Stari badem

Stari badem

- Pogledaj, molim te, kako je tužan - reče mi Tani. - Stoji na kiši i plače.

I mi stojimo na kiši, Tani i ja, ali mi ne plačemo. Tani je malo čudna, pjesnička duša i često govori ovakve slatke besmislice koje ne razumijem. Navikao sam na to.

- Ne znaš o čemu govorim, je li? - pita ona i smiješi mi se u noći, osvijetljena samo uličnom rasvjetom.

- Ne, ne znam - priznajem: nisam previše radoznao, a i znam da će mi objasniti svoju primjedbu.

- Govorim o drvu - kaže ona i upire prstom u stablo, koje pruža svoje granje prema nebu prepunom teških oblaka. - Zar ne primjećuješ njegovu tugu?

U meni proradi vražićak koji samo ona, Tani, zna uključiti i pogledam je sa osmjehom. Možda od ovakvog početka ispadne nešto dobro?

- Vidiš - kažem joj. - Možda nećeš vjerovati, ali ja znam zbog čega je stablo, koje je stari badem, tužno. Zašto se ne raduje životu.

- Ma, ajde! - Smije se i vrti glavom, a žuta joj se kosa trese, zelene oči radosne: voli igrice. - Reci mi, brzo.

- Stari me badem gleda svake večeri, kako sam odlazim kući i svako jutro kako sam izlazim - kažem joj i milujem joj kosu. - Jedno mmi je jutro šapnulo, kako je već vrijeme da...

- Oh! - uzvikne ona i ustukne. - Znala sam!

- Što si znala? - Malo sam uvrijeđen, ne previše. - Uvijek misliš kako sve znaš. Reci, što mi je stari badem šapnuo?

Šuti. Uvijek je tako. Nikada se ne prepire. Ako joj nešto nije po volji, zašuti i zatvori se poput školjke.

- Koliko se vremena poznajemo? - pitam je.

Šuti. Postajem nervozan, ali znam da nervozom neću ništa pomoći i silom obuzdavam svoju ludu prirodu.

- Šest mjeseci - odgovaram sam na svoje pitanje. - Poznajemo se i hodamo već šest mjeseci, a za to vrijeme sam te poljubio i dva tri puta štipnuo za guzu i ciku...

- Nemoj ... - kaže ona, a pogled joj oboren.

- Ali ja hoću - kažem.

U tom času munja bljesne i sve obasja, na trenutak je bio dan, zatim strašan pucanj, udar groma. Tani poskoči u strahu i stvori mi se u zagrljaju.

- Idemo! - reče u panici. - Idemo kod tebe! Ne podnosim grmljavinu i sijevanje. Bojim se!

Grlim je sav sretan, jer na taj korak prilično dugo nagovaram, ne bi li je odveo u svoj stan, ali ona uvijek nekako izmakne tome.

- To je samo prva grmljavina i sijevanje ovog proljeća - umirujem je i vodim u zgradu, u svoj stan.

- Bojim se - šapat joj se otkida sa usana.

Drugi prasak groma, jači od prvog. Ulazimo u stan i vodim je pravo u spavaću sobu ...

Jutro je. Sunčano, toplo, blago. Polako se iskradam iz kreveta, iz sobe, pa u kuhinji kuham kavu i smješkam se. Od danas volim oluje. Oluja mi je bacila u zagrljaj Tani. Oluje su tako lijepe. I dobre prema meni.

Noseći dvije šalice kave, nespretno otvaram vrata sobe: Tani nije u krevetu, gdje sam je ostavio. Stoji gola, raskošna u svojoj ljepoti, stoji pored širom otvorenog prozora i smije se.

- Dođi! - zove me. - Ovo moraš vidjeti!

Prilazim joj i pogledam kroz prozor u pravcu njene ispružene ruke.

A dolje, četiri kata niži, stari badem u raskošnom novom bijelom i čistom ruhu, pozdravlja dan, prepun je bijelih cvjetova koji sjaje mokro na jutarnjem suncu, pozdravlja proljeće, slavi život.

Grlim svoju Tani i gledamo u ljepotu i smijemo se, zajedno, sretni, mirni, zadovoljeni.