Posljednja trka
Deset je sati
i pedeset pet minuta. Rečeno mi je da se dođem u jedanaest. Stigao sam pet
minuta ranije i zbog toga stojim u bolničkom hodniku i promatram sestre koje užurbano
prolaze. Strpljivo čekam da prođu tih pet minuta. Sestre samo prolaze pored
mene, kao na pokretnoj traci. Neke su zbilja lijepe i uživam ih gledati. Gledam
u visoku i crnokosu sestru, koja mi se sa osmjehom na licu približava.
- Da li vi
imate dogovoreno sa doktorom Bergom? - pita me, zaustavivši se pored mene:
posve blizu mi je i njen parfem draška mi nosnice.
- Imam -
kažem i gledam je sa uživanjem, što joj ne promiče, pa se samozadovoljno
nasmiješi.
- Doktor Berg
će malo zakasniti - reče ona i rukom mi pokaže na vrata. - Zamolio me da vas
uvedem u njegov ured. Izvolite!
- Koliko je
to malo? - pitam prateći je i gledajući joj noge, lijepe, duge.
- Operira -
obavijesti me ona, otvara vrata i ulazi u prostranu i osunčanu sobu. - Kasniti
će možda pola sata. tako nekako. Izvolite sjesti, donijeti ću vam kavu, a ovdje
su vam dnevne novine.
- Vrlo ste
ljubazni - kažem joj, a to i zbilja mislim.
Sestra se
nasmiješi, crne joj oči bljesnu: voli primati komplimente, shvatim. Jedan me
trenutak gleda oklijevajući, a zatim naglo odlazi.
- Za čas ću
donijeti kavu - reče i ostavi me samog.
Ogledavam se
po sobi prostranoj i urednoj, baš kao što je i sam Dražen, kako je ime doktor
Bergu. Poznajem ga dobro, susjedi smo, stanujemo u istoj peterokatnici i često
se družimo. Povezuje nas zajednička ljubav prema trčanju i kad god je moguće,
trčimo zajedno.
Ulazi sestra,
na malom pladnju nosi lončić kave koji se puši i primamljivo miriše. Dugim
korakom prilazi stolu i odlaže pladanj. Pokreti joj meki, precizni.
- Izvolite -
kaže uz onaj njen lijepi osmjeh, koji kao da osvijetli sobu - Uživajte u kavi i
budite strpljivi. Ostavljam vas samog, posao...
- Hvala vam -
kažem gledajući za njom.
Vrata se
zatvore, tišina ispuni sobu: ostajem sam. Ulijem kavu u šalicu i noseći je u
ruci, prilazim prozoru sa kojeg puca pogled prema velikom parku kojim je
okružena bolnica. Sunce sja, predivan je zimski dan, nije hladan, ugodan je za
šetnju. Gledam zelenilo i prisjećam se...dan je bio gotovo identičan…
Počelo je
prije mjesec dana...
Laganim
tempom, ne umarajući se previše, Dražen i ja trčimo uzbrdicom: još oko dvije
stotine metara i na vrhu smo, naporni dio dionice biti će iza nas. Kako se
postepeno približavamo vrhu, sve brže i brže jurimo uskom šumskom stazom. Oko
nas drveće lagano šušti, zrak je rezak, hladan, sredina je prosinca. Postajemo
nestrpljivi, želimo ostaviti uzbrdicu iza sebe, savladati je. Nije previše hladno, a iza nas je već
nekoliko pretrčanih kilometara, pa se znojimo, grabimo zrak. Uživamo punom
snagom u trčanju, u kretanju kroz prirodu, u uzajamnoj blizini. Nije to puko
ubrzano kretanje kroz prirodu, mnogo je više od toga: gotovo religijsko
iskustvo. Dok trčimo, osjećamo se Jedno sa čitavim Svemirom: mir se spušta u
naše umove, tijela su napeta i drhte od naprezanja, ali mir u našoj dubini je
spokojan i ništa ga ne može narušiti.
Upravo kad
pomišljam kako je sad dobro, kako sad dolazi pravo uživanje, razvijanje brzine
i u trenutku dok izbijamo na vrh brda, na ravni put, bol me u koljenu
presiječe: jauknem ne mogavši se suzdržati i zastanem. Umalo da ne padnem na
zemlju, posutu suhim grančicama i otpalim lišćem koje pomalo truli, šireći
zamamni miris u hladan dan. Trčeći ispred mene, Dražen se okrene i upitno me
pogleda.
- Što je? -
pita. - Što se dogodilo?
- Ne znam -
odgovaram i masiram koljeno: lice mi je iskrivljeno u bolnu grimasu. – Kao da
se bol pojavila niotkuda. Presjekla me u koljenu. Umalo da ne padnem!
- Daj da
vidim - reče Dražen, koji je inače kirurg dr. Berg. - Te stvari znaju biti jako
gadne.
Jutarnje nas
sunce obasjava, dok me Dražen vodi prema klupi istesanoj od stabala,
uklopljenoj u okolinu. Pomalo šepam dok joj se približavamo.
- Sjedni -
reče mi ozbiljno. - Ogoli koljeno, da pogledam u čemu je stvar.
Činim kako
kaže. Sjedam, saginjem se prema nožnim prstima i podižem crnu nogavicu
trenirke, pa je vučem prema gore, iznad koljena. Dražen klekne ispred mene i
počne opipavati mi koljeno, koje sad uopće ne boli jako, ali pulsira: bol je tu,
sakrivena, čeka svoj čas. Gledam u Dražena i vidim promjenu na njegovom mršavom
i odlučnom licu: odjednom je prestao biti trkač, moj prijatelj, pretvorivši se
u kirurga i samo kirurga. Oprezno me opipava, prsti mu vrući: trčanje nas je
obojicu dobro zagrijalo.
- Ovdje imaš
malu kvržicu - kaže on i podiže pogled: ozbiljno me gleda ravno u oči. - Boli
li?
Sasvim je
lagano pritisnuo kvržicu: tijelo mi e napne, bol prostruji, jaka, neugodna.
- Boli!
- Od kada
postoji ova kvržica? - pita me on. - I odakle?
- Nemam
pojma.
- Razmisli -
kaže on. - Jesi li udario možda? Prije nekoliko mjeseci? Razmisli.
Razmišljam,
dok borovi šume oko nas, a tijela nam se počinju hladiti. I sjetim se: bilo je to
prije otprilike godinu dana, možda nešto više, gotovo da sam zaboravio na taj
događaj.
- Sjećam se -
kažem mu. – Dogodilo se prije više od godine dana, mislim. Možda čak i godinu i
po. Poskliznuo sam se na trčanju i gadno pao upravo na to koljeno.
- Onda je sigurno to - kaže dr. Berg: sasvim
je prestao biti moj prijatelj Dražen. - Idemo polako, ne smijemo se ohladiti.
Možemo i putem razgovarati. Možeš li?
Krećemo
laganim trčanjem: do kuće imamo oko pet kilometara, obojica smo u izvrsnoj
kondiciji i za pola ćemo sata biti kući, bez imalo naprezanja. Trčimo i
razgovaramo.
- Želim da
dođeš kod mene u bolnicu - kaže Dražen, bacajući pogled prema meni. - I nema
odugovlačenja.
- Kada? -
pitam.
- Sutra -
odgovori on. - Ne treba čekati.
Dražen, koji
je sad dr. Berg, pažljivo gleda, držeći ih visoko u zraku, rendgenske snimke i nešto mrmlja sebi u
bradu. Sjedim sa druge strane njegovog stola, u svijetloj sobi i čekam. Slikali
su mi oba koljena i sad Dražen i njegov kolega pažljivo pregledavaju snimke:
čini se da su zaboravili na mene.
- Vidiš
ovdje? - pita Dražen: onaj drugi klimne. - Tu je nepravilnost: lijepo se vidi.
- Što to
znači? - pitam.
Obojica se
okrenu prema meni i pogledaju me: kladio bih se da su zaboravili na mene.
- To znači da
ćemo morati učiniti biopsiju - odgovori Dražen i nastavlja gledati u snimke. -
Znaš li što je biopsija?
- Ne znam -
priznajem.
- Uzeti ćemo
komadić tkiva sa te kvržice na koljenu i poslati je na analizu. Pomoću biopsije
lakše ćemo odrediti dijagnozu. Razumiješ?
- Razumijem -
odgovorim mu i ustajem: postajem nervozan. - U čemu je stvar, Dražene? Prestani
biti doktor i budi mi samo prijatelj. Reci, u čemu je stvar. Kratko i jasno.
- Kratko i
jasno? - odvrati on i pažljivo me promatra: zatim se odlučuje. - Kratko i
jasno: ne mora biti ništa, a može biti i nešto opasno.
- Rak? -
pitam.
- Karcinom,
da - klimne on. - Pomoću biopsije doznati ćemo je li maligni ili benigni.
- Hoćeš
reći...?
Dr. Berg, moj
prijatelj Dražen i onaj drugi kirurg, kome nisam dobro čuo ime, ozbiljno mi
uzvraćaju pogled. I šute. Njihova šutnja gromoglasno odjekuje u meni.
- Znači li to
- nastavljam, iako odgovor već čitam u njihhovim očima - kako postoji mogućnost
da ostanem bez noge? Amputacija?
- Još je rano
o tome raspravljati - kaže Dražen, ali u njegovom pogledu čitam kako ni malo
nije rano. - Učiniti ćemo biopsiju: nadajmo se da je tkivo benigno.
- Ako je
maligno? - uporan sam. Te medicinske izraze i predobro razumijem.
- Onda nam
ništa drugo ne preostaje - konačno izađe iz dr. Berga, mog prijatelja Dražena -
osim operacije. Sve ostalo bi bila čista ludost, znaš to i sam.
Zbog toga sad
sjedim u njegovom uredu, pijem dobru
kavu i nestrpljivo ga čekam. Izjeda me neizvjesnost i kad se vrata otvore,
Dražen uđe, obučen u zeleno, mirišući na sapun, osjećam olakšanje. Sve je bolje
od neizvjesnosti. Sad će konačno biti prekinuta, prestati me mučiti, opsjedati.
- Dobar dan!
- kažem mu. - Kakvo je stanje?
- Ti odmah šakom
u oči - sa blagim osmjehom kaže Dražen, pružajući mi ruku. - Vidim da si jako
nestrpljiv pa neću okolišati: moramo operirati.
- Maligno je
- kažem i nije to pitanje.
- Maligno je
- potvrđuje on. - Objasniti ću ti sve. Sjeddni, molim te.
Petnaest mi
minuta objašnjava. Moraju mi odrezati nogu sve do iznad koljena, želeći na taj
način spriječiti širenje metastaza. Što je više odrežu, to veće su šanse da
metastaze neće dalje napredovati na svom pohodu uništavanja, pretvaranja
zdravog tkiva u bolesno. Smrtonosno bolesno.
- Metastaze
su ti poput korijenja drveća - živopisno mi tumači Dražen. - Granaju se i šire,
nekad velikom brzinom, nekad sporo. Nadajmo se, da se u tvom slučaju razvijaju
sporo, da nam pružaju vremena. Moramo te operirati. Naravno, nadajući se da će
sve to biti učinjeno na vrijeme.
- Kada? -
pitam.
- Savjetovao
bih ti hospitalizaciju odmah, sutra - odvrati on i ozbiljno me gleda, bez
osmjeha, prodorno. - Znam što to za tebe znači, ali jednostavno moraš to
prihvatiti.
- Jednostavno
- promrmljam, a misli mi blude. Živjeti bezz trčanja?
- Znam što
misliš - kaže Dražen. - Nije lako, ali nije ni smak svijeta, stari moj. Ima još
toliko drugih uživanja...
Prisjećam se
svih onih pretrčanih kilometara, divnih doživljaja na trkama. Zar je sve to
zauvijek izgubljeno za mene? Nekako ne mogu to shvatiti. Prihvatiti? Još manje.
- Prijavio
sam se za polumaraton… - kažem u pola glasa.
- I ja sam -
kaže on. - Zajedno smo se prijavili, sjećaš se? Ali trka se održava tek za
mjesec dana. Mi nemamo mjesec dana. Ne smijemo toliko čekati.
- Kako to
misliš mi? - pitam ga i cerim mu se. - Ja sam taj koji čeka. Baš me briga,
Dražene! Odlučio sam. Istrčati ću trku i zatim ću leći na tvoj stol, na kojem
me toliko želiš vidjeti.
- Nemoj to
raditi - moli me on. - Igraš se životom! Ne zaustavimo li širenje metastaza...
Ostavlja
riječi da vise u zraku i one lebde između nas i na čudan nas način spajaju.
Razumijevanje struji među nama, gotovo je opipljivo. Po njegovom izrazu lica
vidim da je shvatio da sam odluku donio, da je neću promijeniti i da mu je
svako daljnje nagovaranje uzaludno. Gubitak dragocjenog vremena.
- Ne pomažeš
mi - kaže Dražen, moj prijatelj, koji je potpuno potisnuo dr. Berga: vrti
glavom pokretima koji odaju neslaganje, ali i prihvaćanje neminovnog, čitavo mu
tijelo postalo jedan veliki protest, protest protiv moje odluke, protest protiv
životnih nepravdi, boli. - Odlučio si. Trčati ćeš. Trčati ćeš taj polumaraton,
čak i po cijenu života.
- U pravu si
- kažem mu raspoloženo, ustajem i pružam muu ruku, koju on čvrsto steže. - Biti
će to moja najbolja trka. Dobro ću se pripremiti u ovih mjesec dana, koliko nas
dijeli do trke. Dati ću sve od sebe!
Truditi ću se pobijediti u toj mojoj
posljednjoj utrci.
Copyright © 2006. by misko-nearh -
zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.