Tihi rastanak
- Hoćemo li
popiti kavu? - pitam je: ležimo jedno pored drugog obučeni na krevetu, a ona me
gleda, oči joj sjajne, plave, mogu se ogledati u njima, samo ako malo
pažljivije zagledam. Miris njen, tako poseban, toliko voljen, dopire do mene i
uzbuđeno ga udišem: nikad mi ga nije previše, živim za taj dah i u tom se dahu
osjećam istinski živim.
- Uzeo si mi
riječi iz usta - odgovori ona i osmjehuje se, naočale joj spale na vrh malog
nosa i gleda me vragolasto preko njihovog ruba.
Milujem joj
bedro utegnuto u traperice: obučena je za put i za jedan sat odlazi iz mog
života. Ne mogu je zaustaviti. Bojim se rastanka, ne volim rastanke i bojim se
da ne zaplačem, ja, odrastao muškarac, koji je prošao sito i rešeto. Najgore je
to što joj se ne usuđujem reći: ostani, budi pored mene. Suviše je toga što se
ispriječilo između nas, suviše toga ... ona to zna, a znam i ja, ali ... nada
posljednja umire, zar ne? I zato se gledamo, neprestano se gledamo i gledamo i
ne možemo a da se ne gledamo, moramo se gledati! Jedino gledajući jedno drugo
osjećamo kako život struji u nama, nadima nam grudi, neke se čudna toplota
ugnijezdila u nama. Čini nas ranjivima, ta toplota, ali volimo je i ne želimo
da nas napusti. Naša toplota.
- Ostani
ovdje - kažem joj i ustajem. - Skuhati ću kavu i donijeti je ovdje.
- A ne! -
odbija ona i to je glazba za moje uši, glazba koje mi nikada nije dosta. - Idem
sa tobom. Hoću biti svaku preostalu sekundu sa tobom.
Dok iz sobe
odlazimo u kuhinju, držimo se za ruke, poput svih zaljubljenih. Neprestano se
dodirujemo, ali su sada dodiri postali nešto više od dodira. Bezbroj dodira u
ovih nekoliko dana u kojima smo pokušali sabiti čitave naše živote. Osjećam ludu
i nerazumnu potrebu uvjeriti se u njenu prisutnost: vidim je pored sebe, ali ne
mogu vjerovati svojoj sreći i moram je dodirnuti, uvjeriti se u svoju sreću,
uvjeriti u njeno postojanje. Moji joj prsti miluju lice, neprestano, uvijek
iznova i iznova, a ona uzvraća. Na svaki moj dodir reagira i pokazuje
zadovoljstvo, sreću i to me oduševljava u vijek iznova. Tako je neposredna, da
mi zastaje dah. Sa njom činim stvari koje nikada nisam ranije radio. I uživam u
njima. Beskrajno. Sa njom. Zajedno.
Pijemo kavu
i, naravno, gledamo se. Pogledi kao da su nam vezani. Probadamo jedno drugo
pogledom želje, pogledom davanja, pogledom sreće i pogledom tuge. Sve se miješa
i stapa u jedinstvenu masu koja djeluje na naša uzbuđena čula. Kao da ludimo.
Oboje. Nezasitni smo. U svemu. Tek što zadovoljimo želju, strast, ponovo se
budi. I sve počinje iznova.
- Vrijeme je
- kaže ona. - Moramo krenuti.
Spremamo se
za polazak i dok se brzo pripremamo napustiti stan, prisjećam se kako je prije
dvije noći plakala u mom zagrljaju. Jesam li bio pregrub? Možda. Jesam li je
htio povrijediti? Gledam, zavirujem, ponirem u dubinu svoje duše, u bezdan
svojih osjećaja i shvaćam: jesam, želio sam je povrijediti. Priznajem to sebi,
samo sebi, nemam snage priznati njoj. Istina, nisam je dugo vremena želio
povrijedi, kratko je trajalo, malu mikrosekundu, ali sjećanje na nju boli kao
da je trajalo čitav milenij. Sa gađenjem sam potisnuo taj poriv u sebi, privio
njeno sitno i krhko tijelo uz svoje, stegnuo je čvrsto i tješio. Plakala je i njene
me suze boljele, ranjavale me i nisam znao kako se braniti od tog sasvim novog
osjećaja, nepoznatog, bolnog. Molio sam je da prestane plakati, smirivao joj
uzdrhtalo tijelo, ljubio joj lice slano od suza …
Izlazimo iz
stana i polazimo prema stanici, a u meni strah raste, raste i postaje golem.
Bojim se rastanka, bojim se da će ona zaplakati, a najviše se bojim ( glupog li
muškog ponosa! ) kako će njeno ridanje i mene natjerati u plač. Osjećam titraje
u grlu i govorim gluposti, a htio bih joj reći ... naravno da to ostaje
neizgovoreno. Šutim. Jer drugačije ne znam.
I dok čekamo
na stanici, dok sa panikom gledam na sat ( još dvadeset i pet minuta! ) dok
govorim ono što ne trebam reći, ona se pokazuje u čitavom svom raskošnom sjaju
i bljesne poput eksplozije supernove i shvaćam zašto sam sretan pored nje,
sretan sa njom. Hvata me za ruku, gleda u oči preko naočala, malo oborivši
pogled i kaže mirno, a dobro vidim kako nije mirna, ni malo nije mirna.
- Poljubi me
sada - govori mi gledajući me u oči. - Poljubi me i odlazi. Ne volim duge
rastanke. Hajde.
Klimnem. Ne
usuđujem se progovoriti, grlo mi se steže. Naginjem se nad nju, onako malu i
sitnu. Ona se propinje na nožne prste i obavija mi ruke oko vrata i ljubimo se:
jednom, drugi put i treći put nam se usne spajaju. Pijem nektar sa njenih usana
i ne želim prestati …
Pušta me iz
zagrljaja i odlazim, a u sebi ponavljam poput neke samo moje mantre: "Ne okreći se! Nikako se ne
okreći!"
Dok čekam
zajedno sa još nekoliko pješaka na zeleno svjetlo, oči mi se zamagle i gutam,
gutam i prelazim cestu i ne okrećem se, a sve u meni vrišti: pogledaj je! Još
jednom! Pogledaj je! Zgrade kao da se tresu, nekako ljuljaju, suze mi gotovo
sasvim zamaglile vid. Gutam i nastojim ih spriječiti. Ne smijem plakati na
ulici.
Ukočeno
hodam, ne okrećem se, uspijevam se kontrolirati, trenutak je panike prošao i
hodam i znam: čekati ću na autobus koji mora proći ovom ulicom i vidjeti ću je.
Još jednom. Možda posljednji put.
Čekam, a
minuti se pretvorili u vječnost, vrijeme kao da je stalo i konačno, evo
autobusa i vidim je: sjedi na posljednjem sjedištu, naginje se naprijed i maše
mi, maše, smješka se, sitno joj lice ozareno, raduje se što me vidi i sretan
sam, sretan ...
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.