Strah
Valentina
zaključa vrata frizerskog salona i pažljivo se ogleda na sve strane: visoki je
mladić bio tu, naravno. Drugo nije ni očekivala. Već oko dvadeset dana traje ta
njegova igra i Valentina ne zna što misliti. Instinkti joj zatajili, osjeća
samo radoznalost i želju, ali je ta želja obuzdavana strahom. Momak je sasvim
sigurno poželjan, upravo je onakav kakvog je zamislila u svojim snovima, ali...
Uvijek taj
ali! Taj je "ali" postao konstanta njenog mladog života. Zašto joj ne
prilazi? Ne razgovara sa njome? Ako mu se dopada, a sigurno mu se dopada, jer
zašto bi je onda svaku večer ovako pažljivo promatrao? Osim ako nije ... i
Valentina protrne na tu misao, gurne ključeve u džep i pođe onih nekoliko
koraka do obližnjeg kafića gotovo trčeći. Misao je trčala sa njom.
U toplom ju
je kafiću čekala vlasnica salona, kojoj je Valentina svaku večer predavala
dnevni utržak i ključeve salona, jer zaključavala je ona. Tu je privilegiju
dobila prije šest mjeseci, zajedno sa povišicom koja joj je i te kako bila
potrebna i kojoj se prestala nadati.
- Što ti je?
- upita je Miranda, vlasnica salona. - Sva si nekako prestrašena. Uopće ne ličiš
na samu sebe.
- Sve je u
redu - mirno odgovori Valentina: nije željela govoriti o svom strahu. - Samo mi
se žuri večeras.
- Neki je
sretnik u pitanju?
Valentina ne
odgovori. Umjesto toga pristojno se osmjehne, odbije ponuđenu kavu i izađe na
hladnu i vjetrovitu ulicu. Bio je tamo, na suprotnoj strani ceste, čekao je sa
rukama u džepovima traperica, visok, ogroman, snažan, ramena mu napinjala crnu
kožnu vindjaknu i prijetila rasparati je. Valentina zadrhta, nije znala da li
od straha ili želje, od pomisli o njegovim rukama na svom ustreptalom tijelu.
Kad bi samo mogla znati... a ovako, osjeća samo strah od nepoznatog, najdublji
i najgori strah, iskonski.
Dogodilo se
već treći put u posljednjih četrdeset dana i strah se uvukao u stanovnike
periferije. Bolje rečeno u stanovnice periferije, jer žene su te koje su preko
noći postale ugrožene: neki je manijak napadao usamljene žene, brutalnom ih
snagom obarao na ledenu zemlju, nekoliko ih trenutaka divljački i
nekontrolirano jecajući ljubio, lizao im obraze, dok su žrtve prestravljeno čekale
ono najgore. A kad bi doživjele ono najgore, čega se svaka žena užasava,
ostavljao bi ih i nestajao u noći, dok bi žrtva na smrt preplašena, silovana,
osjećajući se prljavom, polako uz jecaje sakupljala snagu i odlazila sa mjesta
zločina. Sumnjalo se, kako ima više žrtava nego što se zvanično
govori i što policija priznaje, jer svi su bili uvjereni, kako je gotovo
sigurno neka jadnica imala bliski susret, ali ga zatajila, bojeći se reakcije
svoje okoline.
Valentina je
pomno pratila slučaj, čitajući sve o njemu u nekoliko raznih novina i nastojeći
ne slušati nesuvisla trabunjanja građana, jer naslutila je, sasvim ispravno,
kako su to samo lupetanja u više od devedeset posto priča. Upamtila je kako su
sve žrtve odlučne u svojim iskazima i opisuju silovatelja kao izuzetno visokog
muškarca, obučenog u traperice, vrlo blijede i crnu kožnu vindjaknu. Znala je,
kako taj opis i ne pomaže mnogo, bilo je mnogo takvih muškaraca koji su se tako
oblačili. A to što žrtve tvrde, kako je silovatelj izuzetno visok, može biti i
varka: u strahu su velike oči, a i sve su silovane žene bile sitnog rasta i
krhke građe. Osjećala je strah, to je bilo neminovno, ali je u njoj tinjala
žica nepokornosti i o svom strahu nikom nije govorila, a kući se počela vraćati
nekim drugim pravcima, mijenjajući ustaljene navike, nastojeći na taj način
zbuniti mogućeg progonitelja.
Radila je
frizerskom salonu, poznatom i omiljenom okupljalištu mjesnih ljepotica, a mora
se priznati, kako je i sama Valentina spadala u mjesne ljepotice. Visoka metar
i osamdeset i pet, vitka, duge crne kose, crnih očiju koje su vatreno sijevale,
bila je rasna ljepotica u pravom smislu riječi. Pomalo je patila zbog svoje
visine, jer svi muškarci koji su joj se dopadali, bili su niži od nje, a
Valentina nije željela muškarca prema kome ne mora podignuti pogled. U svojoj
je mašti, dok je radila na frizurama svojih sugrađanki, iskovala lik onog samo
za nju pravog muškarca: bio je visok metar i devedeset i pet, smeđokos, plavih
očiju i orlovskog nosa, punih i senzualnih usana.
Brzo je
došetala do autobusne stanice. Tu je bilo još nekoliko ljudi, koji su u hladnoj
večeri, koja se počela pretvarati u noć, čekali autobus. Osjećajući se
sigurnom, zaštićenom, Valentina se ogleda, sigurna kako svog pratioca neće
ugledati: uvijek bi nestajao prije nego što bi stigli na autobusnu stanicu.
Iznenađeno
primijeti kako je muškarac ovog puta ovdje: stršio je nad ostalima svojom
visinom, a njegove su plave oči, upravo onako plave kako je zamišljala u svojim
snovima, odlučno probadale Valentinu. Stomak joj se zgrči, a sve one priče
kojih se naslušala o silovatelju, navru joj iz sjećanja, pa umalo da ne
povjeruje kako čuje krikove jadnih žena, koje protestiraju zbog nasilnog čina
koji se silom vrši nad njima. Svi oni pročitani članci počeše joj se redom
prikazivati ispred očiju, baš kao da se nalazi u gradskoj čitaonici, a ne
ovdje, u noći, na hladnoći, na autobusnoj stanici.
Valentina,
drhtureći u svom toplom i crvenom kaputu, niz kojeg se slijevao slap njene
predivne crne kose, obgrli samu sebe, dlanove postavivši na ramena: još kao
djevojčica zauzimala bi taj stav svaki put kad bi je nešto uplašilo.
Nestrpljivo je pogledavala u pravcu iz kojeg je trebao stići autobus, ali joj
pogled uvijek iznova bježao prema visokom neznancu i protiv njene volje.
Autobus
konačno stigne i Valentina prva uskoči unutra, pokaže mjesečnu kartu i požuri
na sam kraj autobusa, jer silazi na posljednjoj stanici, sa koje mora još oko
dvadeset minuta pješačiti do kuće roditelja, sa kojima je živjela. Uski i
pomalo šumski put već je dobro poznavala, ali je sada, ovih posljednjih mjesec
dana, po prvi put osjećala strah dok je prolazila njime.
U toplom autobusu odahne, toplina je značila
sigurnost, sjedne i sa iznenađenjem se trgne, kad ugleda muškarca kako ulazi u
autobus, kao posljednji putnik, pognuvši malo glavu, zbog svoje izuzetne
visine. Još nikada do sada to nije učinio. Mora priznati da je zgodan, gotovo
lijep, privlači je, ali ... Valentina se kroz prozor zagleda u noć i dok je
autobus jurio gotovo pustim uličicama grada, ona se prisjećala jadnih žrtava
manijaka, a strah je u njoj sve brže i sve snažnije zauzimao svaki milimetar
njenog ustreptalog tijela.
Slika one
posljednje silovane žene, izbijenih zuba, bljesne joj pred očima i ona se strese.
Mlado i nekad lijepo lice, unakazio je manijak. Što ako ... Još malo i stižu na
posljednju stanicu. Valentina pogledom prošara unutrašnjost autobusa i sa
zebnjom shvati da ih je ostalo samo troje koji se voze do posljednje stanice.
Jedan gospodin srednjih godina, za kojeg je znala da će odmah skrenuti u
suprotnom pravcu od njenog, jer već ga poduže sretala u večernjim vožnjama i
pomalo poznavala njegovo kretanje, ona sama i konačno velika nepoznanica:
mladić u crnoj kožnoj vindjakni i izbljedjelim trapericama,
plavog pogleda koji ne skida sa nje.
Više ništa ne
može učiniti, shvati Valentina odjednom, kad se autobus zaustavi, a vozač se na
svom postolju okrene i veselo zaviče prema posljednjoj trojki putnika:
- Zadnja
stanica! Laku noć i prijatno vam bilo!
Valentina
ustane, primijeti kako mladić iskače prvi iz autobusa, vješto i snažno i brzo,
ulijeće u noć i nestaje. Nije znala radovati se tome ili ne, ali kad iza onog
gospodina srednjih godina stupi na hladnoću noći, ponovo protrne i osjeti želju
obratiti se gospodinu za pomoć. Snagom volje odlučno zakorači putem kojim je
mnogo puta prolazila, a kojim sada prvi put prolazi sa ovako velikim strahom,
koji joj oduzima dah.
I tada ga
ugleda. Ukoči se i zaustavi dah: shvati kako joj se visoki, sada je izgledao
ogroman, mladić odlučno približava. Iza njegovih krupnih leđa ugleda crno nebo
i zvijezde za koje joj se učini kako joj podrugljivo namiguju svojim hladnim
treptajima iz dubine Svemira, hladne i ravnodušne na dramu koja će se uskoro
odigrati. Valentina se u panici ogleda i vidje kako je upravo u tom trenutku
autobus krenuo, vraća se u centar, među svjetla, ostavljajući je samu u tami i
na milost i nemilost neznanca koji joj se krupnim i odlučnim koracima
približava.
I upravo kad
je Valentina, sasvim obuzeta panikom, zabacila glavu, napela vrat i htjela iz
grudiju izbaciti krik straha, krik molbe za pomoć, visoki joj mladić prijazno
klimne: odjednom je bio pored nje, a glas mu bio iznenađujuće blag i milovao je
ustreptalu dušu Valentine.
- Ne ljuti se! - zamoli je on. - Znam da si
se uplašila, ali već dugo vremena skupljam hrabrost, da ti konačno priđem i
kažem...
Stoje u
hladnoj noći i Valentina sa ushićenjem sluša njegove riječi, nesigurne,
mucajuće, zbunjene, podiže glavu prema njegovom licu, blagom, molećivom i
pomalo uplašenom: bojao se i on, ali iz sasvim drugih razloga, shvati
Valentina; bojao se kako će ga ona odbiti.
Nasmiješi mu
se, primi ga pod ruku, pa se na njegov prijedlog vrate na autobusnu stanicu:
vratiti će se u centar, popiti nešto toplog, popričati, upoznati se. Zbližiti,
možda.
Copyright © 2006. by misko-nearh - Svi tekstovi,
dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni
su Zakonom o autorskom pravu.