Mekušac
Točno u osam
sati Nenad otvori vrata kafića, u kojem je posljednjih šest mjeseci, od dana
kad ga napustila supruga, svakog jutra
pio svoju prvu kavu. Nije se mogao, u svih ovih proteklih mjeseci, prisiliti ostati
u stanu i sam skuhati i popiti jutarnju kavu. Sve do prije šest mjeseci kavu je
kuhala Marijana, pili bi je sjedeći jedno nasuprot drugome za stolom u kuhinji.
Uživao je u tim trenutcima i volio ju je gledati preko ruba šalice. Kriomice,
jer posljednjih mjeseci je napetost među njima rasla, ali ju je oboje
pokušavalo ignorirati. Nisu govorili o tome, kako im se struktura braka lomi.
Kao da će svojom šutnjom odagnati slom koji se približavao. Svakog su jutra,
kao da je sa njihovim brakom sve u najboljem redu, zajedno pili kavu, zatim bi
Nenad odlazio, Marijana ostajala čekajući. Ali ne bi čekala da se Nenad vrati.
Čekala bi Milana, koji bi se pojavio otprilike pola sata nakon što bi Nenad
napustio stan, bacala mu se oko vrata i gurala ga na kauč u dnevnoj sobi: nikad
ga nije povela spavaću sobu.
Ušavši sa
hladne ulice u toplu prostoriju poznatog lokala, malog, prijatnog i toplog,
Nenad osjeti kako mu se zgrčeni mišići opuštaju. Pištolj ga iz desnog kuka,
jednostavno uguran pod remen hlača žuljao, pa ga malo pomakne i osjeti da sad
bolje leži. Ne žulja. Približavajući se šanku ispusti uzdah zadovoljstva.
- Dobro
jutro! - pozdravi ga kći vlasnice, nazvana Viki, a pravim imenom Viktorija. -
Danas ste nešto poranili. Zar nije...
- Dobro
jutro! - odgovori Nenad. - Jest, danas je. U deset moram biti u Centru za
socijalnu skrb.
- Valjda će
sve proteći u redu - reče Viki: bila joj poznata čitava priča.
- Sigurno -
reče Nenad. - Zašto ne bi?
Viki ga
pogleda iskosa. Čudila se njegovoj sigurnosti, blagoj smirenosti. Žena ga
napustila, otišla sa ljubavnikom, a on se ponaša kao da je otišla na dva dana
posjetiti majku. Nikako ga uloviti ni za
glavu ni za rep. Čudak. Ali jedno mu mora priznati: sačuvao je živce i ni
jednom nije posumnjao u ishod postupka mirenja. Bio je uvjeren, kako će njegova
Marijana uvidjeti svoju grešku, napustiti ljubavnika, jer ljubavnik je samo
njeno trenutno ludilo, i vratiti se njemu, svojoj ljubavi iz djetinjstva, svome
prvom ljubavniku, svome zakonitom suprugu.
- Jeste li
razgovarali sa Marijanom? - upita ga Viki znatiželjno, stavljajući ispred njega
vruću kavu.
- Nisam -
Nenad otpije malo kave i zadovoljno se nasmiješi. - Što se tu ima razgovarati?
Pa mi smo od djetinjstva zajedno. Zavoljeli smo se još kao djeca i nikad se
nismo ni rastajali. Jedino nas je rat na kratko vrijeme razdvojio, ali to se ne
računa. Poslije rata smo se uzeli i to je to. Za mene postoji samo ona i ona to
zna.
- Znam -
klimne Viki: priču o bezgraničnoj ljubavi čula je mnogo puta u posljednjih
mjeseci, od kad je Nenad počeo dolaziti jutrom na kavu. Pa doda: - Vidim da ste
se udesili!
Nenad se
nelagodno osmjehne. Obično je dolazio obučen u traperice i smeđu kožnu
vindjaknu, sasvim izlizanu na laktima, ali je ovog jutra blistao u tamnoplavom
odijelu sa srebrnastom uskom kravatom, pažljivo izbrijan, crvenkasta mu kosa
bila pažljivo počešljana unazad, sjajila se od briljantina, kao i njegove
zelene oči.
- Pa, mislio
sam - poče on zamuckujući - svečani trenutak mirenja i mislio sam...
Viki mu se
ohrabrujuće nasmiješi, gledajući ga kako rumeni, pa da bi nekako prebrodio
trenutak gorke nelagodnosti, dohvati čašu sa rakijom i isprazni je.
- Ovo je bilo
dobro - reče zadovoljno. - Da platim, Viki, pa da krenem. Ne želim zakasniti.
Hodajući
mokrim pločnikom, sitna je kišica poput nježnog daha počela padati, Nenad se
prisjeti onog dana, kad se vratio u stan, po zaboravljeni novčanik, niti sat
vremena nakon što je izašao i zatekao svoju Marijanu, golu, u zagrljaju isto
tako golog muškarca, sasvim nepoznatog, nikad ga u životu nije vidio. Potresao
ga taj prizor. Ali ono što ga je dotuklo, nije bila njegova gola žena u naručju nepoznatog isto tako golog
muškarca, već onaj vonj, ne miris, već upravo vonj, koji je poput teškog oblaka
lebdio nad njihovim glavama, pritišćući napete živce Nenada: vonj seksa, vonj,
netom utažene požude. Slike njih dvoje, spojene u slatkom grču, zatitrale mu
bolno u duši i Nenad se slomio, zaplakao. Skljokao se na obližnju stolicu,
pokrio lice rukama i ridao, dok su se ljubavnici brzim pokretima oblačili.
Nenad je plakao i onda, kad mu se Marijana obratila, stojeći sa ljubavnikom
ispred širom otvorenih vrata stana.
- Odlazim -
rekla mu prezrivim glasom. - Mislila sam da si blag čovjek, a ti si u stvari
mekušac. Pravi mekušac! A meni je potreban pravi muškarac. Ne mekušac!
I držeći
ljubavnika ispod ruke otišla, ostavljajući vrata stana otvorena. Zatvorio ih je
Nenad, kad je prva susjeda prošla hodnikom zgrade i radoznalo zavirila unutra,
naslućujući dramu nepogrešivim ženskim instinktom. Tuđa je
nesreća privlačna, magnet.
Mekušac!
Danima je to odzvanjalo u njemu. Mekušac! Zar zato što je uvijek bio blag?
Dobričina? Udovoljavao joj? Mekušac? Isplati li se biti dobričina? Nije znao.
Jedino što je znao bilo je to, da i dalje voli svoju Marijanu i želi da mu se
vrati. Ostalo ga ne zanima.
Zadubljen u
te neprijatno bolne misli nije ni primijetio kako brzo korača, pa se iznenadi,
shvativši da se nalazi ispred zgrade Centra za socijalnu skrb. Kišica je
prestala, sunce sramežljivo provirilo i Nenad odluči pričekati na ulici. Stigao
je malo prerano, još petnaest minuta, a poznato mu je da Marijana uvijek dolazi
u posljednji čas. Pričekati će je i zajedno će ući u zgradu. Osjeti želju za
njenim likom, njenom lijepom pojavom, nasmijanim licem. Nedostaje mu, strašno
nedostaje. Zašto lagati samog sebe? Samo neka mu se vrati, ništa drugo ga ne
zanima. Samo da se vrati, njemu, svojoj prvoj ljubavi.
Ugleda je,
kako čeka na drugoj strani ulice, čeka zeleno za pješake. Srce mu zatitra od
njene ljepote: približava se tridesetoj i upravo cvate. Nikada nije i nikada više neće biti ljepša.
Nije mogao odvojiti pogled sa nje, samo je nju vidio. Zatim mu se srce stegne,
kad ugleda svoju Marijanu, kako se okreće prema muškarcu koji stoji pored nje i
nešto mu govori, pa zajedno, ruku pod ruku, prelaze ulicu. Prepozna u njemu
njenog ljubavnika i grlo mu se stegne. Njegova se sigurnost u njen povratak
njemu, opasno zaljulja. Je li moguće kako je zauvijek gubi?
Stigli su do
njega i Nenad zakorači prema njima i ispruži ruku, dajući im znak kako želi
razgovarati. Uzbuđenje mu zarumenilo lice.
- Što hoćeš?
- obrecne se Marijana na njega. - Ostavi naas na miru!
Začuvši ono
"nas", u što on nikako nije uključen, Nenad se zgrči i desna mu ruka
sune pozadi, iza desnog kuka. Odjednom se u njoj stvori pištolj, a njegova se
crna zlokobna usta koja rigaju vatru zaustave na Marijani, pređu na ljubavnika,
zatim se ponovo vrati na Marijanu. Drhtava, oklijevajuća prijetnja.
- Ne mogu -
zajeca odjednom Nenad. - Još te volim! Ne mogu.
Marijana se
prva pribere. Šumno izdahne i isto tako šumno udahne vlažni zrak, jer u strahu
je nesvjesno zadržavala dah, pa odlučno zakorači naprijed i odgurne drhtavog
Nenada.
- Sklanjaj se! - reče mu posprdno, prođe
pored njega, vukući za sobom ljubavnika, pa se okrene i prezirno mu dobaci
preko ramena: - Mekušac! Uvijek si bio mekušac.
Dok mu je u uzburkanoj duši umirao čitav
njegov svijet, rušeći se u bezglasnom padu, Nenad posramljen sakrije oružje, obori
glavu i izgubi se u gomili ljudi. Stideći se sebe i svoje slabosti, zaplače.
Ali zna da ne može, jednostavno ne može pucati u ženu koju voli, ne zbog
mekuštva, kako ona pogrešno misli, već zbog ljubavi. Ljubavi prema njoj koja se
nikad neće ugasiti. Koju ona prezire.
Copyright © 2006. by misko-nearh -
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.