Susreti i susreti
Za T.
Sutra moram
biti u Z... , to znači moram putovati vlakom, zimsko je doba, podigla se
hladnoća i donijela nam snijeg, buru, pravo nevrijeme. Neuobičajeno za moj
inače topli grad. Toplo obučen u svoj dragi mornarski kaput ulazim u kafić na
kolodvoru: kao i uvijek, stigao sam malo ranije i imam vremena popiti nešto
toplog.
Nagonski, što
mi je ostalo iz mojih mladih dana, davnih, čini mi se i pradavnih, krećem ravno
prema šanku i smještam se na jedan njegov kraj, onaj nasuprot ulaznim vratima.
Sa tog mjesta vidim sve što se događa, a to je uvijek zanimljivo gledati. Pijem
kavu i ljutim se na svoje putovanje u Z... Izbacilo me iz kolotečine života
koju sam pažljivo godinama gradio. I ljubomorno čuvao.
Živim sam,
potpuno sam. Doduše, imam još brata i upravo njemu putujem, ali nemam ženu,
djece... Čitav sam život proveo sam i zavolio sam takav način života. Kako
kažu: sam svoj gospodar. Život u dvoje sigurno ima svojih draži, ali meni je
draže ovako: ne volim kompromise, a kad živiš sa nekim, čitav se život pretvara
u jedan veliki kompromis. Tako bar čujem.
Dovršavam
kavu, vrelu, bez šećera i krećem prema peronu. Imam rezervaciju prvog razreda i
ne žurim, iako vidim da će vlak biti pun ko šipak. Ljudi se opraštaju, užurbano
govore, neki žurno prolaze, noć se spušta i pod žutim osvjetljenjem sve mi se
čini sablasno.
Dok se penjem
u vagon, odjednom malo zastanem, desna mi noga podignuta u zraku, visi nad
željeznom stepenicom i za trenutak mi se čini da osjećam neki poriv, poriv koji
mi govori: odustani! Ne putuj večeras.
Odmahujem
glavom i penjem se, ulazim u vagon, u njemu je toplo i već se prijatnije
osjećam. Nelagoda, koja me za trenutak ukočila na ulasku u vagon, sad je iza
mene, zaboravljena, ostala je vani, na hladnoći. Vagon je luksuzan, tek je
odnedavno pušten u promet: lako pronalazim svoj kupe i smještam se uz prozor,
nemarno odloživši malu putnu torbu. U duhu se počinjem pripremati na beskrajno
dugo putovanje od nekoliko sati, dosadno treskanje, drmanje, nevezani razgovor
sa nepoznatim putnicima sa kojima sigurno neću imati ništa zajedničko. Zurim
kroz prozor, u noć, kad začujem otvaranje vrata i okrećem se.
Prva ulazi
ona i istog je trena prepoznajem, a plamena kugla strasti, koja je tri godine
drijemala u meni i, za koju sam se nadao da je ugašena, odjednom zažari, bukne!
Osjećam crvenilo koje mi navire u lice: uzbuđen sam poput školarca na prvom
spoju. Ne mogu odvojiti pogled od nje.
Zakoračivši u
kupe, pogleda me pravo u oči i pristojno klimne crnokosom glavom. Onako visoka,
vitka poput jablana, zavladala je u kupeu svojom ljepotom i sve je bljesnulo i
nije više dosadno. Kupam se u njenoj ljepoti i uživam u milosti koju mi je
sudbina pripremila.
- Dobra
večer! - pristojno mi zaželi.
Zatim joj u
očima, beskrajno plavim, poput mora kojima sam plovio, bljesne prepoznavanje i
noga joj za trenutak ostaje u zraku, krzmajući, baš kao i meni dok sam se
penjao u vagon. Zatim se snagom volje pribere, baš poput mene maloprije, ulazi
i sjeda točno preko puta mene, dok muškarac u njenoj pratnji vješa njihove
kapute i odlaže dva mala putna kovčega od crne i sjajne kože.
Završivši sa
time, mladi se muškarac, nema više od trideset i pet, možda trideset i sedam,
siguran sam, okreće prema meni, smiješi se i pristojno kaže:
- Ovo je
moja supruga Teodora, a ja sam Dino Tijan. Nekoliko ćemo sati provesti zajedno,
pa da se upoznamo.
Iako sam
mnogo stariji od njega, šezdeset i jedna mi je, pristojno ustajem i rukujem se
sa njim. Ruka mu je mlađa od moje, ali mu stisak nije tvrd poput mog. Nježna
ruka.
- Mirko Dal -
predstavljam se, rukujem sa njim i kad sam već htio sjesti, primjećujem kako mi
i ona, moja nesuđena Teodora, sa svog sjedišta, pruža vitku ruku dugih prstiju:
prihvaćam je i gledam je u oči, a one govore, plaču, žale, sjećaju se...i ono
što me sasvim potreslo: mole. Za moju šutnju. Kao da je to potrebno! Prije bih
umro nego nju povrijedio svojim nepromišljenim postupkom.
Ponovo sjedam
na svoje mjesto i dok nešto nevezano
razgovaramo, nastojeći probiti led, misli mi blude, skaču, vraćaju se u
prošlost, pa su opet tu i krišom je gledam, nju, predivnu Teodoru, bujne crne
kose, plavih očiju koje imaju nijansu sivila i koje se skrivaju iza dugih i
crnih trepavica i naočala, jednostavnih, tankog okvira. Gutam je pogledom, ne
mogu a da je ne gledam.
Kompozicija
se trgne i putovanje počinje. Gledam u njih dvoje preko puta sebe, pa i ja
počinjem putovanje, svoje putovanje u prošlost. U sjećanje...
Imao sam
nesreću, prije nešto više od tri godine: na trčanju kroz šumu neoprezno sam se
poskliznuo, pao i slomio nogu. Biti prikovan za krevet, za mene je prava
katastrofa. Još malo, pa smak svijeta! U nemogućnosti izlaženja, posvetio sam
se čitanju i lutanju kroz mrežu svih mreža, Internetom. Jednog sam
poslijepodneva, kišnog i tmurnog, naletio na blog i pomislio: zašto ne?
U nekoliko
jednostavnih poteza otvorio sam vlastiti blog i otpočeo sa bilježenjem svojih
dojmova, misli, nadanja: pravi mali dnevnik. Uživao sam ga pisati, odgovarati
onima koji su posjetili moj blog, upoznavati njihove blogove: pravi mali
virtualni svijet. Sasvim novi nepoznati medij za gospodina u godinama, poput
mene. Bilo je tu svačega i za svačiji ukus: svašta ste mogli pročitati.
Malo pomalo,
"upoznao" sam krug blogera i kretao se među njima, kad me jednog
jutra, iznenadi poruka na mom blogu.
"Znam
kako ti je. I sama ležim i čekam, a ne znam što. Nisam bolesna, ali nisam
zadovoljna. Nešto mi nedostaje, a ne znam što. Kakva su tvoja iskustva? Je li
to zbog dugotrajnog prisilnog mirovanja? Imam dojam da ja stalno mirujem i
čekam... a što? Ne znam! Život mi je monotona kolotečina. Radim ono što on želi
da radim. Za moje se želje ne brine. Čekam. Što? Ne znam!"
Potpis je bio
"Tera", meni sasvim nepoznati nadimak i naravno, zagolican nepoznatom
posjetiteljicom, kliknem mišem i nađem se na njenom blogu, u njenom svijetu.
Blog žarkih boja pričao je o strastima koje rastu u Teri i pokreću je. Mnogo
žarkih boja koje viču jedna na drugu. Kasnije, kad sam je dobro upoznao,
shvatio sam kako sam dobro osjetio. Pitao sam se tko li je ona, kako izgleda,
koliko godina ima... sva ona uobičajena pitanja, koja sebi postavlja muškarac
kad upozna najveću zagonetku koju život
stavlja ispred njega: ženu.
U meni
proradi prkos, koji sve ove duge godine mog života drijema u mojoj nutrini i
budi se sa vremena na vrijeme i napišem joj:
"Draga
moja Tera, što god da čekaš, neće ti samo doći. Pokreni se, ustani i zgrabi to
što želiš! Uspijevaju oni koje se usude!"
I tako je
počelo...Nakon otprilike tri mjeseca virtualnog poznanstva, dogodio se obrat.
Kako sam primao mnogo pošte od nje, svakodnevno po nekoliko e-maila, predložio
sam joj instaliranje ICQ-a. Priznao sam joj svoje godine: pedeset i sedam! I bio sam uvjeren kako će istog trena
nestati, uplašiti se mojih godina. Ali me Tera iznenadila, kao što će me još
mnogo puta iznenaditi. Odgovorila je kako će ona za koji mjesec imati trideset
i kako joj to ništa ne smeta, što sam toliko stariji od nje. Naprotiv, raduje
se mom životnom iskustvu.
Zamislio sam
se nad tim, jer odjednom sam shvatio, kako ona na nas dvoje gleda kao na par.
Poslao sam joj svoju digitalnu fotografiju i bio uvjeren kako je to kraj
dopisivanja. Kad ugleda muškarca, doduše dobro očuvanog, kako su me poznanici
uvjeravali, ali koji se ipak približava šezdesetoj, sigurno će nestati i biti
će to kraj virtualnog poznanstva. Iznenađenjima nikad kraja. Uzvratila mi je
svojom digitalnom fotografijom i ostao sam osupnut njenom ljepotom.
Neka meni
nova ljepota, mislio sam, dok sam je pažljivo promatrao na monitoru. Crna kosa,
plave oči: kontrast koji plijeni pažnju. Lijep i neobičan i koji volim. Irska
ljepota. Obrve crne i fino se izvijaju, a usne... kad sam počeo na taj način
gledati je i razmišljati, shvatio sam
kako se nešto između nas dogodilo. Gledao sam u to gotovo dječje lice i dugo
sanjario. Neka je struja razumijevanja i želje potekla između nas, mada se
nikad nismo sreli. I želja se u meni probudila. Snažna i velika i jaka. Ali što
je bilo najčudnije od svega, osjećao sam svakom svojom porom, kako se i sa njom
odigrava ovo isto što i sa mnom. Bio sam uvjeren u to, nisam ni malo sumnjao.
Promijenio
sam se, iznenada, odjednom. U mojim se grudima pojavio novi žar, zaboravljen i
za koji sam mislio kako se više nikada ne može upaliti, a kamoli rasplamsati.
Ali se upalio i gorio sve jače i jače.
Naši su
razgovori, ako se tako može nazvati dopisivanje preko ICQ- a, postajali sve
otvoreniji, sve prisniji, a kako je vrijeme prolazilo i sve duži. Satima smo
razgovarali. Doznao sam sve o njoj i ona o meni i jedne je noći bljesnulo na
monitoru, otipkano njenom rukom:
"Silno
te želim! Htjela bih strgati odjeću sa tebe! Zgrabiti te! Imati te!"
A odmah zatim
i nova poruka, u kojoj me obavještava kako mi je poslala e-mail. Odmah sam ga
otvorio. Poslala mi je svoju digitalnu fotografiju. Ležeći na bijeloj
prostirki, duge i crne i rasute kose, plavih očiju upitno uprtih u objektiv i
tijela prekrasnog, dugog, vretenastog, dugih i opruženih nogu pomalo
sramežljivo, a pomalo smjelo, smiješila mi se ona, Tera. Izgubio sam se, nisam
više vladao svojim mislima.
Sa obje
strane, njene i moje, potekle su bujice strastvenih riječi, nabujale silnom
željom, poput slabog potoka koji od silnih kiša prerasta u divlju rijeku, koja
ruši sve prepreke pred sobom, i ne samo da ih ruši, već ih i ne priznaje. Sve
su brane u nama popustile i pisali smo jedno drugom što bi željeli raditi
zajedno. Vodili smo ljubav preko ICQ -a! Upravo to, ni više ni manje.
Strastveno smo vodili ljubav!
"Zaljubljena sam u tebe", pisala je ona, a ja sam upijao njene
riječi i postajao sve sretniji i sretniji, beskrajno sretan.
Na ICQ - u
smo dnevno provodili i po nekoliko sati, koji su prolazili u trenu. Vrijeme mi
nije više ništa značilo. Mjerio sam ga Terom. Na vrijeme kad sam izmjenjivao
riječi želje, ljubavi, prisnosti, na vrijeme provedeno sa njom, čiju sam
bliskost osjećao preko kompjutera i, na ono vrijeme, kad sam čekao njen
kontakt, strepeći kako se možda i neće iz nekog nepoznatog razloga pojaviti,
konektirati.
- Molim? -
kažem zbunjeno i sa nerazumijevanjem gledam u nepoznatog koji stoji iznad mene.
- Jeste li za
kavu? - strpljivo ponavlja Dino Tijan: omamljen slatkim sjećanjem, jedva ga
prepoznajem. - Imamo punu termosicu, a moja Teodora kuha zbilja dobru kavu.
Moja Teodora!
Želim kriknuti: "Nije tvoja, nisi je zaslužio imati! Nikad je nisi volio
poput mene!" Ali šutim, naravno, i
prihvaćam kavu. Pijem kavu vruću i crnu, vrelu poput njenog pogleda, i
uživajući u njoj kao nikad do sad: pa njene su je ruke spremale! Njene ruke,
kojima mi je u svojim mislima, svojim željama, koje se nikad nije usudila
ostvariti, milovala tijelo, uzbuđivala me, pružajući mi nasladu kakvu nisam
nalazio u naručju žena. Iako nije bila pored mene, bila je svakog trenutka u
meni, sa mnom. Postala dio mene. Bez nje nisam potpun. Sad znam.
"Ostaviti ću ga", napisala mi jednom, a mene preplavila radost
i tog mi trenutka ne bi bilo teško umrijeti. Ali nije ga ostavila, nije imala
snage moja Tera, Teodora pravim imenom, kako sam ubrzo doznao. Teodora, carica,
zvao sam je u mislima: moja carica Teodora. Carica koja je uspjela u mojim
poznim godinama probuditi strast, kakvu ni jedna žena u mom životu nije
uspjela, kupajući me bujicama svoje strasti. Ostala je sa njim, koji je nije
razumio, nije usrećivao. Zašto? Nisam nikada doznao. Znao sam da nije previše
sretna sa njim. Rekla je to i premnogo puta! Posljednje što sam dobio od Teodore,
moje carice, kodnog imena Tera, bio je e-mail:
"Oprosti, ljubavi, slaba sam, nemam snage boriti se sa njim.
Oprosti mi."
Želio sam joj
viknuti kako ću se ja boriti sa njim, ali....njen se blog ugasio, prestao
postojati, ICQ- u nestao, serijski je broj prestao postojati. Uzalud sam
mjesecima nakon onog kobnog e-maila uključivao komp i provjeravao, Teodora,
carica moja, zauvijek je otišla. Ostao sam, ponovo sam, ali ovaj puta usamljen.
Nisam znao ni u kom gradu živi. Odsječen iz njenog života i po prvi put u
životu usamljen.
Vraćam se u
stvarnost, tri su godine kasnije, prohujale u samoći. Gledam u Teodoru.
Približavamo se cilju putovanja i svi smo uznemireni: netko provjerava stvari,
netko oblači kaput .... Polako, vlak usporava i konačno staje. Vrijeme je
rastanka...
- Vraćam se
za minutu - kaže njen suprug i izlazi iz kupea.
Ostajemo sami
i gledamo se. Teodora, moja carica, koja to nikada neće prestati biti, ustaje
dugim i prekrasnim nogama i hvata me za ruku. Stojimo jedno pored drugog i
osjećam njen dah.
- On će se
odmah vratiti, nemamo vremena - reče govoreći brzo i nervozno. - Znaj da sam
mislila svaku riječ koju sam ti napisala. Zauvijek ćeš mi biti urezan u dušu.
Oprosti mi, što se ne znam boriti. I ne preziri me.
Ono što sam
htio reći, ostaje neizgovoreno: njen se muž vraća, posjedničkim je pokretom
hvata pod ruku, prijazno klimamo jedan drugom i oni nestaju, odlaze u hladnu
noć. Gledam u njena leđa, drhtim i sa mukom se kontroliram, pa polako,
bezvoljna koraka, napuštam kupe, vagon, izlazim na peron, a tamo me čeka brat.
- Pa jesi li
ti skroz poludio?! - pita, gotovo viče. - Pa gdje ti je kaput? Smrznuti ćeš se.
Ne odgovaram,
okrećem se i pogledom tražim Teodoru, a on, moj brat, nestrpljivo odmahuje
rukom, uskače u vagon i za čas se vraća sa mojom zaboravljenom putnom torbom i
mornarskim kaputom, kojeg mi prebacuje preko ramena. Dok ja gledam u njena
leđa, ona se okreće, baš kako sam se i nadao, osmjeh tuge zatreperi joj licem i
čas zatim nestaje u vrevi: proguta je pohlepna i bezimena gomila.
- Što ti je?
– pita me brat zabrinuto. - Jesi li pijan? Što ti je? Tako mi čudno izgledaš:
ne prepoznajem te!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.