagu,
ustao i nekako se dovukao do prozora, držeći se grčevito pokućstva i vukući
zamrle noge za sobom, pa pogledao dole, u malo dvorište, koje mi pripadalo
zajedno sa kućicom koju sam naslijedio od roditelja i koju sam preuredio za
svoje potrebe, učinivši jedan njen dio radionicom. U koju sad ne mogu sići.
Stojim pored
prozora, ponosan na svoj podvig i sretan nakon dugog vremena i ugledam plavu i
dugu kosu svoje Sanjinke. Naginjem se kroz otvoren prozor, želim joj doviknuti,
objaviti joj svoj uspjeh i tada primjećujem kako nije sama. Iza nje stoji Momo,
priljubio se uz njena leđa, šake joj položio na sise i ljubi joj vrat, a ona se
smije, sretno se smije, baš kao što se smijala i dok je sa mnom vodila ljubav.
Odvučem se do
kreveta, jedva, puzeći. Ležim i patim. Mislim na njih dvoje. Koliko to dugo rade?
Možda još od dana dok sam bio u bolnici? Zbog toga ga je zaposlila! Misao me
probada i otkrivam mržnju u sebi. Nikad nikog nisam mrzio, a sada se digla
ogromna i prijeteća mržnja u meni. Odlučim: ništa ne govoriti. Pratiti razvoj
događaja i ... vježbati, vježbati, vježbati ... moram vratiti snagu. A onda …
Dva dana
poslije toga, spavam u toplo poslijepodne i odjednom se budim. Ne razumijem
zašto. Ležim u tihom jesenjem poslijepodnevu i napeto osluškujem. I tada
začujem: šumovi dopiru iz susjedne sobe i u prvi mah ih ne prepoznajem. Ali sam
kratko vrijeme ostao u blaženom neznanju. Odjednom odjekne poluglasni uzdah
koji i te kako dobro poznajem, iako ga već dugo nisam izmamio iz njenih grudi.
Sanjinka se predaje uživanju. Nisam izdržao. Nisam mogao!
- Dosta! -
vrištim u bezumnom bijesu. - Zašto? Zašto? Sanjinka zaštoooooooooooooooooo?
Sanjinka se
vrlo brzo pojavila. Otvori vrata sobe, stoji onako gola, plava joj kosa
raščupana, a zelene joj oči podrugljivo sijevaju.
- Kako zašto?
- pita podrugljivo. - Ti ne možeš ništa! Eto zašto!
Ne vjerujem u
prizor koji se odigrava: to je nemoguće. Zar moja Sanjinka? Ali iza nje se
pojavljuje Momo i naglo shvaćam kako je moja Sanjinka postala njegova Sanjinka.
Već odavno nije moja. Polaže joj dlanove na ramena i ljubi u vrat.
- Hajde -
kaže joj u kosu, ni ne gledajući u mene i milujući jok razgolićeni bok. -
Vratimo se krevet.
Odlaze,
ostajem sam i drhtim.
Traje već
nekoliko mjeseci: svaki dan se glasno pare u sobi do moje. Namjerno kažem
"pare", jer ovo što oni rade, nikako ne može biti vođenje ljubavi.
Svega tu ima, ali ljubavi nema. Ni malo. Svaki šum dopire do mene, svaka riječ
i vrlo brzo shvaćam kako se međusobno iskorištavaju. Svatko se od njih, i
Sanjinka i Momo, bore samo za svoj užitak. Sve podređuju tome. Što više naslade
...
Šutim
strpljivo, dok u meni ključa. I vježbam, vježbam baš kao da sam opsjednut. Samo
me mržnja pokreće, osvetiti ću se bez milosti. Ni oni ne pokazuju ni malo
milosti prema meni. Osvetiti ću se! Za sve one uzdahe koje sam bio prisiljen
slušati i koji se zabijali u mene poput metaka. Za svaki njen smijeh pod
njegovom rukom. Za svako zanemarivanje, koje postaje ignoriranje. Više me i ne
obilaze, ne pitaju treba li mi što, jesam li prljav ... Dovoljni su sami sebi i
to je sve što ih zanima. Ostalo ne postoji. Ne za njih dvoje i njihovu ludo
mahnitu strast.
Vježbanje me
oporavlja i daje mi snage da ustrajem. Hodam malo, pa malo više i svakog dana
još više. Pomičem granice. Snaga mi se vraća hranjena mržnjom. I konačno dolazi
dan, dan u kojem se osjećam spremnim da spremniji ne mogu biti.
Polažem malu
drvenu kutiju ( liči mi na mrtvački sanduk ) otvaram je, odmatam krpe i pištolj
mi prirodno legne u ruku, udobno se smjesti. Kao da ga nisam sve ove godine
zapostavljao. Punim ga, repetiram, metak je u cijevi i krećem prema sobi, iz
koje dopiru dobro mi znani šumovi.
Pet je
poslijepodne, subota, radionica je zatvorena i oni obavljaju ritual parenja
subotom poslijepodne. Posljednje, ali oni to ne znaju. Još. Kad budu shvatili,
biti će kasno. Za njih. A za mene? Nije važno, ne marim, nije me briga.
Ravnodušnost me obavija pamučasto, grije me i smiruje, dok otvaram vrata
spavaće sobe i ulazim. Ne čuju me, zabavljeni …
Ona kleči na
krevetu, gola, kosa joj rasuta, pogled divlji,
stražnjica visoko podignuta. On je iza nje, gol, zabija se straga u nju,
drži joj bokove čvrsto i oči zatvorene. U ekstazi su, oboje.
Namjerno
treskom zatvaram vrata. Pomahnitala i oznojena se tijela ukoče. Momo je i dalje
drži za oble bokove, koje sam toliko volio gladiti i bulji u mene sa
nevjericom.
- Što ...? -
promuca zbunjeno.
Ne govorim
ništa. Mirno podižem ruku i pucam u njegove gole i oznojene grudi. Jednom, pa
drugi put. Momo se ruši na leđa, više nije spojen u ljubavnom grču sa
Sanjinkom, a Sanjinka vrišti, vrišti ...
- Nemoj,
molim te, nemoj!
- Neću -
kažem joj osmjehujući se i gledajući je kako prestravljena skuplja zgužvane
plahte na grudi, pokretom nerazmišljanja. - Neću više slušati ovo. Nikada!
Pucam joj u grudi,
jednom, pa drugi put, zatim treći. Bijela i zgužvana plahta kojom se uzalud
pokušala pokriti, zaštiti, iznenada pocrveni, tijelo joj se zatrese i u nekom
čudnom grču klone pored onog prvog mrtvog tijela. Dvije lokve krvi sa njihovih
grudiju se polako stapaju u jednu, veliku, crvenu.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.