Sve moje
strasti
Konačno,
nakon duge borbe sa samim sobom, priznajem nevoljko, i opet samom sebi, ono što
nitko iz moje okoline ne sluti, niti ne smije naslutiti: opsjednut sam strašću
prema njoj, prema Analini. Strast ludim tempom buja, raste i širi se u mojoj
nutrini, pa ponekad osjećam nepodnošljivo širenje u grudima: baš kao da ću
prsnuti, razletjeti se u milijarde strastvenih komadića, a svi će ti komadići
crvenom bojom krvi pjevati o mojoj strasti. Prema njoj, Analini. Čudim se, kako
nitko ne primjećuje što se događa sa mnom. Na prvi pogled, funkcioniram
normalno, ali je to samo površinski, vidljivo, nitko ne sluti skrivene orkane u
mojoj duši koji se podižu, vitlaju mojim umom, podižu me u visine strastvenih
maštanja, da bi me čas kasnije, te iste sile nemilosrdno obrušile u ledenu
pustoš realnosti: Analina nikad neće biti moja, nedostižna je,
nedostižna...Nepremostivi jaz koji nazivamo godinama, raširio se između nas,
ispriječio, nemoguće ga je savladati. Malodušnost me obuzima i otimam se: ne
dam svoje snove!
Jednog se
jutra probudim sav u znoju, početak je lipnja, ljeto samo što nije leglo svojim
vrućinama, zurim širom otvorenih očiju u ništa i iz toga ništa izranja ona,
vidim sanjanu Analinu: gola izlazi iz mora, duga i svjetlo-smeđa kosa prosipa
joj se po čvrstim leđima, podiže duge i vitke ruke prema nebu, a oči joj krupne
i svjetlucave, divne smeđe boje, otvoreno gledaju u mene i smije se,
smije...Trebala mi je dobra minuta, pa da shvatim kako je to prolazni san,
dovršen, odsanjan, na moju veliku žalost. Želio sam živjeti ostatak svog života
u njemu: nikada se ne probuditi i nikada ne shvatiti kako je to samo san i
ništa više. Dok gledam Gordanu, svoju ženu, kako blago hrče pored mene u
bračnom krevetu, rukom prebačene preko širokog čela, ni ne sluteći moje misli,
moje snove, koji tako živo titraju oko njenog mirnog sna, donesem odluku,
čvrstu: Analina mora biti moja. Moram je imati!
Samo to
osjećam, ništa drugo. Nije me briga za Gordanu sa kojom sam u braku već
dvadeset godina. Ne mislim na to. Mislim na to kako sam onog davnog dana
pogriješio oženivši se: ta imao sam samo dvadeset i dvije! Što sam mogao znati
o ljubavi? Gordana je imala dvadeset i čitavog je svog mladog života voljela
samo mene, znao sam to, dokazala mi, dala mi samu sebe netaknutu i ni jednog
drugog muškarca nije ni pogledala, od dana kad su se naši pogledi na trgu
sreli. Mislio sam, kako je ljubav ono što osjećam za nju, ali sad znam da nije:
na Gordanu nikada nisam mislio kao na Analinu, nikad nisam osjetio žudnju za
njom kao za Analinom. Razapinje me žudnja za Analinom, moram je imati ili ću
umrijeti. Imam četrdeset i dvije godine i tek sada znam što znači voljeti i
željeti. Presnažno želim Analinu. Do bola.
Polako,
pazeći da ne probudim Gordanu, još je rano, ustajem i bosim nogama odlazim u
kuhinju. Stan je tih, sami smo u njemu, nema djece koja buče: jedina nas kći
Violeta, napustila otišavši na studije, devetnaest joj je godina. Dok
pristavljam kavu po prvi me put ošine misao, skrivena, jer drijemala je čitavo
to vrijeme pritajena u mojoj najdubljoj dubini podsvijesti: nisam joj
dozvoljavao isplivati na površinu. Ali je sad izbjegla mom nadzoru i evo je,
odjednom pleše ispred mojih očiju: moja je kći dvije godine starija od Analine.
Stojim
potresen i buljim u uzavrelu vodu: Violeta devetnaest, Analina sedamnaest.
Ponavljam to u sebi i trenutak nešto nepoznato pokušava izbiti iza skrivenih mi
misli, ali odjednom to prestaje i ponovo vidim Analinu kako izlazi iz mora,
gola, prekrasna, gola, poželjna, gola i moram je imati i za ništa me drugo nije
briga, moram je imati, inače ću umrijeti...
Drhtavom
rukom, od navale strasti, koja mi zapljuskuje um, sipam kavu i srčem prvi vreli
i gorki osvježavajući gutljaj. Stojim ispred prozora i gledam dole, na ulicu.
Obasjana je suncem i prvi ranoranioci već prolaze njome, a ja u svakoj mladoj
ženi očekujem ugledati Analinu.
Analina.
Čudno ime. Kad se doselila u naš mali grad, svi smo bili iznenađeni njenim imenom
i jednom sam, susrevši je na trgu, na kojem smo se prije ili kasnije svi
sretali, zaustavio, mahnuvši joj rukom.
- Čekaj,
mala, trenutak! - rekoh joj. - Reci mi, molim te, odakle ti tako čudno ime?
- Svi me to
pitaju - kaže ona nasmijano, a oči joj smeđe krupne i istog me trena očarale i
nisam više mogao prestati razmišljati o njihovoj ljepoti. - Imam dvije kume:
jednoj je ime Ana, a drugoj Lina. Pa da bi obje bile zadovoljne ...
- Ah,
razumijem - kažem i gutam je pogledom, ne mogu se suzdržati: na njoj crvena
tanka haljinica, suncem obasjana i sve se vidi kroz nju, po prvi je put u
svojoj mašti svlačim, laganim i nježnim pokretima.
- Pa... -
muca ona sva zbunjena - do viđenja!
Je li
naslutila moje misli? Vjerujem u to. Gledam je kako odlazi u susret suncu i ne
mogu odvojiti pogleda sa njenog vitkog, mladog tijela i osjećam ono što nikad
nisam osjećao i što me zbunjuje. Dok se udaljava od mene dugim korakom
prelijepih dugih golih nogu, sunce joj, kao i meni, udara u oči i vidim joj
tijelo kroz prozirnu haljinu, krasno i mlado tijelo, baš kao da je gola, ništa
nije skriveno, a opet, ništa nije otkriveno. Naslućujem naslade koje skriveno
počivaju u tom tijelu, spavaju i čekaju buđenje. Ja ću je razbuditi kako još
nikada nije bila budna. Jedva čekam taj trenutak: živim za njega. Krv mi
struji, udara u lice i osjećam se baš kao u ratu prije napada: napet do ludila,
trnci jure uzdrhtalim tijelom, bojim se, a želim da što prije počne, uzbuđenje
mi trese tijelo, grlo steže, ne mogu gutati, ne mogu govoriti. Ali je ovo
uzbuđenje, za razliku od onog ratnog, slatko i ne prestajem ga željeti. Želim
ga neprekidno osjećati, a ne viđam neprekidno Analinu i kad je ne vidim jedan
jedini dan, osjećam se uskraćenim nečim što mi po pravu pripada.
Poslije toga
susreta, počeo sam je sretati sve češće: poznavao sam njene navike i nastojao
biti tamo gdje i Analina. Ništa nije sumnjala, mislila je kako je to puka
slučajnost. Gradić je i onako malen i svi se mještani međusobno iz viđenja
poznaju i često sreću. Malo pomalo, gradio sam neki, nazovimo ga, u nedostatku
bolje riječi, prijateljski odnos. Sve do prije nekoliko dana nisam toga bio ni
svjestan, ali sada znam: već sam onda provodio
plan osvajanja u djelo, a da nisam ni bio svjestan kako imam plan. A
plan se rodio u mojoj čežnji prema njoj, Analini, i na sve sam ostalo
zaboravio, sve sam bio spreman napustiti, jedini mi cilj postao zadovoljiti
svoju žudnju, koja je rasla i rasla i kidala mi utrobu. Ljubavna me groznica
nemilosrdno tresla, patio sam, ali se ni za što na svijetu ne bi odrekao te
patnje. Jer to je Analinina patnja, patnja za nju i zbog nje i sa radošću sam
je osjećao u sebi.
Brisači su mi
ludom brzinom radili, kiša je lijevala, vodena zavjesa sprečavala vidjeti dalje
od nekoliko metara, kad sam je ugledao kako stoji sva zgrčena, pokisla do kože,
ispod jednog balkona. Obučena u kratku žutu haljinicu, sasvim mokru, koja joj
se pripija uz tijelo i duge butine, drhturi na vjetru koji je stigao zajedno sa
kišom. Dah mi zastaje od tolike ljepote. Dovezao sam svoj automobil do nje,
nagnuo se i spustio prozor i uživao u iznenađenju u njenim smeđim očima, širom
otvorenim.
- Upadaj! -
viknem joj. - Odbaciti ću te!
Ni sekunde
nije oklijevala i to mi je bila potvrda koju sam priželjkivao: stekao sam njeno
povjerenje. Val me oduševljenja preplavi, isprsim se i duboko udahnem. Gledam
je kako trči prema meni, sva joj se odjeća slijepila uz tijelo, mlado, čvrsto,
zanosno. Brzo ulazi u kola, sjeda, a do mojih nosnica, koje požudno širim,
dopire miris mladog djevojačkog tijela, kiše i još nečeg, što odmah ne
prepoznajem, ali shvaćam vrlo brzo, gledajući je kako grčevito stišće koljena,
a oči joj smeđe i prekrasne, posramljeno gledaju u mene i sve mi govore.
- Sva sam
mokra - žali se ona tiho. - Bili smo na košarkaškom terenu i gledali kako
igraju, kad se ovo čudo spustilo iznenada sa neba.
Njen me
zanosni miris mladosti uzbuđuje do ludila i brzo mijenjam položaj tijela. Ne
želim da ona primijeti što se događa sa mnom, kako djeluje na mene. A
djeluje... uzbuđenje raste i raste i ni na što drugo nisam sposoban misliti i
jedva upravljam vozilom. A kiša bubnja silnim ritmom, prati moje uzbuđenje.
Koje raste...
- Pazite! -
viče ona uplašeno.
Dok mi tijelo
tresao preslatki grč, noga mi nagazila papučicu gasa, protiv moje volje, kola
su poskočila na mokroj cesti, gotovo poplavljenoj cesti i to ju je uplašilo.
- Ne boj se -
umirujem je i nastojim da mi glas zvuči čvrsto, kao da se ništa ne događa, dok
mi se bedra napinju, sok curi, sladostrašće caruje, a u meni urla praskajući
samo jedna jedina vatrena kugla
pretvorena u misao-želju: imati je! Pitam se, kako bi tek bilo, kad bih
istinski uživao ovo mlado tijelo pored sebe, kad je samom svojom blizinom
pružilo mi ovako veliki užitak!
Probijam se
kroz vodenu bujicu, a u meni iznova raste želja, kao da malo prije nisam
eksplodirao u nekontroliranoj strasti, koju ne mogu ukrotiti, suzdržati i još
više, jače, ako je to uopće moguće, želim ovo mlado tijelo pored sebe. Gledam
kako joj se grudi uzbuđeno dižu i spuštaju, mokra ih tkanina sapinje i u duhu
vidim njihovu mokru i golu ljepotu. Bradavice joj jasno vidim ili naslućujem,
nisam siguran i jedva susprežem snažnu želju dodirnuti ih, liznuti, okusiti…
- Stigli smo
- kaže ona i njen me glas strese, vraća uu svijet hladnoće, neutažene žudnje.
Zaustavljam
se i gledam kako moja jedina želja izlazi na kišu, a njene riječi kojima mi
zahvaljuje ni ne čujem. Vidim samo vitkost tijela, kako izlazi iz automobila na
kišu, napušta me, uspravlja se i trči kroz kišu, a gole i mokre noge sijevaju
ljepotom. Dok je gledam, sve se moje strasti, koje mi razapinju i tijelo i um,
ujedinjuju u jednu veliku plamteću strast: želju za posjedovanjem Analine. Kiša
mi je otima: gusto pada i sakriva je od mog pogleda. Slika njena, ostaje
zarobljena u mojoj duši.
- Što ti je
bilo? - pita me Gordana: gleda me, a oči joj još uvijek zamućene, poluotvorene.
Vozio sam do
kuće poput luđaka, popeo se u stan i upravo
zaskočio Gordanu, poput uspaljenog pastuha, kao što sam znao nekada davno, u
ona prohujala vremena, prije dvadeset godina, kad smo bili mladi i dok je putenost vladala nama. Čitavo vrijeme dok sam
njenim tijelom gasio žeđ za drugim tijelom, u mislima mi lebdjela ona, Analina,
tako blizu mene, a opet tako daleko, nedostižna.
- Ne pamtim
kad si se ovako ponašao - nastavlja Gordana.
Šutim. Želim
da umukne. Ne razgovara mi se. Zašto me ne pusti maštati? Mrzim je! Ovdje treba
ležati Analina: njeno tijelo bi se moralo nalaziti uz moje, oba naga, znojna,
zadovoljena. Dok nas strast povezuje i lebdi nad nama.
Zapuh vjetra
pomakne zavjese, lijeno se zalelujaju, a ja vidim suknju Analine kako lebdi,
dok joj duga bedra bljeskaju putenošću na kiši. I zovu me, šire se ispred mene,
duga, glatka, pozivajući. Gladim ih u najskrivenijim mislima, naslađujem se
njihovom toplinom, glatkošću, koju slutim pod dlanom. Omamljen sam snovima: ne
živim realan život, stvorio sam svoj život, intenzivniji, mnogo intenzivniji od
ovog koga svi vide. Uživam u njemu. Pažljivo ga sakrivam od čitavog svijeta i
on mi postao pravi, jedini život. Hrani me i održava nada: imati ću je, biti će
moja, imati ću je. Ništa drugo nije važno. Ništa drugo ne postoji. Samo želja,
rastuća, plamteća. Vječna. Znam da neće prestati rasti sve dok je ne utažim.
Moram imati Analinu.
Vjetar, koji
kradom, poput lopova, ulazi kroz poluotvoreni prozor, hladi mi zažareno lice,
dok počinjem osjećati kajanje. Nema olakšanja mojoj duši: sve je pritišće. Nisam
trebao to učiniti sa Gordanom, morao sam se suzdržati. Svojim činom prljam
osjećaje prema Analini, izdao sam je, prevario...Ono što osjećam prema njoj ne
smije se rasipati na druge žene: čitav pripadam samo njoj i siguran sam, kad
bude došao dan u kojem ću joj sve priznati, kako će me moja Analina razumjeti i
voljeti i cijeniti zbog toga.
Okrećem leđa
Gordani, ne želim je vidjeti, želim misliti na čistu Analinu, koja će tek u mom
zagrljaju otkriti da smo neraskidivo povezani.
Zavjesa se
lagano njiše na toplom vjetru. Tonući u san, gledam zavjesu, kao da se zastor
spušta nad prvim činom mog strastvenog života. Uskoro...
Nije me bilo
četiri dana kući, morao sam otputovati po službenoj dužnosti. Četiri dana nisam
vidio Analinu i silno mi nedostaje. Subota je upravo počela, ponoć samo što je
otkucala, vozim brzo kroz hladnu noć, kad u odsjaju farova koji sijeku mrak,
ugledam vitku žensku priliku: stražnjica divna, kruškolikog oblika i
čvrsta, sapeta trapericama i odmah je
prepoznajem i osjećam napetost, uzbuđenje. I prije nego li joj ugledam lice,
znam kako je to Analina. Ne može biti ni jedna druga.
Ne vjerujem
svojim očima i mislim kako budan sanjam: tresem glavom, ali slika ostaje ista.
Polako smanjujem brzinu i zaustavljam se pored nje.
- Analina! Pa
što radiš na cesti u ovo doba?
- O! -
uzvikne ona, ramena joj se opuste. - Ne sviđa mi se društvo u diskaću, pa...
Prisjetim se:
u blizini se nalazi disko-klub u koji mladi njenih godina rado zalaze. Sa
svojih četrdeset i dvije, prestar sam da zavirujem u takve kutke, ali Analina,
lijepa Analina, je baš u tim godina: sedamnaest joj je i procvala je, raskošna
ljepotica. Gledam je i ponovo sam osupnut njenom ljepotom: pun je mjesec i na
obasjanoj se cesti vidi gotovo kao i danju.
- Ulazi! -
kažem joj zapovjednički, ali ne grubo: nikako je ne želim prestrašiti, ne sada,
kad ju je moja silna želja, uvjeren sam u to, konačno dovela ispred mene. Nije
moglo biti drugačije. - Nema smisla da hodaš do kuće. Ima barem šest
kilometara.
Trenutak se
krzma i znam o čemu misli, ali onda se odluči i zakorači prema meni i počinje
obilaziti kola, da bi ušla u njih i sjela na suvozačevo mjesto. Prisjećam se
one kišne vožnje i već sam ludo uzbuđen, ali u kolima je mrak i ona to ne može
vidjeti. Sve je noćas na mojoj strani. Ovo je noćas moja noć. I njena. Naša
noć.
- Što se
dogodilo? – pitam je, nastojeći je opustiti, pripremiti je. – Zbog čega si
napustila društvo? Nisi valjda bila sama?
- Postali su
bezobrazni prema meni – odgovori ona, pogled joj čedno oboren. – Ne dozvoljavam
nikome da tako postupa prema meni.
- Kako to?
Ne odgovara i
ja ne navaljujem. Udišem diskretan miris parfema i uživam. Naslađujem se već
sada tek predstojećim trenucima.
- Zar nismo
ovdje trebali skrenuti? - pita me.
- Nešto ću ti
pokazati - umirujem je.
Analina se
promeškolji, osjećam njenu probuđenu neugodnost pomiješanu sa probuđenim
oprezom i žao mi je zbog toga, ali tako mora biti. Brzo će je to proći, uvjeren
sam, istog trenutka kad joj iskreno budem iskazao svoje divljenje, ljubav koju
osjećam prema njoj.
- Gdje me vozite?
- Smiri se, zlato – kažem joj meko.
- Gdje me vozite!? – ponavlja ona i sada
već viče i to me zbunjuje.
Ne odgovaram.
Nisam pripremljen na takvu njenu reakciju: uvijek je u mojim mislima bilo …
Vozim brzo bijelom cestom, sišli smo sa asfalta, vozim prema jednoj maloj
udolini, koju poznajem, okružena šumom i teško uočljiva, posjetio sam je
nekoliko puta.
- Hoću van! -
viče Analina.
Stižemo do udoline
i zaustavljam kola, gasim motor i okrećem se prema Analini. Boli me njeno
nepovjerenje. Zar ona ne osjeća moje osjećaje, zar ne zna ...
- Analina ...
- počinjem, ali naglo prekidam.
Ona uz trzaj
otvara vrata i istog je trena vani, na livadi, u maloj udolini obasjanom punim
mjesecom. Zatečen sam: nisam to ovako zamišljao. Zašto je drugačije? Zašto
nije... Ne smije ovako biti!
A tada me
pogađa drugo iznenađenje: još jedan bolan šok. Analina počinje trčati, grabi
dugim nogama u trapericama i udaljava se od mene, od moje ljubavi, od moje
želje ... Urličem prema mjesecu, bolan je to urlik razočaranja, izgubljene
nade: ne mogu podnijeti da ona bježi od mene i to je bol sa kojom se ne mogu
nositi, prevelika je, ne mogu je podnijeti, ne želim je podnositi, okrutna je,
suviše okrutna.
Dajem se u
trk. Trčim za Analinom, koju za čas stižem, grabim je za ruku i okrećem prema
sebi. Lice joj ne prepoznajem, oči me njene širom otvorene prestravljeno
gledaju, a ja ne razumijem. Zašto se boji? Zar ne osjeća moju ljubav? Privlačim
je bliže, želim je zagrliti, a ona vrisne, vrisne prodorno u noć i zamahne.
Njena me ruka, koja me trebala milovati, snažno udara po lijevom obrazu,
okrznuvši mi oko. Divljačka mi bol prostruji glavom, zacrni mi se i zamahnem
...
Analina
padne, prostre se na hladnu i suhu zemlju. Kleknem pored nje, legnem na nju i
počinjem je ljubiti, a ona se trza i koprca i migolji, osjećam pod sobom mlado
i čvrsto tijelo, toplo i uzbuđenje mi raste, raste… Zatim me pogađa njen drugi
udarac, iznenada, u grlo, stisnutom malom me šakom pogodila, batrgajući se pod
mojoj težinom, kojom joj držim tijelo prikovano za zemlju.
Nešto pukne u
meni, ne vladam više sobom. Uzvraćam. Ponovo. Još jednom. Ne znam koliko puta i
koliko vremena je udaram. Konačno se ona umiri, popušta, likujem u sebi i
zadovoljno joj skidam traperice, trzajem ih odbacujem i gledam ono što sam
toliko dugo želio vidjeti. Ljepotu. Toliko željenu.
- Moja si -
šapućem joj nježno. - Moja si.
Analina ne
odgovara. Svlačim je. Do gola. Pod punim mjesecom gledam u tu raskošnu ljepotu,
koja se napokon pruža ispred mene, ne opire, čeka me, mirno leži, čeka, baš
onako sam sve ove duge dane čežnje zamišljao da će biti. Još je i ljepše,
mjesec tome doprinosi, tiha i ledena noć i naša vruća tijela. Vodim ljubav sa
svojom Analinom, dugo, dugo, pa zatim još jednom. Mirno leži ispod mene, više
se ne opire, podaje mi se mirno, mirno, tiho, sasvim tiho. Pun nas mjesec gleda
sa crnog neba.
Ustajem i
prvo popravljam njenu frizuru: kosa joj razbarušena i nježno joj prstima
prolazim kroz nju, dok se mir konačno uselio u moju dušu. Brišem joj mrlje sa
lica i tiho joj pjevušim i miran sam, miran, miran: beskrajan me mir čitavog
obavio. Dok joj pjevušim riječi zanosa, primjećujem kako joj se glava nalazi u
čudnom položaju, pa je namještam u pravilni. Veoma je pokretljiva, podatna,
pokorna i milujem joj hladne obraze. Oči su joj širom otvorene i gledaju u noć,
tamu osvijetljenu mjesecom. Odvlačim je iza žbunja, i pokrivam njenom odjećom. Sad je moja. Samo
moja. Ostaviti ću je ovdje čekati i vratiti ću se sutra u noći i voditi ljubav
sa njom. Ona će me čekati, znam to. Prihvaća me, uopće ne pruža otpor, mirna je
i tiha, moja je. Prihvaća me, osjećam to i beskrajno sam sretan. Koliko sam
dugo čekao na to! Nije više važno. Nije bilo uzalud! Predivno je sa Analinom.
Još je ljepše nego što sam u svojim snovima zamišljao.
Ostavljam je
pokrivenu i ulazim u kola, palim motor i vozim kući i već jedva čekam sutrašnju
noć, kad ću se vratiti po još Analinine tihe ljubavi.
Copyright © 2006. by misko-nearh - Svi tekstovi,
dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom
pravu.