Oliver
Kao što je
radio svakog jutra posljednjih nekoliko godina, Oliver, omotan ručnikom oko
impozantnog pojasa, stane na posebnu vagu, koju su mu poklonili prije pet
godina, povodom njegovog tridesetog rođendana. Vaga je bila posebno naručena i skupo
plaćena, ali su u njenoj kupnji sudjelovali gotovo svi koji su poznavali i
voljeli Olivera. Pažljivo stoji na vagi, odmata ručnik i odlaže ga sa strane,
pa se zamišljeno zagleda prema dole, malo se sagnuvši prema naprijed, jer
ogroman mu trbuh sprečavao vidjeti brojke na vagi.
-
Uhhhhhhhhhhhh! - tiho, jedva čujno, hukne Oliver: nije mogao vjerovati
vlastitim očima, ali brojke su bile tu i nisu lagale, podrugljivo su
svjetlucale i žmirkale crvenim treperavim očima u polutami.
Polako, jako
polako, pazeći da se ne poklizne, Oliver siđe sa vage, pa je nožnim prstima
lagano odgura na njeno mjesto, odakle ju je na isti način nožnim prstima mogao
dohvatiti.
Sagnuti se,
već odavno je postalo nemogućom misijom.
Kad bi u rijetkim trenutcima zaželio vidjeti
vlastite spolne organe, morao je izvesti čitav niz priprema: pomalo smiješnih,
ali potrebnih, jer bez toga... Prvo bi na potrebnu visinu postavio poveće
zrcalo, obično bi pomjerio kompjuter, pa pažljivo do njega prislonio zrcalo.
Zatim bi, naravno, pažljivo zaključao sobu, dva bi puta okrenuo ključem. Jer,
što bi bilo da majka ... nije ni želio misliti o tome, toliko je sama misao
bila strašna. I na kraju, postavio bi se ispred tako postavljenog ogledala,
mukotrpno sagnuo prema naprijed, preko ogromnog stomaka, povlačeći niz debele
noge sivu trenirku, koja mu, mada je bila ogromna, sputavala salasto
tijelo. Tako stojeći, sa sivom trenirkom
spuštenom do koljena, gledao bi svoj ud
i sjećao se, uspomene su navirale, a suze tekle...
Roksi je bila
njegova prva i posljednja i jedina ljubav. Oliver je upoznao Roksi, pravim
imenom Roksana, točno na svoj devetnaesti rođendan. Slavio je sa svojim
društvom, skromno, tek toliko da obilježe dan, jer rat je bjesnio i svi su bili
pod njegovim strašnim dojmom, a love, naravno, nitko nije imao previše.
Oliver je,
podižući čašu piva ka usnama, ugledao najčarobniji prizor u svom životu: mlada
je djevojka stajala ni metar dalje od njega i nije mogao shvatiti, kako je nije
ranije zapazio. Bila je sve ono o čemu je u svojim mladim snovima zamišljao i
što je potajno priželjkivao. Nije mogao odvojiti pogled od nje, njene raskošne
smeđe kose, blagih zelenih očiju, duguljasta lica sa malim nosom, a usne, usne joj bile vlaže, nabubrene
i zvale ga, pozivale, mamile, obećavale slasti.
Oliver je
često, kasnije, mnogo kasnije, u samoći svoje sobe, razmišljao o svoj toj
ironiji koja se te večeri odigrala. Malo se sreće uplelo u veliku nesreću. Kao
da mu život govori kako ima nade…
Odjednom je
u čitavom lokalu zavladao muk i čuo se samo glas spikera sa televizora, koji je
bio postavljen visoko iznad bara. Spiker je uzdrhtalim glasom govorio žalosnu
vijest o padu Vukovara.
I u tom, za
sve prisutne teškom i tužnom trenutku, rodila se i počela bujati Oliverova
sreća. Lijepa je djevojka, potresena viješću o padu grada simbola otpora,
potražila utjehu u zaštitničkom zagrljaju Olivera. Naslonila je smeđokosu glavu
na njegove grudi i zaridala, a on, Oliver, ne vjerujući kako mu se to događa,
lagano i plaho je zagrlio, pružajući joj utjehu koju je kod njega potražila.
Godina je
dana naprosto projurila, poput blještavog meteora u noći, a za Olivera, svaki
je dan uz njegovu Roksi bio blještav i vrijedan življenja i pamćenja. U
sjećanje je želio pohraniti svaki trenutak sreće proživljene sa njom. Svaki je
bio jedinstveno predivan.
Noći
provedene u Roksaninom zagrljaju nosile ga u blaženstvo i znao je, kako je ona
prava i jedina žena za njega. Bio je zaljubljen, ali je i iskreno, duboko
volio.
Iznenada,
baš kao što je i počela, ljubav se raspala. Doduše, počela je obostrano, a
raspala se jednostrano: Roksi mu otvoreno i ni malo ne okolišajući rekla kako
se zaljubila u drugog, kako je između njih gotovo, kako je to i onako bila samo
dječačka zaluđenost, kako ...
Ali za
Olivera to nije bila dječačka zaljubljenost: on je volio Roksanu, volio je
duboko, pravom muškaračkom ljubavlju, iako je bio mlad, tek mladić, toliko je
iskreno volio, da je nije ni pokušao zaustaviti, zadržati za sebe. Već je onda
znao, kako prava ljubav daje, a ne uzima. Neka ide u potragu za svojom srećom.
On će je pustiti i poželjeti joj naći ono za čim traga.
Te je večeri
došao kući, otpuzao u pravom smislu te riječi u svoju sobu, svukao se i legao.
U krevetu je ostao puna tri dana. Ustajao je jedino da bi udovoljio zovu prirode. Čim bi obavio
nuždu, bezvoljno se vraćao u zatamnjenu sobu i uvlačio u krevet, izolirajući se
od svijeta. Tama mu postala jedina prijateljica. Shvatio je da je njegova želja
za životom iščezla i počeo je sa tugom i čežnjom priželjkivati istinsku tamu,
onu koja nas oslobađa svih boli i patnji, u kojoj nema žudnje, nema ničeg.
Želio je umrijeti.
Roditelji su
oblijetali oko njega, mazeći ga, žaleći što im sin pati, ali je Oliver ostajao
neutješan. Prošao je tjedan, mjesec, godina, a Oliver gotovo da i nije izlazio
iz sobe. Tražio je da mu se jelo servira za pisaćim stolom, za kojim je mnogo
sjedio i pisao u bilježnice tvrdih korica, izlijevajući plavom tintom sve svoje
misli na papir. Broj je bilježnica rastao...i druga je godina prošla... u
Oliverovoj šutnji i patnji …
Njegov je
otac polako gubio živce, nervirao se, počeo prijetiti i počeo piti i jedne je
noći, kad Oliver već šestu godinu za redom nije napuštao stan, nestao. Izašao
je noseći svoje stvari i na vratima se okrenuo.
- Luda majka
- rekao je bijesno - i još luđi sin! Iditee u vražju mater, kad baš želite! Mene
nećete povući za sobom!
Tresnuo je
vratima za sobom, a majka je plakala, dok je Oliver sve to ravnodušno
promatrao, zatim se vratio u sobu, sjeo za stol, zgrabio komad kolača i otpočeo
još jedno beskrajno dugačko pismo svojoj jedinoj izgubljenoj ljubavi. Vanjski
ga se svijet nije ticao. Širenje vlastitog obujma još nije postalo alarmantno,
vaga u kupaonici još nije stenjala pod
njegovom težinom. Mislio je samo o tome kako želi umrijeti.
Majka mu se
zaposlila i radila naporne poslove čistačice, izdržavajući Olivera koji je
oplakivao izgubljenu ljubav i samog sebe. Štitila je svog jedinca.
- Vi to ne
razumijete - govorila bi vatreno, braneći svog jedinog sina, jedino što je
imala i voljela i čega se grčevito držala. - Moj je Oliver nježna duša i treba
mu vremena da se oporavi od nesretne ljubavi.
Naravno da su
se susjedi u početku podsmjehivali, ali su sa vremenom počeli gledati na njen hod
po mukama sa poštovanjem, a na Oliverovo oplakivanje izgubljene ljubavi, sa
blagonaklonošću. Pogledajte svijet oko sebe! Svatko se sa svakim ... a ovaj
jadni mladić iskazuje najdublje osjećaje na tako čudnovat način.
- Pa on se
odrekao života zbog izgubljene ljubavi - primijetio je jedan susjed. - Nije to
mala stvar, ljudi moji.
I počeli su
voljeti svog neobičnog susjeda, svog Olivera, koji je postajao sve deblji i
deblji i dalje se uporno debljajući. Gušio se u količinama hrane, koju je lakomo
gurao u sebe. Sve više i više! Što više hrane, to je više sala. Što je više
sala, veći je pritisak na srce. Što je veći …
Pisaći mu
je stol, na kome se od prije pet godina nalazio i kompjuter, uvijek bio krcat
tanjurima sa ostacima hrane, koji su čekali da ih njegova majka, po povratku sa
posla, skloni. Oliveru to nije ni padalo na pamet, surfao je Internetom: sam je
sve naučio raditi na toj čarobnoj kutiji, jer vremenom je raspolagao, nitko ga
nije smetao.
Došao je
dan, kad je sa nevjericom buljio u vagu, još u onu sasvim običnu, koja je
pokazivala brojku132! Mnogo je to kila, mislio je on i gledao u nju, ali
odmahnuo je rukom i nastavio živjeti kako je živio, a kile se nakupljale,
obujam mu rastao, apetit isto tako. Jedino mu se želja za životom
smanjivala.
Kad je
vaga pokazala nevjerojatni broj 200, njegova se majka usudila tiho primijetiti:
- Sine,
dragi, možda bi ...
- Ništa ja
neću! - prekinuo ju je on grubo, a u sebi je mislio: za koga? Zašto? Sve je bez
smisla!
Majka se
požalila plaho i posramljeno susjedi, ova je to razglasila i da bi potvrdili
dobrosusjedske odnose, kupili se Oliveru posebno naručenu vagu, na kojoj je
brojilo pokazivalo broj 500. Oliver je gledao u tu čarobnu brojku i mislio na
kraj, svoj vlastiti kraj, jer ubijao se polako, ali sigurno: sve je teže disao,
znojio se …
Petnaesta je
godina samovanja, neizlaska iz kuće, prežderavanja, tugovanja. Stojeći pored
vage, Oliver je nožnim prstima privuče. Još će jednom stati na nju: nije moguće
da ima toliko kila. Pažljivo, kako je to i malo prije uradio, stane na vagu,
ali se ništa nije promijenilo: brojke su bile neumoljive i pokazivale su ono
što su pokazivale i prije par minuta.
- Tristo i
jedna kila! - reče Oliver potiho. - Koliko se još moram udebljati da bi se
riješio besmislene patnje koju zovemo život?
Polako siđe
sa vage, gurne je na njeno mjesto, opaše se oko ogromnog podrhtavajućeg stomaka
ručnikom, odšeta u kuhinju, teško hodajući i još teže dišući, otvori hladnjak i
zagleda se pohlepno u njegovu hladnu dubinu, pa ugledavši pola torte,
zadovoljno zagunđa, izvadi tanjur sa tortom vani, zatvori vrata hladnjaka,
sjedne za stol i počne zamišljeno žvakati, a misli mu odlutale u onu večer, kad
se Roksi prvi put privila uz njega, kad su svi oko njega bili nesretni, samo on
sretan.
Pomisli kako
su stvari sada postale potpuno izokrenute: sad su svi oko njega sretni, a on
nesretan ...
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.