Ispraćaj
- Molim te,
Anita - reče Robi meko, položivši joj dlan na vruću ruku - ne budi toliko
napeta. Pa nije nam ovo prvi put. Već smo ovo proživjeli…
- I svaki je put
sve teže, znaš - reče ona tužno i zagleda se u sat, po tko zna koji put u
posljednjih pola sata. - Nadaš se da ćeš oguglati, ali...
Ostavi
rečenicu visjeti u zraku, između njih, dok sjede na visokim barskim stolicama u
baru kolodvora: prije petnaest minuta su čuli sa razglasa profesionalno ugodni
glas spikerice, koja ih obavještava da vlak u pravcu Trsta, Rima, Napulja,
kasni dvadeset minuta.
- Nećemo
dvadeset minuta stajati ovdje - odlučio je Robi iznenada zgrabivši putnu torbu
i primivši Anitu pod mišku. - Idemo u bar, u toplinu i popiti ćemo nešto. Sve
je bolje od čekanja na hladnom peronu.
Anita se
slagala sa njegovim mišljenjem i evo ih, sjede u toplini, dok oko njih blagi
žamor ljudi koji se opraštaju stvara onaj poseban, uzbuđujući ugođaj. Ispred
Anite se puši kapučino, dok Robi pije čistu kavu.
- Trebao si
ostati kući još čitav mjesec - brižno reče ona. - Nisi se uspio odmoriti.
- Hitan
slučaj, pa znaš to - reče on, a ona klimne. - Morao sam se odazvati. Ako ne...
Sad on pušta
rečenicu visjeti u zraku. Plovi na brodovima pod stranom zastavom i
konkurencija je na njima nesmiljena: odbiješ jednom poziv za ukrcaj, tko zna
kad ćeš dobiti drugi. Poznato je to i Aniti i zna da drugog izlaza, osim
odaziva, Robi nema.
- Sve mi je poznato,
ali ... - reče ona i misli kako je ova večer postala večer nedovršenih
rečenica.
- Nemoj biti
tužna - meko joj reče Robi: u braku su pet godina i ista se scena ponavlja svaki put kad odlazi
na brod. - Nadoknaditi ću ti to, obećavam. Kad se vratim, otputovati ćemo u
Egipat i pokazati ću ti piramide.
Anita se
osmjehne, a pogled njenih crnih očiju, zapazi Robi, ponovo okrzne sat. Osjeti
val sažaljenja prema njoj: tako je krhka, a on odlazi, pušta je samu.
"Prokleto kašnjenje", pomisli on. "Ovako je sve gore,
duže traje i..."
- Konačno -
reče glasno, jer spikerica je upravo najavila njegov vlak. - Idemo, draga,
čekanje je gotovo.
Zagrlivši je
lijevom i u desnoj noseći veliku putnu torbu, povede Anitu na peron, u
hladnoću. Ona se zimogrožljivo strese, a Robi je jače stisne uz sebe. Još malo topline za nju.
Pomogne joj uz strme stepenice vlaka i pronađu njegov kupe, u koji on nemarno
ubaci torbu.
- Gospodine,
odmah krećemo - obavijesti ga kondukter i doda: - Zbog zakašnjenja. Snijeg...
- Pođi - reče Robi gledajući u Anitu, tihu,
tužnu. - Mučenju je kraj, ljubavi. Čuvaj mi se!
Poljubi joj
vrele i vlažne usne i ostane sam u vlaku, u uskom hodniku, nagnuvši se kroz
prozor i očekujući Anitin poznati lik. Vidje je kako silazi sa vlaka i trči
prema prozoru sa koga on ispruži ruke. Vlak trzne i lagano krene. Anita ga drži
za ruke i gleda, vlak ubrzava, ona pušta njegove ruke. Stoji na gotovo praznom
i hladnom peronu i gleda za vlakom koji odnosi Robija na nekoliko mjeseci iz
njenog života i maše, maše…
Istog trena,
kad vlak nestane iz Anitinog vidokruga, ona posegne rukom u torbicu, napipa
mobitel, izvadi ga i pozove, pa nakon kratkog trenutka čekanja, brzo reče u
aparat:
- Milivoje,
ja sam! Vražji je vlak kasnio, Milivoje, mazo moja. Zbog toga kasnim, ne ljuti
se, ljubavi. Čekaj me, za čas sam u tvom naručju. Voziti ću kao luda!
Strpa mobitel
u torbicu i trčećim korakom, uzbuđeno dišući, dok joj oči vatreno sjaje, požuri
prema automobilu, parkiranom u blizini, žureći se u noć naslade.
Copyright © 2006. by misko-nearh - Svi tekstovi,
dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom
pravu.