Razgovor obični
Poslijepodnevne zimske zrake sunca prodiru u dnevnu sobu, urednu,
blistavu. Za malim staklenim stolićem sjedi dvoje: bračni par na početku
četrdesetih. On čita novine i poluglasno komentira političke događaje, posprdno
i sa smiješkom. Ona sa uživanjem pijucka crnu kavu koju je malo prije skuhala i
poslužila.
- Hoćeš li?
- konačno ona prekida tišinu.
- Čekaj
malo! Što si navalila? - brani se on: želi ostati u udobnoj fotelji i uživati u
čitanju novina.
- Ništa ja nisam navalila, samo pitam hoćeš
li - kaže ona, trese plavokosom glavom, a glas joj odaje uvrijeđenost. Toliko
mu treba dok se pokrene …
Osjetivši što
se u njoj događa, on polaže novine na koljena i traži, lovi njen lutajući
pogled. Hvata ga i čvrsto drži svojim pogledom.
- Obećao sam,
zar ne? - pita je.
- Ah! Tvoja
pusta obećanja, dragi moj. - Ona odmahuje rukom i gleda ga sa šaljivim
podsmjehom.
- Što sad to
znači? - pita on i novinama nestrpljivo šušti, dajući joj na znanje kako bi se
želio vratiti čitanju.
- Znaš ti
vrlo dobro što znači... - namjerno ne završava rečenicu, znajući kako će ga to
podbosti, kao i uvijek.
- Molim te,
ne počinji staru pjesmu koju uvijek zbog nečeg potežeš! - kaže on i meškolji
se: neugodno mu je.
- Ništa ja ne
potežem, kako si se izvolio izraziti - odgovori ona i gleda ga mirno. - Samo te
podsjećam na tvoje obećanje. Uostalom i dužnost.
- O, zar smo
dotle došli? - Novine su sad već nekoliko puta nervozno presavijene. -
Optužuješ me za neobavljanje svojih dužnosti? Pa što ti je večeras, draga moja?
- Zar to
nije istina? - pita ona. - Već te ...
- U redu, u
redu! Shvatio sam - prekida je nestrpljivo on. - Kvocati ćeš mi sve dok ne bude po tvome.
- Nije
istina!
- E, baš je
istina, draga moja! Samo je ti ne želiš priznati.
Muk.
Uvrijeđena je i on to zna. Ali jednostavno nije odolio podbosti je. Pretjerao
je, zna, ali ... ima tu i malo istine.
- Ponekad si
grub, znaš, veoma - pomalo tužno kaže ona, sjećajući se njegove nekadašnje
galantnosti.
- Možda
jesam, ali me ti potežeš za jezik - kaže on nestrpljivo i ustaje, pa stoji tako
iznad nje i poziva je pokretom ruke. - Hajde, idemo obaviti stvar: valjda ćeš
me onda ostaviti na miru.
- Ne želim
na taj način! - sad je zbilja hvata ljutina: zar joj on ne želi udovoljiti?
- O, htjela
bi da budem radostan? - pita on i posprdno se smije. - Počašćen?
- Ti znaš
što bih htjela, nije tajna - tiho kaže ona: natjerao ju je da se pomalo osjeća
krivom. A nema zbog čega. Zar nije najprirodnije ...
- E, tu se
varaš, draga moja - prekida joj on misli oštrim glasom. - Sve je oko tebe i u
tebi za mene postalo tajnom.
- Jer me ne
želiš shvatiti!
- Tebe je
nemoguće shvatiti!
- Ne viči!
- Ne vičem!
Hajde, idemo to obaviti, što čekaš? Gdje je...
- U spavaćoj
sobi, na krevetu - kaže ona ustajući.
- Dobro,
idemo tamo.
- Već sam
pomišljala kako se nikad nećeš pokrenuti - sa olakšanjem govori ona i kreće
prema spavaćoj sobi.
- Ozbiljno? -
pita on prijateljski joj položivši dlanove na ramena i šaljivo je gurajući
ispred sebe. - Eh, mila moja, pa nisam
baš toliko loš! Iako se ljutim što odlaziš na nekoliko dana svojoj majci,
svejedno ću ti pomoći zatvoriti prenatrpani kofer. Samo mi nije jedno jasno:
zašto ne uzimaš sobom manje odjeće, pa da možeš kofer i sama zatvoriti, ili
zašto ne kupiš veći kofer?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.