Nježne odluke
- Mislim,
kako bi trebala prestati plakati - molećivo reče Adam, okrećući se pomalo
nelagodno. - Ljudi će pomisliti kako sam ja kriv zbog tvog ridanja.
- Oh, oprosti
– smješkajući se kroz suze, koje su i dalje tekle niz njeno duguljasto lice,
odgovori Nikolina. - Ne mogu se nikako smiriti. Ali morati ću, ponestaje mi
maramica.
Sjede u
kafiću, u centru grada, stol se nalazi pored staklenog zida i Adam neprestano
baca poglede vani, na kišu, na živ promet koji teče udaljen samo nekoliko
metara od njih. Gleda u stabla pored rijeke, uredno su potkresana i sada, u ovo
zimsko vrijeme koje je na izdahu, uskoro će proljeće, golim granama kao da
pokazuju rukama, upiru u oblačno i hladno nebo. A kiša pada, lije, uporna,
dosadna i čitav je grad potonuo pod njenim vlažnim pritiskom.
Adam pogleda
na sat: jedanaest i trideset i pet. Činilo mu se kako mora biti mnogo više. Od
šest je sati na nogama i popio je niz šalica crnih kava i neprestano osjeća
pritisak u mjehuru. A ne želi je ostaviti samu.
Gleda u
uplakanu Nikolinu nježnim pogledom, a u sebi se moli da prestane plakati, da
joj se osmjeh vrati na milo lice, da joj tamnoplave oči zasjaje veselim i
toplim pogledom, kao što joj inače sjaje. Poznaju se već osamnaest mjeseci i
prvi je put vidi uplakanu. Zbunjen je i ne zna kako se ponašati. Dok je gleda,
sjeća se kako je pročitao negdje, kako su ženske suze najjača vodena stihija na
svijetu. Osmjehuje se tom sjećanju i pomišlja kako je pisac znao što govori:
sigurno je i sam doživio ovako nešto.
Morala bi se
smijati, nikako ne plakati, ali tko će znati što se događa u ženskom srcu? On
sigurno to ne može dokučiti. Rekao joj je da je voli, da se želi vjenčati sa
njom, a ona plače ka da ju je ... ma ne može ni zamisliti ... ma pogledaj joj
samo to prekrasno lice, čitavo je umrljano suzama, a zbog čega? A jučer...
... dok ju je
pratio kući i osjećao kako nešto ne valja, Adam nije više mogao izdržati:
primio je Nikolinu za mišicu, zaustavio je, pritisnuo pored samog zida zgrade i
odlučno je gledajući, rekao:
- Osjećam da
nešto nije u redu! Čitavu si večer čudna, nisi ona moja vesela Nikolina koja se
svemu smije. I hoću da mi kažeš u čemu je stvar.
Oborila je
glavu, sakrivajući tamnoplavi pogled, ali ju on primio vršcima prstiju za
bradu, primoravajući je podignuti pogled.
- Nema ničeg
zanimljivo dole, na pločniku - rekao je, milujući joj prstima zažareni obraz. -
Hajde, da čujem!
- Ljutiti ćeš
se na mene - braneći se i odugovlačeći rekla je Nikolina.
- Pa što? -
upitao je on. - Neće biti prvi put, zar ne?
- Neugodno mi
je i stidim se - rekla je skrećući pogled, gledajući u stranu. - Moja je
krivica ...
- Kakva
krivica? - prekinuo ju je nestrpljivo.
- Prestala
sam uzimati pilule ... nestale mi …bila sam nemarna … moja krivica …
Adam je
duboko uzdahnuo i zadržao zrak u plućima, sasvim ga polako izdišući, a u sebi
govorio i ponavljao kako mora biti miran, miran, ne smije se uzbuđivati, mora
ostati pribran, jadna je sva uplašena, mora ostati pribran, pogledaj, sva se
trese, mora ostati pribran, kao da ga se boji, a on to ne želi, ne želi njen
strah, želi ... što želi? Dijete sa njom? Uvijek je govorio kako ne želi
donositi djecu na ovakav svijet, a sada ... Što sada? Kako sada postupiti? Ne
zna! Ne zna! Kao da ima osamnaest, a ne trideset i tri. Uplašen je, priznaje to
samom sebi, ali njoj to neće priznati nikada. Ne može i ne smije joj priznati.
Dijete! Isuse, pa mnogo su puta o tome razgovarali i ona zna ... što zna? Pa ni
njemu nije sve jasno, želi li biti iskren. Zar ne osjeća mrvicu radosti?
Osjeća. Mrvicu, a možda i još koju mrvicu više ponosa? I to osjeća. Malo sreće?
Malo ...
Potpuno
zbunjen onim što je osjećao, Adam se nagnuo nad Nikolinom, zagrlio je i šapnuo
joj u kosu, čiji je miris toliko volio.
- Čuj, zlato
- meko je izgovorio. - Otiđimo sad svatko svojoj kući i nemoj se brinuti.
Razmisliti ćemo oboje, a obećavam ti, da ću te nazvati rano ujutro i donijeti
ćemo odluku. Zajedno. Nemoj se brinuti, molim te!
- Znaj sam da
te ...
- Ne moraš mi
to govoriti - prekinuo ju je nježno. - A sad budi dobra, molim te, pa učini ono
što te molim.
Klimnula je
bez riječi i počela se polako udaljavati od njega, a on ju je tog trenutka
volio još više, jer nije silom htjela ostati uz njega, jer je osjetila njegovu
potrebu za samoćom, nije molila, nije preklinjala: uplašena da, ali ponosna i
dalje, čak i sad kad mora da joj je jako teško.
Dok je
koračao kroz noć, sjećao se svega u vezi Nikoline i što se više prisjećao, veća
ga nježnost obuzimala, a ona misao, koju mu je ona usadila, kako će u bliskoj
budućnosti postati otac, izmamila mu smiješak. Istina, ovakav kakav je, svijet
i nije neko bajno mjesto, ali ljudi svejedno prave djecu, nadaju se ... Je li u
redu odreći se nade? Uskratiti želju drugome? Njoj? Nikolini? Ako on ne želi
dijete, ima li pravo to njoj uskratiti? I da li zbilja ne želi dijete? Nije
više siguran uto. Neki novi i nepoznati osjećaji struje njime i ne zna točno
što osjeća, ali ... svakako je to prijatan osjećaj, mora priznati. Zar on da
vodi klinca u park? Igra se sa ... Iznenadio se svome razmišljanju, pa
poslušavši snažni poriv koji ga čitavog preplavio, nije mu se nikako mogao
othrvati, posegnuo u džep, izvukao
mobitel i nazvao Nikolinu.
- Čuj, zlato
- rekao je u aparat - nema potrebe razmišlljati...radujem se zajedno sa ...
I dok je
hodao noćnim i tihim ulicama, slušao je njen uzbuđeni glas, uzbuđen do suza ...
... koje i
sad teku, nikako da prestanu. Sjede u "svom" kafiću već pun sat i
kuju planove, a Nikolina izbezumljena od sreće, olakšanja, jer brinula ju je
njegova reakcija, nikako ne uspijeva povratiti mir, smiriti se. Adam je gleda
kako prevrće po torbici i postaje nervozna.
- Što je? -
upita je.
- Maramice! -
kaže ona bespomoćno. - Nemam više vražjih papirnatih maramica! A vidi me na što
ličim!
Adam se
nasmije, nagne prema njoj i primi je za ruke, koje i dalje pomalo podrhtavaju.
- Žene! -
reče joj meko. - Da se sve ruši oko vas, brinule bi najviše o tome kako u tom
času izgledate.
- Ne zezaj
...
- Ne zezam -
nasmijano reče Adam ustajući. - Oko trideset metara dalje nalazi se kiosk: idem
ti donijeti još papirnatih maramica. I da si prestala sa time dok se vratim!
Ispraćen
Nikolininim bespomoćnim osmjehom, koji osjeća na potiljku, Adam izađe iz
kafića, pogne se, sagne glavu na kiši, jer naravno, zaboravio je na kišobran,
pa potrči prema kiosku. I dok je pretrčavao klisku cestu, i dalje se smijuljeći
u sebi i uživajući u trenutcima nježnosti, koji ga i dalje preplavljuju prema
njegovoj Nikolini, začuje škripu i krajičkom oka ugleda pomahnitali kamion i
sve se oko njega zamrzne u vremenu,
osjeti udarac i zatim više ništa ...
U istom
trenutku Nikolina prestaje plakati, pa uživajući u toplini poznatog lokala, u
kojem je upoznala Adama, počinje se smiješiti gledajući kroz staklo u kišu:
smiješi se kišovitom danu i obećavajućoj budućnosti. Ne znajući da to čini,
prstom šara po oznojenom staklu; crta malo srce, dok joj osmjeh ozaruje lice.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.