POMALO

POMALO

Pomalo se gubim

U sjećanjima maglovito davnim

Nadajući se da ne marim

Još manje da žalim

Pomalo se sjećam kišnoga dana

I toplih i mekih usana

I riječi koje žuborom su tekle

Dok su ruke istraživale obline meke

Pomalo uz smiješak se sjećam

Kako smo tajanstvene trenutke nježnosti žedno pili

Po prvi put zbilja jedno bili

Želio sam sve joj dati i sa njom (svoj) kraj života čekati

Pomalo se sjećam odsjaja plavog oka

Dok preko ruba šalice kave mi se smije

Kiša je udarala po platnenom krovu

Znajući da će i noć biti znojno mokra

Pomalo dan za danom u dugom jednoličnom nizu

Sjećam se nježnosti njene žestoko plahe

Ni jednu više ne puštajući blizu

Puštam dane da zaboravom sjećanje isplahne

Pomalo se gubim ...