Poslovni odnos
Zadovoljno,
ali prisutno je i malo tuge, gledam oko sebe. Sve je urađeno savršeno, upravo
onako kako sam želio. Zid koji smo srušili između dvije sobe oslobodio je i
otvorio ogromni prostor i sad je to jedna velika i sunčana soba, koja dominira
stanom. Sve je ostalo podređeno njenoj dominaciji. Zidovi su obojani veselim
bojama koje se nadopunjuju, usklađuju, stvaraju dojam radosti. Stan savršeno
uređen za mladi par koji će u njemu započeti zajednički život. Prostran,
sunčan, svjetli…
Nas smo
trojica mjesec dana proveli u ovom stanu, rušeći zid i dotjerujući ostale
zidove. Osvježili smo čitav prostor, posebnu pažnju poklonivši drvenim
površinama, jer Maks prezire plastične materijale, sa pravom, slažem se sa
njim: plastični prozor ili vrata nikad neće imati dušu kao što to znaju imati
drveni prozori. Šare na drvetu pričaju priču i udahnjuju život stvarima. Ovi
novi, pomodni materijali, to ne rade: njih je samo lakše čistiti.
Veliki je posao iza nas, moja dva partnera i
mene, sve blista, odiše svježinom, a mi smo zadovoljni time. Svojom sam
ušteđevinom isplatio partnere i sad sam očekujem dolazak Maksa. Trebao bih biti
sretan, zadovoljan, ali...
Deset se
godina bavim ovim poslom: započeo sam sa time odmah po završetku rata, stekao
sam rutinu i čitavo sam svoje znanje i vještinu uložio u ovaj posao, želeći ga
što bolje obaviti. Stan za mog ratnog prijatelja Maksa. I njegovu izabranicu
Koraljku.
Sve je počelo
prije nešto više od dva mjeseca dok sam umorno vozio, a...
...prometna
je gužva na vrhuncu, pet je poslijepodne, vrućina je upravo počela malo
popuštati, na pragu smo ljeta. Nervoznim pogledom tražim mjesto za parkiranje i
kad ga konačno ugledam, usmjeravam kombi, kojim se vraćam sa posla, prema
upražnjenom mjestu. U tom trenutku neki luđak iskrsne iza mog kombija i umalo
se ne sudarim sa njim. Iznerviran, iskačem iz kombija, spreman na svađu. I onaj
drugi vozač izlazi i obojica u nevjerici stojimo i buljimo jedan u drugog.
- Što je? -
pita on. - Hoćeš li reći da me ne prepoznaješ? Zaboravio si svog starog ratnog
pajdaša?
Skačemo jedan
oko drugog i udaramo se po leđima, sretni i iznenađeni. Naravno da se sjećam
Maksa, pa kako bi ga mogao zaboraviti? Upoznali smo se kao
osamnaestogodišnjaci, daleke devedeset i treće, dvije smo ratne godine proveli
zajedno i za to vrijeme izgradili čvrsto prijateljstvo. Sad smo obojica u
trideset i trećoj i oni dečki, željni avantura, kakvim smo nekada bili, čine
nam se daleki, poput nedosanjanog sna. Zavijeni u magli. Ali je ona iskra
prijateljstva i dalje tu, prisutna je i struji između nas, usprkos tome što se
nismo vidjeli gotovo deset godina. Mirnodopski nas život razdvojio, baš kao što
nas je ratno vrijeme združilo.
- Idemo na
piće – poziva me Maks. - Još uvijek piješ rum?
- Naravno -
odgovorim: bili smo poznati po tome. -
Zar si ti prestao?
- Nisam ni
pomislio na to - cereći se kaže on. - Preko puta ceste je kafić u koji često
zalazim. Idemo onamo!
Prelazimo cestu,
ne mareći za semafor i trčeći između vozila, dok iznervirani vozači stišću sirene. Maks otvara
vrata lokala i upućuje me na kraj šanka, rukom dajući znak konobarici: očito je
ovdje čest i rado viđen gost, jer dva dupla ruma stižu ispred nas, a da nije
progovorio ni riječi.
- Hvala,
malecka - reče ovlaš mladoj konobarici.
Pijuckamo naša
pića i neobavezno čavrljamo, osjećamo se opuštenim. Volim Maksa, a znam da i on
voli mene. Proveli smo rat zajedno, mnogo smo toga zajedno proživjeli i to nas
je čvrsto povezalo. Po završetku rata život nas je razdvojio i nismo se vidjeli
ni čuli svih ovih poslijeratnih godina. Doznajem kako je ovih deset godina
proveo na moru, ploveći, pa mu pričam o svojih proteklih deset godina. Kad sam
počeo o poslu, kako mi nije loše, Maks
sav živne i prekida me.
- Ko da te
bogovi šalju - kaže mi, uzbuđeno se nagnuvši prema meni. - Kupio sam stan,
ovdje u blizini, mora se preurediti, dotjerati i posao je tvoj, ako prihvaćaš.
- Naravno da
prihvaćam - kažem između dva gutljaja žestokog ruma. - Potruditi ću se da budeš
potpuno zadovoljan.
- Potrudi se
da Koraljka bude zadovoljna - kaže on zagonetnog lica. Prava sfinga.
- Koraljka? -
pitam pažljivo ga gledajući. - Do sada je nisi spominjao. Tko je Koraljka?
- Koraljka je
žena kojom ću se oženiti - odgovara on i otvara novu kutiju cigareta. - Da,
vidiš, naletio sam. Mislio sam da je to nemoguće, ali nije tako.
- Pa to je
velika novost - kažem mu. - Koliko se sjećam, nekada si govorio kako ti ni
jedna neće uspjeti namaknuti ormu. Čini se, da je jedna ipak uspjela. Upregnuti
će te u bračna kola.
- Morao si to
spomenuti, je li? - pita Maks, bez ljutnje, cereći se i dajući znak šankerici
da nam ponovi pića.
- Pričaj -
kažem mu, a njega ne treba nagovarati.
Doznajem,
kako ju je upoznao prošle godine, da je lijepa, da ima dvadeset i osam godina,
zanimanje joj je javni bilježnik, ima svoj ured, još uvijek živi kod roditelja,
ali sad kad je on, Maks, kupio ovaj stan, koji ja trebam udesiti po Koraljkinoj
želji neće još dugo stanovati kod njih. Do čim stan uredim, istog trena
kad postane useljiv, vjenčati se, a ja
ću im naravno, biti kum i ne dolazi u obzir odbijanje, ako sam se uopće drznuo
i pomisliti na takvog što.
Smijem se
njegovoj bujici riječi i pijem. Sretan sam zbog njega, svog prijatelja Maksa,
koji mi spasio život. U jednoj ne baš oštroj izmjeni vatre, običnoj čarki,
nisam primijetio premještanje neprijatelja i odjednom sam se našao u škripcu. I
tu se Maks pokazao ne samo prijateljem, nego i ludo hrabrim. Riskirajući glavu,
nekako je uspio osigurati mi za trenutak
malo slobodnog prostora, prikovavši bjesomučnom vatrom neprijatelja, a ja sam
to iskoristio i šmugnuo na sigurno, neozlijeđen, dok je Maks završio u bolnici,
ranjen u nogu i rame. Često sam mislio na taj dan, tako svjež u mojim sjećanjima.
Pijemo i
sjećamo se, a sjećanja naviru...
Točno u
jedanaest izlazim iz kombija, kojeg sam prije nepune minute parkirao ispred peterokatnice,
čiju mi je adresu dao Maks, a koja je okružena zelenilom, kao da se ne nalazi u
centru grada. Idealna lokacija. Vidim da me Maks već čeka: znam koliko je
nestrpljiv. Stoji strpljivo, naravno prividno strpljiv, ispred ulaza u zgradu i
pogledava na sat. Mahnem mu, skrećem mu pažnju na sebe i nasmijem se, kad
ugledam kako se njegovo široko lice ozarilo osmjehom.
- Već sam se
uplašio da si se predomislio - govori, hodajući mi u susret, brzim i mačjim koracima, toliko karakterističnim za
njega. - Idemo prvo na jedno piće, a zatim te vodim u stan, da vidiš što treba.
Koraljka je gore u stanu i čeka nas.
- Ništa od
pića - odbijam, a on se zapanjeno gleda. - Ovo je sada strogo poslovni odnos.
Kad završim sa poslom, možemo na piće. Nema smisla da tvoja Koraljka čeka, dok
mi ločemo.
- Promijenio
si se - kaže Maks, pa dodaje: - U redu, idemo gore. Stan je na četvrtom katu.
Nema lifta, ali vidim da si u dobroj kondiciji.
Grabimo po
dvije stepenice, ponekad i tri i za čas smo na četvrtom katu. Maks otvara vrata
stana i ulazimo u malen hodnik, zatim u ne baš veliku dnevnu sobu, osunčanu, a
u njoj najljepša žena koju sam ikada vidio.
- Ovo je
Koraljka - upoznaje me Maks ponosno se cereći.
I treba biti
ponosan. Visoka, duge riđe kose, koja joj uokviruje duguljasto lice, zelenih
očiju, crvenih usana, tip je žene za kojom se muškarci okreću. Obučena u zelenu
haljinu koju, kroz ogromne prozore obasjava zalazeće sunce, zrači ljepotom, ali
i još nečim što istog trena osjetim i čega se bojim. Naslućujem, a nisam
siguran što i ne volim taj nepoznati osjećaj, a opet, uživam u njemu. Sunčev mi
bljesak omogućuje naslutiti njeno vretenasto tijelo, ispod odjeće, djelomično
je na kratke trenutke čineći providnom.
- Sad, kad
sam te upoznao - kažem joj, držeći njenu meku i toplu ruku u svojoj - shvaćam
zašto se Maks odriče momačkog života. Potpuno ga razumijem.
- O tebi mi
je dosta govorio - reče ona uz blag osmijeh. - Čini mi se, kao da se već
poznajemo.
- Upoznati
ćemo se, to je sigurno - kažem i prelazim na stvar: nelagodno se osjećam zbog
Koraljkine napadne ljepote. - Da pogledamo stan, pa da mi objasnite što vas
dvoje želite učiniti sa njime?
Dok lagano
obilazimo veliki četverosobni stan, i dok slušam i zapisujem njihove želje i
prijedloge, nekoliko puta hvatam Koraljkin pogled na sebi. Prepoznajem taj
pogled, ne varam se, ali samog sebe uvjeravam da mi se pričinja. Ali ne varam
se, znam. Pogled je to želje, a znam da je i moj isto takav. Posramljen, samom
sebi priznajem kako želim prijateljevu ženu. Ne bilo koga prijatelja, već
prijatelja koji mi je spasio život. Ali si ne mogu pomoći: gutam je pogledom,
potajno, nadam se.
- Može li se
srušiti ovaj zid? - pita ona: stoji nasred sobe, zalazeće je sunce obasjava,
čini oreolu oko njenog tijela i pokazuje rukom na zid. - Voljela bih od dvije
sobe dobiti jednu, veliku, ogromnu, svjetlu, prozračnu...
Slušam je i
gledam i uživam i patim. Želim da trenutak potraje beskrajno dugo: želim da
istog trena prestane. Suprotne se želje sudaraju u mojoj nutrini i zbunjuju me:
ne snalazim se. Nepoznata situacija i nesigurnost u meni raste. I želja za
bijegom. Ali ne mogu pobjeći. obećao sam prihvatiti posao, a osjećam, kako bi
bilo najbolje pobjeći, nestati i ne vidjeti prijatelja slijedećih deset godina.
Na odlasku iz praznog stana, kad smo sve
dogovoreno imali napisano, Koraljka me pita:
- Kad će se
rušiti onaj zid? Voljela bih biti prisutna.
- Zašto? -
pita je Maks. - Uvjeren sam da će sve biti u redu.
- Ne sumnjam u
to - reče ona. - Radoznala sam, voljela bih to vidjeti. Samo sam radoznala.
Ali ja znam,
osjećam, kako nije u pitanju samo radoznalost. I već se radujem što će Koraljka
dolaziti, pratiti napredak radova. Ali drugog napretka ne smije biti. Radujem
se i mrzim sebe zbog toga.
- Sutra -
kažem joj, gledajući joj zelene oči, kojima mi uzvraća otvoreni i upitni
pogled. - Sutra ga rušimo. Biti će to prva stvar kojom ćemo započeti posao.
- Hoćemo li
sad na ono piće? - pita me Maks i okreće se prema Koraljki. - Znaš li što mi je
rekao, prije nego li smo se popeli u stan? Odbio je piće i rekao da je ovo
strogo poslovni odnos! Možeš li to zamisliti? Strogo poslovni odnos! Sa mnom?
Svojim prijateljem?
Sutradan smo
rušili zid, dvojica mojih suradnika i ja, a Koraljka je, usprkos prašini koja
se podizala sve više i sve jače, stajala u blizini i znatiželjno gledala. Na
riđoj je kosi imala zelenu svilenu maramu, koja je uskoro postala siva: prašina
je plesala u zraku. Uvlačila se u svaku poru.
Dolazila je i
narednih dana, neki put nazvavši prije dolaska mobitelom, a najčešće nenadano i
nenajavljeno. Uhvatio sam samog sebe kako očekujem njen dolazak i kad koji dan
ne bi došla, osjećao sam se razdražljivo, razočarano. I bjesnio na sebe zbog
toga, ali si nisam mogao pomoći.
- Smeta li ti
ona? - upitao me jednom, Maks, koji je dolazio vrlo rijetko, obično subotom
ujutro. - Svaki dan ti visi ovdje. Ako ti smeta...
- Uopće ne
smeta - umirio sam ga. Dok sam to govorio, nisam ga gledao u oči.
Čekao sam da
dođe: radovao se njenim dolascima. Onog dana kad smo konačno završili sa
rušenjem zida, pozvao sam je na piće.
- Sigurno si
žedna od sve te prašine. Idemo nešto popiti, dok momci raščiste ovaj krš.
Sjedili smo
jedno nasuprot drugome, pijuckali pivo i gledali se. Nismo previše govorili,
samo smo se gledali. I začudo, tišina između nas nije bila neprijatna.
Naprotiv, uživali smo u njoj. Tišina i ono neizrečeno nas na neki način
spajalo. Osjećao sam to spajanje, a znam da je i ona to isto osjećala. Čudno. I
lijepo. Nadasve lijepo. Mogao bih satima tako sjediti pored nje i samo
osjećati neizgovoreno.
Radovi su
napredovali i ona tišina između nas je postala napeta i prijeteća. Očekivao sam
prolom, ali sam se svejedno iznenadio kad se dogodio.
Dok sam završavao
sa bojenjem jednog od mnogih dvostrukih prozora, mobitel, kojeg sam odložio na
stol, zazvoni prodorno i odmah sam znao tko je. Sve je u meni govorilo kako to
zove ona. Pažljivo ostavim kist, priđem stolu, dohvatim mobitel i javim se.
- Dole sam u
kafiću - začujem njen glas: ni malo nisam iznenađen. - Možeš li doći?
- Mogu -
odgovorim, pa se obratim onoj dvojici. - Moram izaći. Hoćete li moći sami?
Nisam čekao
odgovor, znao sam kako će glasiti. U kupaonici se na brzinu ispljuskam,
zagladim kosu i spustim niz stepenice. Ljeto je počinjalo i sunce i toplina me
udari u lice, dok sam prelazio ulicu, na putu prema kafiću.
Uđem i vidim
da sjedi na uobičajenom mjestu: nisam ga želio nazvati "našim
mjestom", iako smo gotovo uvijek tu sjedili.
- Naručila sam ti pivo - reče Koraljka. - Je
li to u redu?
- Žedan sam -
priznajem dok sjedam nasuprot nje i gledam u njenu raskošnu ljepotu. - Zanima
te, kad smo gotovi?
- Zanima me
nešto drugo...
- Nemoj -
kažem i ispružim ruku: obrambena kretnja. Uzaludna, naravno.
- Hoću - reče
Koraljka. - Netko mora progovoriti. Shvaćam da si ti prevelika kukavica za to.
Ili se držiš nekog glupog muškog kodeksa časti?
Šutim i
žalosno je gledam. Želio bih da se ovaj razgovor ne vodi, ali shvaćam da se i mora
odigrati. Ne može se izbjeći, ma koliko to želio.
- Ništa ne
želiš reći? - pita me ona, a zelene joj oči sijevaju, a ja je volim, volim...
- Nema se što
reći - kažem gledajući je čvrsto u oči i znajući kako moje oči lažu. Govore joj
o mojim osjećajima.
- Napustiti
ću Maksa - reče ona tiho. - Ne mogu se udati za njega.
- Ne čini to
- kažem isto tako tiho. - Možda je ovo...
- Znam što je
ovo! - prekida me ona. - Nisam balavica, vrlo dobro znam što osjećam. I prema
Maksu i prema tebi. Volim te, a i ti mene voliš! Znaš i sam da je tako, ali ne
želiš to priznati. Hajde. reci mi, samo jednom mi reci što osjećaš! Molim te!
Šutim i zurim
u orošenu čašu piva. Izbjegavam Koraljkin pogled. Ona se trenutak meškolji, pa
položi dlan na moju ruku.
- Odan
prijatelj do kraja - žalosno reče. - Možda te zbog toga i toliko volim. Ja ću
reći Maksu, kad već ti ne možeš ili ne želiš ili nećeš.
- Ništa mu
nemoj reći, molim te - kažem joj. - Još samo dva dana, molim te.
- Dva dana! -
kaže ona klimajući, a riđa joj kosa poskakuje. - Ni dana više!
Zatim ustaje,
naginje se prema meni i prvi me put u ovih mjesec dana ovlaš poljubi u lice.
Osjećam njene usne i želju da je zgrabim i čvrsto stegnem uz sebe. Umjesto toga
ukočeno sjedim, puštam je da ode i sa tugom gledam u njena leđa, kosu koja joj
poskakuje, dok polako korača dugim lelujavim korakom, pruža ruku, otvara vrata
kafića, okreće se prema meni i njen me osmjeh obasjava, vrata se zatvaraju i
najdraže mi biće nestaje. Odnoseći sobom najbolji dio mene. Osjećam prazninu.
Ostajem sam...
Gledam kroz
prozor i vidim da se Nedo već parkirao na dogovorenom mjestu. Odlazim sa njim u
Njemačku: Nedo mi ponudio posao i krupnu zaradu, ali nije zarada ta zbog koje
sam odlučio otići.
Izlazim iz
stana, ne zaključavam ga, ključeve ostavljam u vratima i spuštam se
stepenicama. Žurim, ne želim sresti Maksa, koji svakog časa mora stići, ne
želim objašnjavati. Bolje je ovako: Maks će razumjeti, siguran sam.
Otvaram vrata
Nedovog karavana u kome su već moje stvari
i sjedam do njega.
- Samo
trenutak - kažem mu. - Moram nešto vidjeti.
On klimne:
nije pretjerano radoznao. Uskoro ugledam Maksa: izlazi iz kola, sam je,
primjećujem, i gledam kako moj prijatelj brzo, odlučno ulazi u zgradu, a ja
znam da grabi uz stepenice preskačući po dvije, a ponekad i po tri odjednom..
- Vozi! -
kažem Nedu. - Vidio sam što sam želio.
Snažan motor
glasno zabruja, jurnemo, zbog brzine osjetim pritisak na leđima, a u grudima neki
drugi pritisak, težak, žalostan, neprežaljen.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.