Obećanje
Već treći dan
provodimo na potpuno isti način kao i
prethodna dva i već mi je pomalo dosadno. Nenaviknut sam na mirovanje,
ustaljenost. Prisiljavam se uživati u tim
toliko rijetkim trenutcima: ta jedva sam se izborio za njih! Gledam plavokosu
glavu sina, sedam mu je godina, sjedi na rubu iznajmljenog čamca i peca. Još ne
zna ni ješku na udicu nabosti, činim to za njega, radujući se onom trenutku u
kome sav ozaren izvlači ribu iz plavih dubina i veselo se smije. Podiže ribu u
zrak, visoko, trijumfalno, a plave mu oči sjaje: pravi mali pobjednik.
Vidim kako mu
se lice, sitno i opaljeno suncem, zateže i znam: osjetio je ribu. Čas kasnije
pomamno vuče povraz i smije se.
- Imam je,
tata! - viče ponosno. - Imam je!
- Samo polako
- smirujem njegovo ustreptalo srce i uživvam u njegovom odanom pogledu. - Ovo je
tek početak. Biti će još riba i to veeeeelikih!
- Ozbiljno,
tata? - pita, a oči mu se od uzbuđenja šire, dok nespretno hvata ribu koja se
bjesomučno trza i pažljivo je skida sa udice.
Nisam tata
kakav bih trebao biti, znam to i ne ponosim se time. Ne znam sa djecom, nemam
previše strpljenja, nisam navikao na njihova neprekidna pitanja i potpitanja
kojima ne nazirem kraja. Trudim se, to mi se mora priznati. I znam, ovog puta
ne smijem zabrljati! Ako zabrljam... ne smijem ni misliti o tome, posljedice
mogu biti strašne. Nisam idealan tata, ali volim svog sina, duboko ga volim.
Baš kao što volim život na moru i nepoznate luke i uvijek nove žene i nove
doživljaje sa novim ljudima. Čovjek sam promjene i zbog toga mi se raspao brak.
Kad bolje razmislim, od samog je početka bio osuđen na propast. Karla je život
shvaćala kao obavezu, a ja kao zabavu. Nismo ništa imali zajedničkog, osim
seksa.
Seks je sa
Karlom bio veličanstven. Od prvog dana. Upoznali smo se kad je njoj bilo
dvadeset i pet, a meni trideset i sve je u početku klapalo. Uživali smo i nisam
previše mario za njene planove, koje bi neprekidno kovala, mijenjala...Uvijek
sam živio za trenutak i nisam shvaćao tu potrebu za planiranjem i išlo mi to na
živce. Razbibrigu sam nalazio u razuzdanim pijankama, koje je Karla, naravno,
prezirala. I osuđivala glasno i bez imalo suzdržavanja, nastojeći mi nabiti kompleks
krivnje. Nije uspjela: nisam osjećao krivnju zbog načina života koji vodim i
kakvog volim. I kakvog sam oduvijek živio.
Opuštanje sam
nalazio u zagrljaju drugih žena, o kojima Karla ništa nije znala. Istina je,
volio sam Karlu, ali joj nisam bio vjeran. Meni je i sama riječ
"vjeran" smiješna. Pa nitko pametan, pretpostavljam, ne očekuje od
zdravog, normalnog muškarca suzdržavanje od seksa, samo zbog toga što mu
vlastita žena nije uz njega, ako je pomorac, pa mjesecima ne viđa svoju suprugu
ili djevojku. Ili je zbog nekog drugog razloga odvojen prostorno i vremenski od
nje. Nisam osjećao krivnju što je "varam": glupe li i naduvene
riječi, mora da su je žene izmislile. Seks je prirodan i treba ga konzumirati
poput hrane, redovito. I uživati u promjenama. Promjene su sol života. Promjene
čine život bogatim.
- Vuče jako!
- viče moj sin radosno i vraća mi odlutalle misli, koje sam tko zna koliko puta
premetao u glavi.
- Tvoja je -
igram ulogu brižnog oca. - Samo polako i ujednačeno vuci, tvoja je!
Gledam ga
kako se smije i podsjeća me na Karlu: i njoj se stvore jamice na obrazima dok
se smije. Volio sam joj ljubiti te jamice. I one iznad kruškolike stražnjice,
na leđima, dok bi je u zoru budio poljupcima. Bila je među rijetkim ženama koja
je voljela voditi ljubav ujutro, još dok se pravo i ne probudi. Ne moram reći
da sam uživao u tome. Znao bih se ustati
prije nje, popiti kavu i popušiti prvu cigaretu, zatim vratiti njoj u krevet i
uzeti je straga, onako toplu, snenu, ali podatnu i više nego spremnu na
ljubavnu igru. Prohujala jutra ljubavi.
- Daj - kaže
mali - stavi ješku!
- Još ovu -
kažem ozbiljno. - I onda odlazimo. Već smo prilično dugo na suncu, a i večer se
spušta. Osjećaš li kako se podiže lagani vjetrić?
Uvijek je
spavala gola, Karla. Usvojio sam taj njen običaj, pa i dan danas spavam gol,
bez obzira spavam li sam ili imam neku pored sebe. Nije se prenemagala, Karla,
nije se stidjela svoje golotinje i to sam jako volio kod nje. Gola se kretala
stanom isto tako prirodno, kao da je obučena u svakodnevnu odjeću: traperice i
neku od maja uvijek žarke boje.
Sjećam se,
bila je gola, sjedila za stolom prekriženih dugih nogu i zamišljeno me gledala
kako ležim na kauču, isto tako gol. Malo prije smo vodili ljubav, a onda je ona
ustala i natočila si kavu, sjela gola za stol, ne potrudivši se ogrnuti kućnom haljinom. Kladim se kako nije
ni znala daje gola.
- Ne znam,
reći ti novost ili ne reći - počela je.
- Kako želiš
- odgovorio sam, ne padajući u zamku moljjakanja, što je Karla jako voljela.
Pogledala me
preko ruba šalice, plave joj se oči stisnule, sitne bore pojavile oko njih.
Znao sam kako u sebi donosi odluku.
- Ah, što,
svejedno - rekla je i nastavila mirno, kao da razgovara o ljepoti dana,
vremenu. - U drugom sam stanju, a nisam sigurna da si ti sposoban biti otac.
Moram
priznati, da sam od tog trenutka i te kako pažljivo slušao njene riječi.
Istresla je golu istinu o svom viđenju mene i malo me to štrecnulo.
- Plovidbu ne
misliš nikada napustiti - nastavila je mirno me gledajući. - Umro bi od dosade
ovdje. O djeci pojma nemaš. Vjerojatno ni ne želiš dijete. I nisam sigurna da
li me zbilja voliš. Dovoljan si samom sebi.
- Kako to? -
upitao sam, ali sam znao odgovor: nisam htio da Karla zna da ja znam.
- Nemoj se
praviti svecem - rekla mi, ali bez imalo ljutnje u glasu. - Tebi je svejedno
koja je žena u pitanju. Važno ti je samo da nekog povališ.
-
Pretjeruješ! - oštro sam se usprotivio: osjećao sam da se to očekuje od mene.
- Znaš da ne
pretjerujem. To je jednostavno istina.
Zaronio sam u
dubinu samog sebe i priznao da je u pravu, ne baš sasvim, jer volio sam je
strasno, ali bilo je istina ovo što je rekla, donekle. Volio sam je ali ... ne
znam, možda žene drugačije zamišljaju ljubav. Volio sam voditi ljubav sa njom
više nego sa bilo kojom drugom ženom. I bio sam tu, zar ne? Mogla je računati
na mene, zar ne? Nisam podvio rep i nestao. Što više očekivati od muškarca?
- Evo je, još
jedna - viče prema meni, maše slobodnom rukom Karlo: dobio je ime po mami. Kći,
koja se nikad nije rodila, trebala se zvati po meni.
- Lijepo -
kažem mu - sad možemo polako prema obali. Večeru smo ulovili, ali te ipak vodim
u restoran. Što želiš jesti?
- Pizzu!
- Pa to si
jučer jeo.
- Pizzu!
- Pa dobro -
popuštam i počinjem paliti motor.
Ima još oko
dva sata do zalaza sunca i toplo je, ugodno na moru i istinski uživam. Palim
motor i usmjeravam pramac prema obali. Ugodno je osjećati strujanje zraka na pregrijanom
tijelu i sa uživanjem zabacujem glavu, puštajući da me jedva primjetno
strujanje zraka hladi, suši kapljice znoja na licu. I mislim o Karli i našem
zajedničkom početku...
Brak nam i
nije bio loš, po mom mišljenju. Većinu sam bračnog staža proveo na moru, a
vrijeme koje sam proveo kod kuće, sa Karlom i istoimenim klincem, bilo je moje
mirno i tiho razdoblje. Za vrijeme kojeg sam punio baterije, pripremao se i
radovao burnom životu.
A onda je
Karla morala iznenada otputovati svojoj bolesnoj majci i povela je malog Karla,
koji je tada imao nešto više od tri godine. Nije je bilo petnaest dana. Izdržao
sam sedam dana, čitav jedan tjedan. Više nisam mogao, osjećao sam da ću se
raspasti: bila mi potrebna žena i morao sam je imati, bilo koju. Izletio sam iz
stana i nakon kraćeg lutanja pokupio jednu za šankom i odveo je van grada, u
motel koji sam dobro poznavao.
Naravno da me
netko vidio i naravno da je taj netko to rekao Karli. Praskala je čitav sat.
Pustio sam je i čekao da izbaci bijes iz sebe. Konačno je prestala, umorno
sjela i pogledala me onim svojim pogledom: malo sagnuvši glavu, oči
poluzatvorene, ispitivačke.
- A sad mi
iskreno reci, zašto si to učinio?
- Iskreno? -
Sjeo sam nasuprot nje. - Osjećao sam potrebu.
- I to je
sve?
- To je sve.
- Pa što je
sa tobom? - upita ljutito ona. - Jesi li mentalno ostao na dječjoj razini?
Uvrijeđeno
sam šutio i samo je hladno gledao, prisiljavajući je oboriti pogled. Ali se
Karla nije dala.
- Koliko si
puta to do sada učinio - upita konačno - a da ja nisam saznala?
Šutio sam.
Nisam se želio poniziti i lagati. Neka misli što hoće. Bio sam sa drugim
ženama, mnogim ženama. Kad god mi se pružila prilika, zgrabio bi je objeručke,
nagonski, ne razmišljajući ni o čemu drugom, osim o očekivanom užitku.
- Tako - reče
ona umorno. - Prava sam glupača, zar ne? Znala sam kakav si, a opet...
Šutio sam.
Neka odluči sama. Neću moljakati, niti se kajati, niti lagati da mi je žao.
Nije mi bilo žao, a i zašto bi mi trebalo biti? Nisam osjećao krivnju, iako mi
je bilo jasno, kako Karla upravo to očekuje.
- Želim
rastavu! - nakon minuta šutnje ispali ledeno.
Stižemo do
obale i pomažem Karlu iskočiti iz čamca. Smiješim se tome, kako ponosno drži
svoj ulov i pokazuje ga mjesnim dječacima svoje dobi. Volio bih da ga Karla
vidi ovakvog, ali je ovo ljetovanje dugo četrnaest dana samo naše, bez nje.
Jedva sam je nagovorio na to: činilo joj se predugo vrijeme koje će morati
provesti sama, bez sina, mezimca, kojeg je, po mom mišljenju, previše razmazila.
Odlučio sam očvrsnuti ga u ova dva tjedna, koliko ćemo biti zajedno. Ustajemo
rano i odlazimo na trčanje i plivanje u samu zoru, lagan voćni doručak, pa na
ribolov i kupanje. Karlo me prati dobro i ponosan sam zbog toga. Ne žali se
zbog ranog ustajanja, sportskih aktivnosti, naprotiv, čini mi se kako uživa u
njima i to me prijatno iznenađuje.
Izlazim iz
čamca i krećem prema kafiću, žedan sam i želim pivo. Prvo što zapažam na terasi
kafića, je dugonoga i smeđokosa, na pragu tridesete: sjedi prekriženih nogu i
otvoreno mi uzvraća pogled. Prepoznajem taj pogled. Ne mora ni riječi
izgovoriti, sve mi je rekla pogledom. Teškim, obećavajućim.
Prijazno joj
klimnem i prođem pored nje, praćen sinom, dok me njen pogled pali na potiljku.
Biram udaljen stol, ali odakle ću imati dobar pogled na smeđokosu i na svakog
tko stupi na terasu. Činim to uopće ni ne razmišljajući. Dugogodišnja navika.
- Ja ću
sladoled - kaže Karlo.
Naručujem
sladoled i pivo, pa sa uživanjem gledam duge i opaljene od sunca noge
smeđokose. Naslađujem se mislima što bi se sve moglo sa tim nogama…
Nije bilo
lako dobiti sina na ovih petnaest dana: morao sam obećati nešto, što će mi,
znao sam, biti teško održati.
- Možeš
dobiti Karla - rekla mi bivša, dok smo sjedili na klupi u parku i promatrali
sina kako se igra sa ostalom djecom - samo pod jednim uvjetom.
- Zašto
uvijek moraš postavljati neke svoje uvjete?
- To bi
pitanje samom sebi morao postaviti - rekla je tvrda izraza lica.
Uzdahnuo sam
u sebi, ne mijenjajući izraz lica: znao sam što slijedi, pa, ako ne ide
drugačije...
- Koji je
uvjet? - upitao sam.
- Posveti se
njemu, ne ženama. Nemoj ponovo otići sa nekom fuficom, a njega ostaviti samog u
sobi. Nemoj...
- Daj, molim
te - prekinuo sam je. - Učinio sam to jednom i neizmjerno mi je žao. Ali koliko
ćeš mi još vremena to nabijati pod nos?
- Obećavaš? -
neumoljivo je nastavljala.
- Obećavam.
Zbog toga sam
sada suzdržan: želim održati obećanje, ne zbog Karle, već zbog sebe i sina.
Neka ovo bude njegovo ljeto. Posvećujem se njemu, ali mi čitavu večer misao
odvlači ona smeđokosa lijepa glava izražajnih očiju koje me zovu i poručuju...
Pored našeg
se stola zaustavlja poznanik: upoznali se za barom istog dana kad smo Karlo i
ja stigli.
- Dobra večer
- pozdravlja nas i klima prosijedom glavoom. - Večeras imamo kartašku noć u
mojoj sobi, odmah do vaše, kao što vam je poznato. Nedostaje nam četvrti, pa
sam pomislio...
- Razmisliti
ću - kažem. - Što se igra?
- Dogovoriti
ćemo se. Obično igramo poker. Oko deset?
Deset je
sati, Karlo iscrpljen spava, dan je bio dug i naporan. Stojim na balkonu
hotelske sobe i gledam more, crno i svjetlucavo pod mjesečinom. Ispod mene,
žamor ljudi: sjede i piju i čavrljaju. Ovaj dio dana najviše volim. Kako ono
kažu: kad padne večer, životinja traži samoću, a čovjek društvo. Potrebno mi je
društvo. Osluškujem žamor i nešto u meni govori mi kako je smeđokosa dole, čeka
u toploj noći. Mene. Njen mi je pogled to poručio. Znam da se ne varam, nikad
se ne varam u tim pitanjima.
Sjetim se
poziva na kartanje, ali kako se to može usporediti. Sjetim se obećanja danog
Karli. I sina koji mirno i nevino spava, nakon dana provedenog sa tatom, kojeg
tako rijetko viđa.
Krećem iz
sobe, prema vratima, prema noći i otvaram vrata tiho, a da još ni sam ne znam:
idem li smeđokosoj ili kartaškoj noći u susret.
Copyright © 2006. by misko-nearh - Svi tekstovi,
dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom
pravu.