ZOV
- I? - upitno
me gleda Ivan. - Što si odlučio?
- Ništa još
nisam odlučio - odgovaram.
- Ah, tako -
kaže on. - Još se dvoumiš. Zna li Ema o čemu razmišljaš?
- Ne zna.
- To sam i
mislio.
Sjedimo za
šankom, u lokalu na obali koji obojica volimo i u kojem smo se već nebrojeno
puta sastali na piću. Oko nas je žamor, dim, lokal je gotovo pun: vani pada
dosadna sitna kišica i mnogi su se samo zbog toga sklonili u prijatnu toplinu
lokala. Više iz želje za toplinom, a manje za pićem. Sjedimo za šankom, ali iz
navike pratimo što se događa iza naših leđa, tko ulazi, tko odlazi, bilježimo
sve promjene: to je jače od nas. U ranoj smo mladost voljeli gužvu, potući se,
napraviti rusvaj oko sebe, pa čak i sada, kad smo zreli trideset i
petogodišnjaci, zadržali smo neke navike iz onih davnih dana, iako ne očekujemo
nikakvu gužvu i već se čitavu vječnost nismo ni sa kim potukli. Jedna od tih
navika je uvijek znati što se događa u našoj blizini.
- Jesi li me
zvao da ti pomognem odlučiti? - pita me Ivan, gledajući me mrkim pogledom preko
ruba čaše.
- Ne moraš se
bojati - umirujem ga. - Kad vrijeme bude sazrelo, sam ću donijeti odluku.
- Pa zašto si
me zvao?
- Da
razgovaramo - odgovorim i već mi pomalo krivo što sam ga uznemirio svojom
potrebom za razgovorom. - Samo da razgovaramo. I popijemo koju.
- Sad govoriš
mojim jezikom - smije se on. - Znaš, malo sam se uplašio, pomislio sam da
očekuješ odgovor od mene. A siguran sam kako znaš da jedino ti možeš pronaći
pravi odgovor. Odgovor koji će zadovoljiti i tebe i Emu.
Ema je moja
žena i Ivan je poznaje toliko dugo koliko i ja. Upoznao sam ih u samom početku
poznanstva Eme i mene, kad još nisam ni slutio do čega će dovesti poznanstvom
sa mladom i lijepom nastavnicom, koju sam izvodio svaku večer i za koju sam sve
više postajao zagrijan.
Bilo je
ljeto, prije deset godina, kad sam je upoznao, gotovo je srušivši na ulici:
toliko smo se snažno sudarili. Na sve sam joj se načine pokušao ispričati zbog
svoje nespretnosti, dok ta lijepa, visoka, djevojka nije prasnula u prštavi
smijeh. Otišli smo na piće i tako je počelo.
Doznao sam da
se zove Ema, da su joj svega dvadeset i dvije, upravo se zaposlila u školi kao
nastavnica: njen prvi posao, zbog kojeg je bila jako uzbuđena. Nije mi
djelovala poput nastavnice: njena je napadna ljepota u meni prizivala nešto
drugo, ali Ema je bila stopostotna suprotnost mojim fantazijama: mirna i tiha, ne obraćajući previše pažnje na svoju
raskošnu ljepotu, što nikako nisam mogao shvatiti. Jedno sam vrijeme čak bio
uvjeren kako glumi, ali nije glumila. Sjećam se, kako sam joj jednog
poslijepodneva, vrućeg, bilo je ljeto, dok smo uz more pili hladno pivo na
terasi hotela, rekao:
- Toliko si
jebeno prekrasna, a uopće ne obraćaš pažnju na svoju raskošnu ljepotu.
- Nemoj
psovati - bio je njen odgovor. - Moraš li u svakom trenutku svoga života biti
pomorac?
- Da sam ja
lijep poput tebe - rekao sam joj, primivši je za ruke dugih prstiju - i da imam
takvo prekrasno tijelo, svukao bih se do gola i tako gol pretrčao preko čitavog
jebenog Korza.
- Eto, ponovo
nepotrebna psovka - bio je njen komentar.
Zaljubio sam
se. Neprekidno sam je želio. I kad sam otišao ploviti, zvao sam je iz svake
luke i vodio duge razgovore sa njom, pune čežnje. Nekako sam odolijevao jednu,
dvije, tri, godine, a onda je Ema počela govoriti o vjenčanju, uostalom poput
svih žena. Drugo nisam ni očekivao. I o tome, kako bih trebao prestati ploviti,
smiriti se, približavam se tridesetoj, dosta je mora i brodova i neodgovornog
života.
Uspio sam se
othrvati još pune dvije godine, ali jedne me večeri, dok smo sjedili u lokalu
upravo završivši sa večerom, pritisla uza zid. Nisam mogao izbjeći onome što je
slijedilo.
- Ne misliš
li, da je došlo vrijeme za promjenu? - reče uz desert, palačinke sa čokoladom,
koje je obožavala i koje joj nisu ni malo kvarile besprijekornu vitkost.
- Kakvu
promjenu? - glumio sam, naravno, iako sam sasvim dobro znao o kakvoj je
promjeni riječ.
- Već se
punih pet godina poznajemo - reče ona i pogleda me preko zapaljenih svijeća
pravo u oči. - Čitavo sam ti to vrijeme bila vjerna, baš kao da sam ti žena...
- Ah! - ote
mi se iz grudiju.
- Baš tako!
Ah! - reče ona. - Odluči se. Ili more ili ja! Meni je dosta. Dvadeset i sedam
mi je. Tebi trideset. Ako se sad ne uzmemo, nećemo nikad, to mi je jasno. Zato
ću sada lijepo ustati i otići svojoj kući, a ti svojoj. Dobro si čuo: svatko
svojoj kući! Razmisli do slijedeće subote. Ukoliko je odgovor potvrdan, zovi
me. U suprotnom, nemoj se truditi ni toliko.
- Zar tako? -
upitam zatečen, potpuno iznenađen.
- Nikako
drugačije! - odbrusi ona ustane i krene onim svojim dugim lelujavim hodom, a
svi je muškarci gledali sa požudom.
Napio sam se te
noći i nastavio piti još dva dana, a zatim nisam više mogao piti, pa sam ležao,
ležao, ležao, a njena mi slika treperila neprestano u daljini, obavijena
maglom, nedostižna i na kraju, u petak, priznajem, nisam više mogao izdržati
bez nje i predao sam se.
Okrenuo sam
njen broj i kad mi njen glas zazvoni u uhu, olakšanje me preplavi: nisam je
izgubio, još je moja. U tom sam trenutku bio siguran, kako sam pravilno
odlučio.
Tri je godine
sve besprijekorno štimalo: ljubav je cvjetala, nekako sam se privikao na
jednoličan posao u uredu: zaposlio sam se u agenciji za ukrcavanje pomoraca.
Nije mi bilo previše dosadno: tu sam sretao svoje bivše kolege i uvijek
doznavao svježe novosti, stojeći sa njima sate uz neki od mnogobrojnih šankova
u gradu, prisjećajući se ovoga ili onoga, ove ili one zgode: toliko se toga na
plovidbama događalo: nove zemlje, novi ljudi, novi događaji, svaki dan nešto
novo, uzbudljivo, neponovljivo…
Ema je
gunđala zbog tih navika, ali ne previše, a kad nam se nakon dvije godine braka
rodila djevojčica, oboje smo procvjetali. Živjeli smo poput ostali bračnih
parova, družeći se malo, posjećujući uvijek isti krug ljudi i to me počelo
izjedati. Žudio sam za širokim horizontom, a da toga pravo nisam ni bio
svjestan.
Ima već punu
godinu dana, kako osjećam nemir, dubok nemir u utrobi. Prilikom jutarnjeg
ustajanja, ne idem prvo pogledati kći kako mirno spava, što sam prije obavezno
činio, već odlazim na balkon i gledam more, podižem glavu i njuškam vjetar i
osjećam nemir, tjeskobu.
Prije mjesec
dana, baš u jedno takvo jutro, odjednom shvatim što mi je, zbog čega taj nemir.
Jednostavno, nesretan sam. Ako takvo stanje može biti jednostavno. Nedostaje mi
more. Pokušao sam , ali ne ide. Nedostaje mi more svakoga dana. Ne uspijevam se
prilagoditi i neprekidno mi se čini da u zraku osjećam slani miris mora. Željan
sam promjene, bilo kakve promjene! Ubija me ova svakodnevna monotonija i znam
da više neću moći dugo nositi je u sebi i nastaviti sa uobičajenim načinom
života.
Dok svakog
jutra stojim na balkonu i zurim u daljinu, na sidrište kojeg čitavog vidim, baš
kao da se nalazim na komandnom mostu, osjećam žalost i krivnju, ali ne mogu
više ništa učiniti. Ne mogu pobijediti ni žalost ni krivnju. Život je postao
jači od mene. Naravno da volim Emu i kći, ali osjećaj da me more zove ne
napušta me, naprotiv, svakog je dana
jače, upornije, sve prodornije. Znam da ću povrijediti ljude koje volim,
koje nikako ne želim povrijediti, ali koje moram povrijediti. Znam da će
patiti, ali i ja ću patiti. Zar ne patim već sada?
- Već te
treći put pitam - vraća me Ivan u sadašnjost. -Ma na što tako intenzivno
misliš? Hoćemo li još jednu rundu?
- Ne, hvala -
odgovorim i ustajem sa visoke stolice. - Idem ravno kući. I onako smo se
previše zadržali...
- Da... - reče on - nismo više sami.
Osjećam sam
to mnogo jače nego što moj prijatelj Ivan misli. I priznajem, pomalo me strah
toga. Dok si sam odluke su nekako lakše, nemaju težine i ne treba ti mnogo da
ih doneseš.
Penjem se uz
stepenice preskačući po dvije, brzo i sa lakoćom. Sad kad sam donio odluku,
nema više oklijevanja, nikakvih strahova, samo odlučnost upravlja sa mnom.
Copyright © 2006. by misko-nearh - Svi tekstovi,
dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom
pravu.