Na moru i

Na moru i ...

Budim se sa prvim zracima zore koja svijetlim prstima nečujno kuca u neuobičajeno toplo proljetno jutro. Osluškujem disanje Jelene i zurim u sivi mrak: kao i uvijek, zora pobjeđuje i uskoro će se sasvim razdaniti. Želim ustati. Želim ležati pored Jelene. Osjećati njeno mlado i toplo tijelo pored svog, uživati u bliskosti na koju nisam navikao. Neka nastavi spavati, ne želim je uznemiriti, probuditi. Za razliku od mene, mlada je, treba joj više sna. Ustati ću.

Pažljivo, koliko god to mogu, izvlačim se iz kreveta, a Jelena, ostavši sama u njemu, uz duboki uzdah prevrne se na trbuh koji toliko volim milovati, raširi ruke i nastavi spavati, dok joj se crna kosa sjaji na bijeloj jastučnici. Prizor koji mi nikad ne dosadi. Stojim tik uz krevet i gledam u nju, svoju Jelenu i još ne mogu vjerovati da je ovo istina. Da je sa mnom.

Život se igra sa mnom: u trenutku kad sam digao ruke od "ljubavnih sranja", Jelena ulazi u moj život i okreće ga naglavce. Ništa više nije kao prije, sve se prevrnulo, ali mi prija. Ušetala se u moj život i počela me pratiti, hodajući uz mene i hodajući sa mnom. Nepoznat osjećaj. Nov. Nikad doživljen do sada. Prijatan.

Nečujno zatvaram vrata spavaće sobe, ostavljajući Jelenu njenom snu. U kuhinji pristavljam kavu, pa odlazim u kupaonicu.

Sinoć, kad je došla, zajedno smo se tuširali stojeći u kadi i ljubili. Neprestano se ljubimo, željni smo jedno drugog. Uvijek iznova.

- Želim doći ovaj vikend - rekla mi je mobitelom večer prije. - Dva tjedna bez tebe čini mi se previše. A tebi?

- Opet to radiš - odgovorio sam.

- Radim što?

- Pecaš komplimente - smijući se, odgovorio sam joj. - Naravno da mi se čini mnogo vremena i da, želim da mi se pridružiš. Dođi što prije!

- Tako govori moj muškarac - nježnim je glasom prošaputala. - Ti jesi moj muškarac, je li?

- Jesam, zlato. Samo tvoj.

- To sam htjela čuti! - uzviknula je i ja sam zamislio njeno sitno lice ozareno osmijehom. - Dolazim u šest: već sam kupila autobusnu kartu. Volim te malo držati na mukama.

- Ništa nemam protiv takvih muka.

- Gristi ću te! - nastavila je potiho. - Pojest ću te!

- Nadam se, da ćeš održati obećanje - prihvatio sam igru, za koju znam da je mnogo voli.

- O, hoću! - šapuće ona u mobitel. - Moliti ćeš da prestanem.

- Moliti? Nikada!

- O, hoćeš, hoćeš ... - smijala se Jelena razdragano.

Još mi njen smijeh odjekuje u umu, dok stojim u kupaonici i tuširam se. Perem miris Jelene sa sebe. Ne želim da ga nitko drugi namiriše na meni: taj miris pripada samo meni.

U kuhinji spremam kavu i iznosim je na balkon. Dok gledam prema otocima, a more se u ovaj rani sat još stapa sa noći, uživam u samoći, tišini, neuobičajenoj za grad. Još malo i grad će se probuditi, zabrujati, prodrmati i ulicama će, poput krvi u mom krvotoku, pojuriti saobraćaj, sve jače gušeći ulice. Zbog toga ću požuriti sa kavom i mirno, ne žureći, dok još automobili ni ne bruje gradom, prošetati do pekare koja radi neprekidno, non-stop, kupiti tople kolače, one sa čokoladom koje Jelena najviše voli. Zamišljam njen osmjeh dok je budim, a topli kolači šire miris iz smeđe papirnate vrećice.

Pijem treći vreli gutljaj, kad tamnu zoru propara vrisak sirene: brod na sidrištu. Sirenin me vrisak munjevito baca u prošlost, u davnu prošlost od prije više od četrdeset godina, kad sam kao golobradi klinac, radoznao i pun želje za avanturama, prvi put zakoračio na brod.

Nismo još pravo ni isplovili, a brod se zbog juga počeo valjati, neuobičajeno propinjati, a mučnina u meni rasla i rasla i za nepun sat već sam se naslanjao na ogradu broda, mutno gledao u sive valove, u pjenu, koja kao da mi se rugala i povraćao, povraćao ... Mislio sam da ću umrijeti i želio sam umrijeti.

- Ovaj se više neće nikad ukrcati - primijetio je noštromo, vođa palube, dok je prolazio iza mojih leđa, sažaljivo me gledajući.

Gledao sam u sivi val kako se podiže prema meni i mislio kako se noštromo vara, mora se varati. Pobijediti ću ovu trenutnu slabost, ojačati, naviknuti se na poludjelu palubu ispod svojih nogu. Želudac će mi postati kamen i nikada više neću se sramotiti ječanjem i povraćanjem. Prkositi ću moru i vjetru i uživati u ćudi mora i vjetra i hrabro se smješkati gledajući negdje u daljinu, preko pramca broda, dok se brod škripeći propinje kroz divlje more i sječe mahnite valove.

Tri sam dana bolovao. Malo radio, čisteći oko ljudi, koji su me sažaljivo ili posprdno gledali. Nakon pola sata morao sam prileći, pa opet iz početka. Zatim se moj rad produžilo na sat, pa na dva … Nisam htio odustati i četvrti dan, kad sam ujutro ustao i osjetio pod nogama sada već poznato ljuljanje, nekako mi se to ljuljanje učinilo prijateljsko, poznato, umirujuće.

Izašao sam na palubu, u vjetroviti dan, sunčan i topao, a pored nas, činilo mi se, klizili su prekrasni otoci. Dah mi je zastao od ljepote.

- Dođi i sjedni - pozvao me jedan od starijih, kormilar. - Uživaj u nedjelji. I u pogledu. Prolaziš pored grčkih otoka, odakle se raširila naša civilizacija.

Vidio sam u dugom nizu godina na moru još mnogo i mnogo otoka, ali ti su se prvi grčki otoci zauvijek urezali u moje sjećanje. Pogled zbog kojeg zastaje dah i čitav sam taj dugački nedjeljni dan ljenčario sjedeći na štivi, na palubi, na svježem zraku, gledajući grčke otoke, slušajući priče, pomalo jedući, oprezno, jer želudac mi bio sasvim prazan. Isplatile su se one protekle muke: nikad više od tog dalekog dana, nije mi bilo slabo na moru. Očeličio sam, postao pomorac. Iz dječačkog sam doba u svega tri dana zakoračio u muškarački svijet grubosti, ali i ljepote.

Sa uzdahom i smiješkom ispraćam sad ta sjećanja, koja je prizvala brodska sirena u tamnom jutru. Kava je popijena, zora se zablistala. Sad mogu krenuti po kolače, lagano, dokono šećući i osjećajući toplinu u grudima zbog protekle noći sa Jelenom.

Prvi zraci sunca zatitrali su sa plavog neba bez ijednog oblačka u trenutku kad stupam na ulicu. Mir, bez buke i brujanja automobilskih motora, čudesno djeluje na mene. Još sam pod dojmom sjećanja i još uvijek uživam u onim davnim i dalekim događajima. Još osjećam miris onog dalekog nedjeljnog jutra i osluškujem šum mora i brodskih motora.

- Dobro jutro, susjede! Kuda ovako rano?

Trenutak zbunjeno zurim. Susjeda, žena u ranim četrdesetim, smeđe kose i blagih smeđih očiju, za koju znam da od nedavno stanuje u susjednoj zgradi, preko puta ceste, stoji u malom parku i na uzici drži svog psa, crnog mješanca koji ima poprilično labradorske krvi.

- Dobro jutro! - odgovaram i zastajem: znam kako neću moći odmah otići i pripremam se na razgovor. - Idem prošetati i uz put kupiti kruh.

Šutim o kolačima, šutim o Jeleni, iako znam kako svi susjedi znaju i kako svi komentiraju njene dolaske. Čude se: kako je ovaj uspio uloviti djevojku umalo, pa dvostruko mlađu? Što li je vidjela na njemu? Pa on će uskoro u šezdesetu, a ona ima svega oko trideset, a možda i manje. Lice joj je sasvim mlado, gotovo dječje. Kako li je samo taj stari pokvarenjak …

- Lijepo - reče susjeda, a prijaznim joj se licem širi smiješak koji mi govori o tome kako zna koga sam ostavio u krevetu. - Lijepo je biti pažljiv.

- Trudim se - odgovorim mirno, smješkam joj se. - Ali pažljiv sam samo prema onima koji to zaslužuju.

- O, tako, znači - prihvaća ona i dodaje. - Idemo u istom pravcu, moj Tao i ja: možemo li se pridružiti?

- Svakako. U društvu je prijatnije.

Hodamo jedno uz drugo, dok njen pas, Tao, trčkara ispred nas što mu omogućuje dugačka uzica. Rep mu visoko podignut i razdragano razmahan.

- Čula sam da plovite - otpočinje susjeda.

- Krivo ste čuli - odgovorim joj. - Nekada sam plovio.

- Nekada? - pita ona i pogleda me u oči. - Znači više ne?

- Ne!

- Zbog čega? Što se dogodilo?

Kakvo pitanje, mislim dok koračam uz nju prema pekari blagom, jedva primjetnom uzbrdicom. Mnogo se toga dogodilo, dobrog i lošeg, izmiješano u sjećanju. Samo žene mogu postavljati takva pitanja.

Odgovaram joj neobaveznim rečenicama, ne otkrivajući se. Neka razbija svoju glavu i dalje, želi li utažiti radoznalost. Zašto joj govoriti o svom životu? Pa jedva je poznajem.

- Oprostite - promrmlja pored mene: je li naslutila moje misli? - Možda nisam trebala to pitati.

Ne odgovaram, puštam je misliti što hoće. Ionako će to učiniti. Radoznalost ...Smješkam se u sebi, dok polako hodamo pustim ulicama: samo parkirani limeni ljubimci, tihi, zaspali, pored kojih prolazimo, svjedoče o tome kako je grad ipak pun ljudi, mada djeluje ovako pusto.

- Bez tebe će mi biti pusto - rekla je Slavica onog davnog dana, dok smmo pili hladno pivo u večernjem sumraku, nakon znojnog poslijepodneva provedenog u mojoj sobi, na mom kauču. - Zašto se ne zaposliš ovdje, umjesto što ploviš? Mogli bi ...

Mogli bi što, želio sam je pitati te večeri, ali sam šutio. Strah? Ne znam. Osjećao sam kako nikad nisam bio bliže braku, a to me zaplašilo. Zar živjeti pored drugog ljudskog bića iz dana u dan koji su svi jednaki, ili gotovo sasvim jednaki? Slušati jedne te iste rečenice, kretati se uvijek jednim te istim ulicama, sretati uvijek iznova iste ljude, voditi uvijek iste razgovore ...

Krišom sam gledao duguljasto i blago lice Slavice: crne su joj oči plamtjele. Jadnica, bila je iskreno zaljubljena u mene. A ja sam volio more. I ona, Slavica, bila mi je draga. Ali ne toliko draga da bih napustio more, život kakav poznajem i volim i bacio se u avanturu zvanu brak. Zar odreći se slobode, ma što ona značila? U dvadeset i petoj? I na tu mi pomisao nešto zatreperilo u grudima, a Slavica se nelagodno promeškoljila pored mene, osjećajući moje raspoloženje. Ili neraspoloženje …

- Zaboravi da sam bilo što rekla - zamolila je tihim glasom, a pogled joj biio oboren i znao sam, tužan, mada je pažljivo sakrivala oči od mog ispitivačkog pogleda.

Nisam zaboravio što je Slavica rekla, jer nekako, u budućim danima i godinama koje su se nizale jedna za drugom, počeo sam pomišljati kako je Slavica možda bila jedina žena u mom životu, koja je zasluživala da zbog nje napustim život koji sam volio. Uvijek mi je udovoljavala, pristajala na svaki moj prijedlog, nikada nije gunđala. Prava idealna žena! San većine muškaraca. Ali u meni nije bio one iskre, koja bi mi dala snagu i vjeru u zajednički život. Nije me to privlačilo. Suviše sam toga vidio, doživio, i sumnjao sam, kako bih se mogao smiriti na jednom mjestu, uz jednu ženu, biti joj vjeran i možda ...

- Zaboravi - ponovila je, a ja sam mrzio samog sebe zbog olakšanja koje me čitavog preplavilo. I nadao sam se da ona ne vidi koliko mi je laknulo.

- Nije takav život za mene, mala moja - rekao sam joj tiho, istinski rastužen zbog nje, jer nastojao sam ne povrijediti je, milujući joj ruku. - Možeš me podnijeti dva mjeseca, ali ... pa znaš, postajem razdražljiv kad ne plovim, pijem mnogo, lutam ...

- Ne moraš se pravdati - rekla je Slavica, nastojeći se nasmiješiti: samo joj je napola uspjelo.

- Ma ne pravdam se, ali moram ti objasniti - nastavio sam, jer osjećao sam kako moram joj objasniti, osjećao sam kako ona zaslužuje moje objašnjenje, a i nadao sam se pomalo njenom razumijevanju, praštanju, možda, nisam siguran.

Čitavo smo se to daleko i toplo ljeto valjali u strasti, praktički živjeli zajedno. Slavica bi rano ustajala i pazeći dobro da me ne probudi, izvlačila se iz kauča na kojem smo spavali, odlazila na posao. Ja bih ostajao spavati do podne, zatim ustajao, kuhao kavu i pio je sa rumom, pušeći i lijeno čitajući novine, dok bi moja stara u kuhinji gunđala i rogoborila, kao što je uvijek gunđala i rogoborila.

Slavičino ljeto, zvao sam to razdoblje svog života. Svaku smo noć vodili ljubav, osjećajući kako se to više nikada neće ponoviti. I bili smo sretni na neki čudan način. Rastanak, koji nam se svakog dana neumoljivo približavao, kao da je budio nježnost u nama. Bili smo neizmjerno pažljivi jedno prema drugom, udovoljavajući koliko god smo mogli, pružajući ono najbolje od sebe.

Ustajući nešto prije podneva, znao sam da me poruka Slavičina čeka napisana na komadiću papira, kemijskom olovkom, u žurbi, ali sa ljubavlju.

"Jedva čekam vratiti se", "Bilo je ludo" ili jednostavno "Volim te", bile su poruke koje sam nalazio na stolu, ispod pepeljare, obično. Ona nije pušila, ali znala je kako je meni neophodna kava i cigareta pri buđenju. Zabavljale su me te poruke.

Jedne sam noći, bilo je već blizu tri, a mi iscrpljeni od vođenja ljubavi, hvatali vrući zrak pohlepno ga otvorenih usta udišući, ustao po čašu vode i u kuhinji napisao poruku: "Slatku sam smrt u tvom naručju doživio". Poruku sam krišom stavio ispod pepeljare, kad sam se vratio u sobu, vratio Slavici, koja je već spavala, umorna, iscrpljena, jer ona je radila i morati će za koji sat ustati i ponovo ići raditi. Gledao sam je kako spava i osjećao tugu i olakšanje što će uskoro otići iz mog života.

Ujutro sam je krišom gledao, dok je ona mislila kako spavam. Napisala je svoju malu poruku i podigla pepeljaru, ne bi li se na taj način osigurala da je vjetar neće odnijeti. Ugledala je moju poruku napisanu prije samo nekoliko sati i lice joj se posve preobrazilo, zasjalo, zatreperilo. Nikada u svom životu nisam vidio toliko emocija na nečijem licu, kao tog jutra na Slavičinom, dok je drhtavim prstima presavijala moju poruku i spremala je pažljivo u novčanik, a novčanik u torbicu. Moja nažvrljana poruka, za nju je postala relikvijom. Tada sam shvatio kako moram što prije otići: nisam želio biti previše okrutan prema Slavici.

Pili smo mnogo tog ljeta. Slavica nije pila, osim vrlo malo i vrlo rijetko, ali je često znala donijeti mi bocu ruma, dok bi se šuljala u moju sobu, izbjegavši susret sa mojom starom, vječnim gunđalom. Znao sam je zaliti kapljicama ruma i lizati joj tijelo, uživajući u okusu njene kože i ruma.

- Ništa bez ruma, je li? - pitala bi ona, smiješeći se, jer jednom me čula kad sam to rekao za jednim od mnogobrojnih šankova na koje sam se volio nalaktiti.

- Ništa, mala moja - odgovorio sam i ljubio je, ljubio po napetom trbuhu, dok bi ona treperila. - Rum i ti ste ono najljepše na svijetu.

- Ali je rum na prvom mjestu, zar ne? - upitala je tiho.

Nešto u njenom glasu me opomenulo i prestao sam uživati u okusu njene kože i pogledao je, sipajući si veliku dozu ruma i pripaljujući cigaretu.

- Ako imaš nešto reći - rekao sam joj oštro - sad je pravo vrijeme za to. Reci!

Nije rekla ništa, a ja sam se zastidio svoje oštrine, ali i bio ljut na njenu blagost, jer shvatio sam, svojom blagošću nježna Slavica upravlja sa mnom. Smiruje moju naprasitost, tjera me u osjećaj krivnje. Tog sam se poslijepodneva napio ispred nje, napio do besvijesti i onako pijan rekao joj ono što nisam trebao reći. Barem ne na taj način. Rekao sam joj kako je za mene more jedno jedino, a žene … pa, o ženama se ne razmišlja, njih se uzima. I zaboravlja.

Dva dana kasnije spas mi je stigao od kompanije na kojoj sam plovio: pozivali me na ukrcaj u Roterdam, Holandija.

Kad sam se nakon osam mjeseci vratio, doznao sam kako je Slavica otišla raditi u Njemačku, Zapadnu naravno: onda su još postojale dvije Njemačke i mnogo je toga bilo drugačije nego što je danas.

- Ovdje vas napuštam, susjede - reče mi pratilja, moja radoznala susjeda, vraćajući me u sadašnjost.

Ponovo sam u sadašnjosti i mnogo stariji nego što sam bio u svojim sjećanjima i primjećujem kako su ulice živnule, automobili bruje, grad se budi. Budim se i ja, tjeram daleko sjećanje na Slavicu, jer sad me u krevetu čeka druga, za koju mislim da je možda ona prava.

- Hvala na druženju - učtivo uzvraćam susjedi. - Uživajte u šetnji.

Stepenicama se polako počinjem spuštati prema pekari, iz koje dopiru zanosni mirisi: osjećam glad. Osjećam drhtaj u stomaku na misao kako me Jelena čeka u toplom krevetu. Blago ću je probuditi i …

- Dobro jutro! - veselo me pozdravlja Zrinka, dobra poznanica, koja se nedavno uspjela zaposliti u pekari, nakon višegodišnjeg traženja posla, uvijek raspoložena i sa vječnim osmijehom na duguljastom licu uokvirenom crnom kosom. - Od kud ti ovako rano?

- Ne mogu mnogo spavati - odgovorim i uzvraćam osmijeh.

- Jesi li uopće spavao? - pita Zrinka i smije se: onako nakrivljene glave nad lijevim ramenom, podsjeća me na pticu koja čuči na žici, čekajući da joj se ostali iz jata pridruže.

- Ne brini ti za moje spavanje. Imam mirnu savjest i mirno spavam.

- Ništa ne gori kao što gori stari panj - zadirkuje ona, naslanja se na pult i radoznalo me gleda. - Došla je, je li?

Klimnem kratko.

- Znala sam! - uzvikne Zrinka pobjedonosno. - Vidi ti se na licu.

Ne ljutim se i strpljivo podnosim njeno zadirkivanje: već smo dugo prijatelji i znam kako u njenim riječima nema ni malo zlobe. Možda samo trunčicu previše znatiželje. Ali u kojoj ženi ne tinja ta trunčica?

- Ništa ne govoriš - nastavlja Zrinka neuznemirena mojom šutnjom: u maloj prostoriji blistavo čistoj nema drugih mušterija, sami smo, još je suviše rano, kupci će navaliti tek za pola sata. - A i ne moraš govoriti, znaš? Sve ti se vidi na licu. Mogu te čitati kao otvorenu knjigu.

- A znaš čitati? - ubacujem naglo, ne odoljevši.

- Ah! - uzvikne Zrinka. - Pa to je ozbiljno! Zaljubio si se! Dobro, dobro, neću te više peckati. Ali znaš, jako mi je drago. Zbog tebe. Gledam te sve ove godine našeg poznanstva i uvijek si sam. O, znam kako ponekad na jednu noć dovedeš koju, nisi mrtav, zar ne?

- Koliko znam, nisam.

- Ma sigurno! - Zrinka se razdragano smije. - Ma baš se radujem zbog tebe. Neka i ti osjetiš slasti života.

- Osjetio sam poprilično slasti života - kažem joj mirno.

- Misliš? -pita Zrinka i vrti crnokosom glavom: crna joj kosa lijepo odudara od blistavo bijele odjeće u koju je obučena. - Ako su ti slasti života švrljanje i opijanje u muškom društvu, onda jesi. I previše! Mislila sam na pravi život, normalan život.

- I sad ćeš mi lijepo objasniti sve ono što pravi i normalni život jest i što sam propustio, zar ne? - upitam je zajedljivo, ali nju to ne smetaa.

- Mala je lijepa - govori Zrinka dalje, baš kao da ništa nisam rekao. - Pogledala sam je dobro: zbilja je simpa. Ima krasan osmjeh. I gleda u tebe onako kako žena mora gledati u svog muškarca. Sa obožavanjem i što je još važnije, sa povjerenjem. Zato nemoj izigravati glupu frajerčinu i zajebavati se sa malom. Budi nježan, ti to možeš. Ne moraš se ponašati kao u birtiji, kao što si već navikao u svom ludom životu. Nježnost te neće ugristi. Opusti se malo. Vidjeti ćeš, vratiti će ti se stostruko.

Zastane na trenutak ne bi li uhvatila zraka, a ja brzo prstom pokažem na svježe kolače za koje znam da ih Jelena voli i klimnem prema kruhu.

- I kukuruzni kruh - brzo joj rečem. - To je sve za jutros. Osim, ako ne želiš omotati mi još po koji savjet, pa da i njega ponesem kući.

- Pa nisi valjda digao nos? - pita Zrinka trunčicu zabrinuto. - Taj će me moj dugi jezik upropastiti jednog dana.

- Ne brini - kažem joj popuštajući. - Taj dan, na žalost, još nije došao.

- Znaš razgovarati sa ženama - primijeti Zrinka i smije se, pokušavajući licu dati ozbiljan izgled. - Jesi li i malu upecao na svoju rječitost?

- Ma kakvu rječitost? - odgovorim. - Samo sam izvadio svoju deviznu knjižicu i njome joj mahnuo ispred nosa, a ona zagrizla.

Zrinka se nasloni na pult i prasne u razdragani smijeh: crne joj oči blistave, a u kutu im se pojavila dva bisera.

- Lud si sto posto! - došavši do daha reče mi. - Ti i lova na banci? Sve si ulagao preko raznih i mnogobrojnih konobarica u banku ... ludo jedna, što si ti sve radio u životu. Je li ti žao?

- Zbog čega? - pitam, a tako i zbilja mislim. - Ni za čim ne žalim. Živio sam brzo i ludo i uživao u svakom trenutku i ponovo bih sve učinio potpuno na isti način. Nema žaljenja!

- Budala ostaje budala - ne odoli Zrinka smijući se i umatajući kolače koji su još topli i koji zamamno mirišu.

- Hvala ti mnogo - uzvraćam joj sa smiješkom. - Nadam se samo, da tako ne razgovaraš sa ostalim kupcima, jer brzo ćeš ostati bez njih. Ili ćeš dobiti otkaz.

- Samo sa tobom tako razgovaram - kaže Zrinka i lice joj je sad ozbiljno da ozbiljnije ne može biti: ne sjećam se da sam je ikada vidio toliko ozbiljnu i gotovo da je ne prepoznajem. - Do tebe mi je stalo, ako nisi i sam primijetio, prijateljica sam ti.

- A ja sam se nadao da si zaljubljena u mene - peckam je.

- Samo se ti nadaj! - Zrinka odmahne rukom. - Toliko luda nisam. Hvala ti lijepo! E, pa, lijepo se provedi sa svojom maleckom.

- Hvala ti, Zrinka - kažem otvarajući staklena vrata i zakoračivši izvan male pekare. - Neka i tebi bude lijep dan. Uživaj u svakom trenu!

- Na radnom mjestu? - dovikuje ona za mnom. - Zbilja si prolupao!

Smješkam se dok polako odlazim, bez žurbe: znam da Jelena još spava, prava je spavalica i nema potrebe za žurbom. U sebi odmatam na usporenom filmu upravo završen razgovor sa Zrinkom i osjećam zadovoljstvo zbog tog razgovora. Ovo je prvi put da sam sa nekim govorio o Jeleni i sebi, kao paru i priznajem samom sebi kako sam uživao. Osjećao sam potrebu govoriti o Jeleni. Potreba je rasla u meni, sklupčala se u mojoj nutrini i svakog dana sve više bujala. Čekala je trenutak kad će se izliti. Nisam previše govorio, nije bilo ni potrebno, Zrinka je točno osjetila što se događa u meni i Jelena je na neki način, čitavo vrijeme razgovora, lebdjela između nas. Povezujući nas.

Prelazim ulicu, pažljivo, jer promet je sada već pojačan, a preglednost nije baš najbolja. Žurim kući, žurim Jeleni. Odjednom ne mogu više izdržati ne vidjeti je, a znajući kako je blizu. Neću je probuditi, ako spava: sjesti ću tiho pred kompjuter i raditi na njemu, dok čekam da se moja uspavana ljepotica probudi. Biti ću strpljiv.

Približava se devet sati, sjedim za kompjuterom i čitam o gadostima koje su se dogodile u svijetu protekle noći, dok sam uživao u Jeleni. Čitav svijet kao da je poludio: ratovi, pljačke, ubojstva ... da ti se želudac prevrne. Tim više cijenim ovakve trenutke mira. I uživanja. Toliko su rijetki i želim svaki trenutak zbog toga produžiti koliko god mogu. Tih sam, ne želim je probuditi, neka se ispava, odmori. Jelena je spavalica, shvatio sam to kad je prvi put na nekoliko dana došla k meni. Povremeno skrećem pogled sa monitora i uživam gledati je. Odmor za moje oči.

Više ne mogu izdržati, pa ustajem, donosim kavu i poljupcem u malen nos nastojim je probuditi. Mazno se proteže ispod pokrivača: znam da je sasvim gola i to me draži. Pružam ruku ispod i dodirujem baršunastu toplinu. Milujem joj stražnjicu, malu, kruškoliku.

- Zar tako rano? - pita Jelena glasom koji čuva samo za ovakve trenutke, za jutarnja buđenja i hvata me za ruku kojom je milujem. - Sanjala sam da plivamo zajedno i ...

Volim tu njenu rječitost istog trena čim otvori oči. Meni treba vremena. Kava i samoća, mir. Tek nakon pola sata funkcioniram kako treba. Nema u meni te jutarnje razdraganosti kao u Jelene.

- Snovi - kažem joj. - Prepuna si snova. Prava si sanjalica. Ja imam samo jedan san. Da ovo sa tobom potraje.

- Nemoj - kaže ona molećivo: uzima veliku šalicu kave i srče prvi vreli i osvježavajući gutljaj. - Zašto me nisi ranije probudio? Odmah istog trena kad si se i sam probudio? Da budemo što više zajedno.

- Volim te promatrati dok spavaš - govorim joj u kosu, milujući joj topplo i glatko bedro, dok ona sjedi u krevetu i sanjivo me gleda. – Imaš zanimljivo lice, poluotvorena usta, a kapci ti se pomiču.

- Nisam došla k tebi da bih spavala - protestira ona izigravajući ljutnju: igra koja se ponavlja uvijek iznova.

- Ne brini - kažem joj. – Imamo vremena. Na sve ćemo stići. Imamo čitav današnji dan za sebe i sutrašnji do četiri poslijepodne.

- To je tako malo - kaže mršteći se Jelena.

- Nije. Nije malo. Mnogo se toga može učiniti za to vrijeme.

- Misliš? - pita ona. - Reci mi. Želim znati kakve planove imaš sa mnom.

- Kad bi se mene pitalo ...

- To, to! - prekida me Jelena. - Kad bi se tebe pitalo, gdje bi me poveo? Što bi mi pokazao stari morski vuk? Posvuda si bio, a ja gotovo nigdje. Reci.

- Kad bi se mene pitalo - mirno nastavljam - poveo bi te u jednu zbilja nezaboravnu šetnju. Hodali bi lagano uzbrdo, stepenicama, a ispred nas vidjela bi se Akropola, bijela, okupana suncem. Hodali bi stazama kojima su nekad koračali ljudi koji su obilježili svoje vrijeme, ostavili trag u povijesti. Poveo bih te do stupova i poljubio te u kosu, dok bi je vjetar sa Egejskog mora mrsio, kao što ti je mrse moji prsti.

- Je li lijepa Grčka?

- Divna je. Jednom ću ti je pokazati.

- Sigurno?

- Sigurno.

- A u međuvremenu - uzvikne Jelena odbaci pokrivač i njena golotinja bljesne ispred mene - idem pod tuš i prepuštam te na kratko uspomenama iz Grčke. Sigurno imaš o čemu misliti. I da, jesi li kupio jagode? Kao što si obećao?

- Jesam li ikada nešto zaboravio?

- Nisi! - Jelena se smije i proteže, a na jutarnjem joj suncu koža blista. - Molim te, pripremi jagode dok se istuširam. Njih ćemo doručkovati, na moj način.

- Kakav je to tvoj način?

- Vidjeti ćeš! - reče mi i otrči u kupaonicu.

Vidio sam. Doživio sam.

Pola sata kasnije leži gola na krevetu, blago razmaknutih nogu, dok joj se kapljice vode nakon tuširanja još uvijek nisu osušile. Blistaju na koži. Pruža ruku i pokazuje mi na zdjelu jagoda, koju sam donio iz kuhinje, svježe umivene, baš kao što je i Jelena.

- Dodaj mi zdjelu! - zapovijedi.

Dodajem joj staklenu zdjelu i želim sjesti na rub kreveta, pored nje, dok mi je pogled prikovan za crni grm između njenih nogu.

- Ne! - odbija me Jelena. - Čekaj malo. Nemoj biti nestrpljiv. Stani malo dalje i gledaj. Volim kad me gledaš.

Odmičem se dva koraka i gledam je sa uživanjem. Jelena izvodi pravu malu predstavu za mene, samo za mene. Stavlja jednu jagodu sebi na pupak, a drugu u usta. Žvače je polako zatvorenim ustima i sa uživanjem i netremice me gleda kroz napola spuštene crne kapke. Vrebajući pogled. Smiješak joj lebdi na licu, smiješak koji poziva, koji obećava. Nasladu.

Drugu jagodu stavlja na lijevu bradavicu, pa jednu sebi u usta. Pogled ne skida sa mene i to me draži. Osjećam napetost, želju, strast se budi i već se jedva suzdržavam. Strujanje zraka između nas kao da postaje opipljivo, gotovo vidljivo: napetost nezadrživo raste. Pažljivo, sa zanimanjem gledam kako niže crvene i krupne jagode po sebi, na svojoj bijeloj koži i kako je sa crvenim poput krvi voćem ispisala na tijelu slovo T. Gornja joj crta slova povezuje male grudi, a duža se proteže sve do crnog grma, pažljivo dotjeranog, između njenih blago raširenih i nogu, koje kao da pozivaju.

- Znaš li što znači ovo slovo? - pita me promuklo.

Vrtim glavom niječno, nisam siguran u svoj glas. Uzbuđenje me zahvatilo i čvrsto drži. Jedva se suzdržavam. Želim je. Želim je.

- Tvoja! - reče Jelena. - To znači tvoja. A sad dođi i pojedi me.

- Hoćemo li sad prošetati? - upita me Jelena. - Poslije ovako obilna jela?

Sjedimo jedno do drugog i upravo smo završili sa jelom. Lokal, obližnja gostionica, prepun je izletnika, glasnih i nasmijanih, sa mnoštvom djece. Poslije ljubavne igre sa jagodama, nije nam ostalo snage ni volje za kuhanje, pa smo odlučili problem riješiti na najlakši mogući način: otići u obližnju gostionicu, poznatu po svom roštilju.

- Hoćemo - odgovorim joj. - Prejeo sam se.

- A tek ja! - kaže ona i smije se. - Morati ću sutra na dijetu.

- Ti ne moraš na dijetu.

- Sigurno? - pita Jelena koketno. - Ozbiljno to misliš?

   - Ozbiljno mislim - kažem joj i pogledom odmjerim njenu vitku figuru, možda malo mršavu. - Mogla bi podnijeti još koju kilu.

   - Ne, hvala! - Jelena odmahne glavom. - Ovo je moja težina. Volim je.

   - I ja je volim osjetiti na sebi - kažem joj i milujem joj koljeno. - Ili boolje reći: ne osjetiti je. Lagana si poput paperja.

   - A ja volim tvoju težinu - šapne ona nagnuvši se prema meni. - Volim te osjetiti na sebi.

   - Nisam ti pretežak?

   - Nisi. - Jelena zabaci glavu i lagano se nasmije. - Kakva konverzacija za vrijeme jela!

   - Završili smo sa jelom - primijetim i dam znak konobarici, mladoj, sa gustom i žutom kosom vezanom u rep. - Ali nas smo dvoje tek započeli.

   Vani nas dočeka sunce, proljeće je u punom zamahu. Jelena uvuče svoju malu ruku u moju šaku i lijevim se ramenom priljubi uz mene. Laganim se korakom počinjemo spuštati niz stepenice. Prema nama, uspinjući se, dolazi mladi par, nemaju još ni dvadeset i znatiželjno nas promatraju. U očima im čitam pitanje: što ovaj starkelja ima sa ovom malom? Instinktivno, malo se odmičem od Jelene, ali se ona priljubljuje uz mene, zaustavlja me, propinje se na prste stojeći stepenicu više i ljubi me.

   - Ja se ne stidim - reče mi, gledajući me u oči. - Nemoj ni ti.

   - Nije me stid - kažem joj u kosu.

   - Ali ti je neugodno - zaključi Jelena. - Nemoj. Nemoj nikada osjećati neugodnost zbog toga. Meni ne smeta.

   - Ali ...

   - Nema ali! - prekida me ona, i steže se uz mene: i dalje stojimo na stepenicama, rano poslijepodnevno sunce nas grije, grlimo se i gledamo u oči. – Ne postoji ali … Meni ne smeta, ponavljam, godine mi uopće nisu važne. Važno mi je samo ovo što osjećamo jedno prema drugome. Ti za mene nisi star. Samo si zreo. A to volim. To mi treba. I sretna sam što to konačno imam. Jedino je važno što osjećamo jedno prema drugom, ponavljam ti, ništa drugo. Baš ništa!

   - U pravu si - kažem tiho. - Jedino je to važno.

   - A sve ostalo neka jednostavno ide u vražju mater! - ljutito reče Jelena i zatrese kosom. - Ne tiče nas se ništa!

   - U pravu si, zlato - smirujem je, obgrlim joj ramena i odvajam od svojih grudi, uz koje se privila. - Ne uzbuđuj se. Idemo popiti kavu u naš omiljeni lokal. I kovati planove za večer.

   Spuštamo se niz stepenice držeći se za ruke, poput svih zaljubljenih. Ali meni je blizu šezdeset, a njoj još nije trideset. Ja sam na zalazu, ona se još uspinje. Dva svijeta, koja se dotiču. Osjećaji su u meni podvojeni: ponosan sam što je moja i osjećam sreću koja raste u meni zbog toga, ali duboko u meni tinja i strah. Znam, izgubiti ću je. Ovo ne može potrajati. Bar ne predugo. Hoću li moći podnijeti to? Podnijeti njen odlazak? Koji će se sigurno dogoditi. Podnijeti ga kao muškarac, ne plačući, ne moleći, puštajući je otići, kad poželi otići, jer poželjeti će sigurno. Samo je pitanje vremena kad će to poželjeti.

   I u sjećanju mi se ludom brzinom odmata film: Jelena i ja na prvom našem sastanku. Nas dvoje u šetnji obalom. Pijemo kavu i smijemo se na obali. Ležimo na krevetu i gledamo film na televiziji. Peremo zube stojeći nad kadom jedno pored drugog, usput se štipajući za stražnjicu. Toliko toga ... sitnice koje su ljepota zajedničkog života. Male intimnosti. Koje prije Jelene nisam poznavao.

   I sjećam se onog prvog puta, kad gotovo ni nisam mogao, od silne želje da uronim u tu ljepotu, u tu mladost. Sjećam se njenog pogleda, blagog, koji je pozivao, sjećam se raširenih ruku spremnih za zagrljaj. I sjećam se svog ponosa i ujedno olakšanja, kad je zaječala od užitka, jer da joj nisam uspio pružiti užitak, nikad se više ne bih usudio pogledati je. Izgubio bi je, a da je pravo nisam ni imao.

   I odjednom ulovim sebe, kako nesvjesno ponavljam mantru: "Samo da što duže potraje. Samo da što duže potraje". Proživio sam čitav jedan buran život, a ovako nešto još nisam osjetio. I ne znam se nositi sa time. Mogu li se nositi sa time?

                                                                                     6

   Poslijepodne lijeno prolazi i pretvara se u toplu večer. Uživamo u kavi, na obali, zaštićeni suncobranom, dok sunce polako zalazi. Uživamo i u krvavo-crvenom večernjem nebu, koje za sutra nagovještava još jedan topli dan. Kad bolje razmislim, čitav se dan pretvorio u jedno veliko uživanje.

   Šećući gradom tu i tamo bi ušli u poneki kafić, popili nešto osvježavajućeg, pa sa rukom u ruci nastavljali šetnju. Svoj sam grad sad doživljavao njenim očima. Otkrivao sam ponovo njegove ljepote i znamenitosti. Sati su prolazili brže nego ikada: čas njenog odlaska, na koji sam nastojao ne misliti, već je bio sasvim blizu, neumoljivo se približavao. Jedino je to pomalo tamnilo ružičasto raspoloženje. Sve je bilo nekako lijepo i novo i vrijedno pamćenja. Svaka sitnica. Čak i Jelenina kupovina kolačića koje smo jeli na ulici, nastavljajući šetnju. Nikad ranije nisam to učinio. Jeo kolačiće na ulici. A bili su ukusni i jeo sam ih sa uživanjem, svaki put uzevši jednog, kad god bi mi Jelena pružila malu i bijelu i od kolača toplu papirnatu vrećicu. Gurnuo bih prste u dubinu vrećice i izvukao tamnosmeđi kolačić, unaprijed uživajući u njegovom slatkastom okusu.

   - Veličanstveni zalaz sunca - primjećuje tiho Jelena, kao da se booji, kako bi njen glasniji komentar narušio večernji sklad. - Ma vidi samo toliku ljepotu: da ti dah zastane.

   - Vidio sam i ljepših - promrmljam. - Ali onda nisi bila sa mnom, pa je ovaj zbog te činjenice daleko najljepši.

   - Kakav kompliment - kaže ona i smije se razdragano: uvijek je gladna lijepih riječi i nesputano uživa u njima. - Još malo, pa veličanstven kao i sam zalaz sunca.

   - Zaslužuješ ga.

   - Pričaj - zamoli me Jelena. - Molim te. Volim tvoje priče.

   Draga mi je zbog toga. A zbog njenih riječi u sjećanju mi nježno zatitraju svi oni zalasci sunca, koje sam promatrao na pučini i u kojima sam uživao. Volio sam se nasloniti na ogradu broda, sa cigaretom u jednoj i pivom u drugoj ruci i promatrati plave dubine, more i nebo, koje se u daljini spajalo, postajalo jedno. Prizori za pamćenje, redali se u mom sjećanju.

   Ne mogu zaboraviti onaj zeleni otok u Indijskom oceanu, sa stijenom visokom oko pedesetak metara, oštrom liticom, kao nožem odrezanom, a sa nje se slijeva slap, pitka voda okružena slanom, jer otočić je bio sasvim malen, čaroban u svojoj jedinstvenosti, izgubljen u oceanu. Nismo bili udaljeni od njega ni stotinu metara i neka me ludost obuzela, dok sam gledao u slap kako se ruši i prska kapljice prema zalazećem suncu. Poželio sam skočiti preko ruba ograde i zaplivati prema tom malom raju, osloboditi se svega onog što me guši u civilizaciji i zbog čega sam u stvari i pobjegao na more. Nisam mogao zamisliti drugi život za sebe. Zar živjeti bez kretanja?

   Nisam skočio sa broda u more, naravno, ali želja me tresla još neko vrijeme i kad mi se drugi palube pridružio sa cigaretom u ruci, naslonio se pored mene i osmjehnuo sa razumijevanjem, znao sam da i on slično osjeća.

   - Svašta nam priča ovaj mali otočić, je li? - upitao me i namignuo.

   - Svašta - potvrdio sam. - A najviše o miru.

   - Žudiš za mirom?

   - Ne baš da žudim - odgovorio sam i uzeo novu cigaretu koju mi je pružio: lančani pušači, obojica. - Ali ne sviđa mi se sva ta luda strka kojom sam okružen, kad se iskrcam. Svi samo žure i žure i nikako da se opuste. A onda kukaju kako im životi uludo prolaze, a da ni živjeli nisu.

   - Mi živimo - rekao je Drugi i nasmijao se. - A bogme si se i ti naživio. Gledao sam te u Jakarti kako se ponašaš. Uživao si koliko god si mogao izdržati. A opet, nisi kao što su mnogi drugi činili, pljuvao po ljudskom dostojanstvu. Nisi htio kupiti onu djevojčicu.

   Za samo šaku dolara. Njen mi je vlastiti otac, tako se barem predstavio, nudio njeno djevičanstvo, držeći malu za ruku, a ona oborenog pogleda, sitna, umotana u crvenkastu tkaninu i duge crne kose, izbjegavala moj pogled. Stajali smo na ulicu, ljudi su užurbano prolazili pored nas, ali to kao da nije smetalo nikome osim meni. Starac mi se bezubo smiješio i nešto tiho, nerazumljivo mrmljao, nastojeći gurnuti ruku djevojčice u moju ruku. Jer bila je djevojčica, najviše trinaest godina, procijenio sam, upravo se počela pretvarati u ženu. A stari mi ju je nudio poput krave, tražeći smiješno malu svotu za to iskustvo, koje nisam želio iskusiti. Tutnuo sam mu u ruku šaku rupija i pobjegao. Pogriješio sam: vidjevši moju darežljivost, sa svih su me strana okružili i počeli prositi, potežući me za hlače, tanku majicu. Spasio me Drugi, izderavši se na njih i zamahnuvši bičem, koje smo svi kupili radi uspomene, jer bič je bio napravljen od bivolje kože, pravo malo remek-djelo.

   Drugi je rastjerao gomilu, vičući i sipajući psovke na engleskom, dok se rulja smijala, pa smo klisnuli u prvi bar, "London" se zvao, i nalaktili se na šank od mahagonija i počeli ispijati rum i pivo uz njega, umjesto vode. Bili smo upozoreni da ne pijemo vodu van broda, ako ikako možemo izbjeći. Potresla me tolika ljudska bijeda, ali i pokvarenost i nastojao sam nemili događaj utopiti u alkoholu, a kasnije otišavši sa jednom od ljepotica, već pun alkohola, napola zaboravivši na događaj zbog kojeg sam toliko mnogo popio. Sa jednim sam ljudskim tijelom brisao sjećanje na drugo, koje nisam imao, a koje se usprkos tome snažnije urezalo u moje pamćenje, od svih onih ostalih koje sam imao.



   Gledam u lijepo Jelenino lice: smiješi mi se dok prinosi kavu usnama, ali je to pomalo tužan smiješak.

   - Tužna si - kažem joj. - Zašto?

   - Voljela bih da sam te onda poznavala - odgovori mi ona.

   - Nisi se još ni rodila - odgovorim joj i ta me istina protrese: više ni izdaleka ne uživam kao što sam uživao do ovog trenutka. - Isuse, što sam star! Zašto si uopće sa mnom?

   - Ne počinji ponovo, molim te - reče Jelena i položi suhi i topli dlan na moju ruku. - Ne trpim vršnjake, rekla sam ti, zar ne? Toliko su sebični i ...

   Ostavlja rečenicu nedovršenu, prepušta je mojoj mašti. Koju nastojim obuzdati. Zašto mučiti samog sebe? Kad govori o sebičnosti, na što točno misli? Misli li ... odmahujem glavom: ne želim razmišljati o tome. To je prošlost, sad je ovdje, sa mnom i pripada mi. Barem ovog trenutka, ove lijepe proljetne večeri.

   - Ti si budala - reče Jelena, a meni se ne dopada što mi čita misli. - Tvoja sam! Hej, samo tvoja! Reci nešto!

   - Lijepa si - odgovaram joj.

   - Idemo - reče mi naglo se odlučivši. - Idemo u onu našu sobu, u kojoj ćemo biti sami, samo nas dvoje i naši osjećaju. Vratiti ću ti osmijeh na lice. Ne volim kad se mrštiš.

   Smješkam joj se. Već otprije poznajem tu Jeleninu crtu: ne podnosi ničije neraspoloženje. Poput malog djeteta, želi da svi oko nje neprestano budu razigrano veseli, bezbrižni. Sitne neugodnosti života voli odgurnuti u stranu. Ne misliti na njih. Ili ih brzo podijeliti sa nekim, pa mi tako često zna telefonirati, samo da bi mi ispričala nešto o nekoj sitnici na poslu koja joj trenutno zagorčava život.

- Čekaj malo - kažem joj ustajući. - A večera?

Koga briga za večeru? - odgovori ona. - Pojesti ću tebe. A ti mene. Treba li ti još nešto?

-

                                                                                  7

   - Gladna sam - razbije Jelena ugodnu tišinu koja već poduže vrijeme traje: samo je tiha glazba sa kompjutera narušava, ugodno ispunjavajući prostoriju

   Nasmijem se. Očekujem te riječi već nekoliko trenutaka. Poznajem njen apetit koji me uvijek iznova iznenađuje.

   - Imamo nekoliko jaja u hladnjaku - kažem milujući joj oznojeno rame: obboje smo znojni, iako je ljubavna igra završila prije pola sata. - Ili možda želiš nešto drugo?

   - Da ti se? - pita me ona, sumnjičavo se mršteći.

   - Da mi se - prihvaćam igru. - Zbilja mi neće biti teško.

   - Onako? – pita gledajući me zavodljivo: lovi na šarm.

   Klimam. Znam na što misli: jednom sam u sličnoj prilici, dok je ona stajala pored mene i radoznalo promatrala, odrezao dvije kriške kruha, izvadio mekanu sredinu iz kriški i odložio ih na stranu, a korice koje su zjapile prazno, položio na zagrijano ulje, okrenuo ih, da dobiju lijepu smeđu boju sa obje strane, pa u njihovu šupljinu ubacio jaja: u svaku šupljinu po jedno jaje. Jelena je bila oduševljena tim mojim kulinarskim umijećem.

   - Biti će gotovo za sekundu - kažem joj i ustajem, navlačim kratkee hlače i majicu.

   - Ne moraš, ako ti je teško - kaže Jelena, osjećajući blagu krivnju, ali joj oči šalju drugačiju poruku.

   - Ne budali! - kažem joj i ljubim je u vrh nosa. - Nije mi teško.

   - Dobro, onda ... - promrmlja ona, a licem joj preleti smiješak zadovoljstva, dok me gleda ispod crnih trepavica.

   U kuhinji, dok čekam da se ulje ugrije, razmišljam o tome kako je ovo prvi put kako kuham nekoj ženi. Zatim iz zaborava ispliva daleka uspomena iz ove iste kuhinje ...

   ... Stajao sam gotovo u identičnom položaju i okretao palačinke. Za Vlastu. Svakog trećeg tjedna ukazala bi nam se prilika da provedemo zajedno tri noći za redom: petkom, subotom i nedjeljom. Voljela je moje palačinke sa sirom, koje bih bogato prelio sa vrhnjem i zapekao u pećnici.

   Oko dva poslije ponoći, nakon prvog i uvijek gotovo iscrpljujućeg zagrljaja, u kojem smo davali sve od sebe, donio bih palačinke u sobu i polako smo ih i sa uživanjem jeli, sjedeći goli u krevetu. Tada bi joj se obično razvezao jezik, pa bi pričala i pričala, maštajući o našem budućem zajedničkom životu. Mislim, kako sam od samog početka znao, kako su to samo prazne riječi, ali nisam to želio priznati samom sebi. Napola sam se nadao kako misli ozbiljno, a napola priželjkivao da se to nikad ne ostvari. Bio sam na kratko vrijeme ludo zatreskan u nju: naprosto me boljelo. Želio sam je i nisam je želio. Želio sam joj vjerovati, a opet… Ili nisam htio? Mogao? Svejedno. Govorila bi uvijek sa blagim prezirom o "njemu", kako je ispred mene nazivala muža, veoma rijetko upotrijebivši njegovo ime.

   - Stalno se žali na umor - govorila bi mi između dva zalogaja, gledajući me mačje-zelenim očima. - Možeš li zamisliti: samo dva do tri puta godišnje?

   Nisam mogao zamisliti, naravno. A opet, slušajući Vlastu i malo po malo stvarajući sliku o "njemu", njegovom karakteru, stvorio sam sliku u sebi. Čovjek je izgarao na poslu, a Vlasta ga šibala oštrim riječima, nemilosrdno tražeći još, još ... uvijek je bilo stvari koje je željela i koje su joj neophodno potrebne. Bila je lijena, Vlasta, shvatio sam, kad me prestala tresti seksualna groznica za njom. I upregla je jedinog kojeg je mogla, da zadovoljava njene materijalne potrebe.

   Kad su nam se pogledi prvi put sreli, jednog ranog jutra, znao sam istog trena što će se između nas dvoje dogoditi. Ne bih znao kako i zbog čega, ali znao sam. Zelene su joj mačje oči plamtjele žudnjom. Prepoznao sam tu žudnju i znao da će je dovesti u moj zagrljaj. Uskočila je u moj krevet nepuna dva mjeseca kasnije, ne mareći za djecu, muža, ne mareći ni za što drugo, želeći samo zadovoljstvo. Kojeg joj nikad nije bilo dosta. Naši su susreti postajali sve više iscrpljujući, kako smo bolje poznavali jedno drugo, više smo pružali i primali. Ali samo tjelesno: emocije kao da su se vrlo brzo istrošile. Ili su od samog početka bile lažne?

   Dok bi jeli palačinke, govorila bi mi o svom životu, planovima, ali najviše bi se žalila na "njega". Tako me natjerala u nezahvalnu situaciju da branim onog koji bi po samoj prirodi stvari morao biti moj suparnik.

   - Možda je čovjek premoren - odgovorio sam joj jedne noći, bolje rečeno jutra, jer tri su se sata približavala, vani je fijukala ledena bura.

   - Premoren? - upitala je Vlasta i uspravila se u krevetu. - Od čega? Pa vozika se po čitav dan!

   - Od sastančenja, dogovaranja, nagovaranja ... - odgovorio sam joj i bilo mi smiješno: postao sam advokat njenog muža, a da on to ni ne zna: jadnik, mnogo toga on nije znao o svojoj ženi Vlasti. - Nije lako raditi sa ljudima ...

   - Otići ću od njega! - obećavala je Vlasta. - Uskoro ću otići!

   Nije otišla. Nije imala snage ni volje boriti se za bilo koju promjenu koju je priželjkivala. Je li znala od samog početka kako neće otići? Ili je i samu sebe lagala? Nisam siguran, ali mislim da se voljela zavaravati. Ponekad, u mojim lucidnim trenucima, kad ne bih pomamno grabio njeno tijelo, pomišljao sam na to kako me Vlasta jednostavno iskorištava. Baš kao što iskorištava svog muža. On joj služi da bi gomilala materijalna bogatstva, jer njen je muž sve više i više zarađivao, postajući sve bogatiji, a ona sve pohlepnija, dok sam joj ja služio za zadovoljenje njenih tjelesnih potreba. Koje i nisu bile tako male.

   Kad mi je ta ideja sinula u uskovitlanom umu, koji je do tog trenutka mislio samo o uživanju sa Vlastom, počeo se mijenjati moj odnos prema njoj. Tu i tamo bih je blago pecnuo, dajući joj do znanja kako sam prozreo njenu igru. Nikada ništa neće ona promijeniti, iz jednostavnog razloga što joj postojeća situacija savršeno odgovara. Pa ona sama ju je stvorila.

   E, onda se dogodio još jedan skok u mom prosvjetljenju: počeo sam primjećivati njene fizičke nedostatke. Zapanjio sam se, kad sam prvi put shvatio, kako joj se trbuh počinje raslojavati, kao da dobiva još jedan mali trbuščić. Naslage lijenosti.

   Lijepo sam to vidio jednog poslijepodneva, dok je sjedila na rubu kreveta, gola, navlačeći najlonke.

   - Što je ovo? - upitao sam i pružio ruku i štipnuo je za sloj sala. - Pojas za spašavanje?

   - Smeta li ti? - mirno je upitala, uopće se ne zbunivši.

   - Ni govora - slagao sam joj, shvativši odjednom sasvim jasno, kako Vlasta nema samopoštovanja: počela se debljati i to je bilo više nego očito i bila je sasvim ravnodušna prema toj činjenici. - Imam te više za grabiti.

   Nasmijala se sretna, a ja sam se zapanjeno pitao: zar baš ništa ne shvaća? Kojeg će mi vraga lijena i debeloguza ljubavnica? Ako već imam ljubavnicu, hoću da bude ...

   Idući put kad je došla petkom navečer, nisam joj ispekao palačinke, izgovorivši se nekim besmislenim i providnim izgovorom.

   - Mogao si se bar potruditi smisliti bolju laž - rekla mi je.

   Nisam odgovorio. Šutio sam i samo je gledao i primjećivao kako joj se čitava figura zaokružila. Još koju godinu i debljina će progutati njenu ljepotu. Osjetio sam tihi lahor žalosti. Šteta.

   - Hoćemo li provesti ove noći ipak zajedno? - upitala me je, oštro me gledajući mačjim pogledom: plijen joj izmiče. - Ili me izbacuješ?

   - Ne izbacujem te.

   Nadmašila je sebe tih posljednjih naših zajedničkih noći, nagoneći me u ječanje od užitka kojeg mi je pružala, ali svejedno nisam žalio ispraćajući je nakon posljednje noći, treće za redom, u rano jutro do njenih kola, parkiranih u blizini. Posljednja pažnja.

   - Kavalir do samog kraja - primijetila je Vlasta sjedajući za upravljač: motor je zabrujao i automobil je uskoro nestao iza zavoja odnoseći Vlastu iz mog života, u trenutku kad je počeka padati kiša.



   Miris me prepečenog kruha vraća u sadašnjost. U posljednji tren sklanjam tavu i tako spašavam od propasti jelo i svoju kulinarsku vještinu. Kakva sjećanja, mislim u sebi, dok odlazim pozvati Jelenu.

   - Hajde - kažem joj ušavši u sobu. - Gotovo je. Servirano.



                                                                                            8

   Probudim se i zurim u noć, osjećajući nelagodu. Neobjašnjivu. Nemam zbog čega osjećati nelagodu: sve je onako kako treba biti! Iza mene je divno proveden dan sa mladom i lijepom i inteligentnom ženom. Do koje mi je veoma mnogo stalo. Za razliku od ostalih, sa kojima sam najčešće imao posla, sa njom nikad ne osjećam dosadu. Lepršava je poput leptirice i to me oduševljava i osvježava. Sve je kako treba biti. Pa čemu onda ovo zurenje u noć? Jesam li zaljubljen? Ako jesam, bojim li se toga? Volim li? Ne znam, nisam siguran. I upravo me to izluđuje, shvaćam odjednom, dok osluškujem tišinu noći i njeno tiho disanje. Osjećam joj dah na ramenu i to mi prija. Toplina daha. Njenog.

   Osjećam njeno tiho disanje pored sebe koje smiruje moje disanje. Jer probudio sam se bez daha, osjećajući pritisak u grudima. Okrećem polako glavu i gledam je. Lijepa je ovako usnula: crna joj se kosa prosipa bjelinom jastuka, usta joj poluotvorena. Lijepa je, primjećujem po tko zna koji put.

   Nesigurnost. Nikako se otresti osjećaja nesigurnosti. Proganja me. Ljubav je nesigurni teren kojim oprezno koračam i koji ne poznajem dovoljno i na kojem sam imao nekoliko gorkih iskustva. Žene. Sa njima uvijek život krene putem kaosa: učili su me tome na brodu, od prvog dana kad mi se paluba zanjihala pod nogama.

   - Upamti, mali - rekao mi noštromo palube, cereći se od uha do uha, dok mu je crnu kosu prošaranu sjedinama mrsio proljetni vjetar na Sredozemnom moru: upravo smo prošli Gibraltar, vraćajući se iz Sjeverne Evrope kući. - Baš kao što ova krntija valja ispod tvojih nogu, tako ona za kojom uzdišeš, valja ispod drugoga. Nemoj se zavaravati da te čeka!

   Smijeh je posprdan odjeknuo palubom, vjetar ga odnio preko moje glave i zavitlao prema Africi. Rekao je to primijetivši osmjeh na mom licu, dok sam uživao u pogledu. I pogodio je: mislio sam na Mariju koju sam ostavio u svom gradu, bez žaljenja, onog istog trena kad sam dobio brzojav da se javim radi ukrcaja. Ali sam se sad već počinjao radovati ponovnom susretu.

   Gledao sam sa desne strane Afriku, sa lijeve Evropu i osjećao se bogovski. Uživao sam u svakom trenutku na moru, nisam imao osjećaj kako sam na brodu da bih radio, već sve mi izgledalo poput avanture. I nisam mogao shvatiti svoje vršnjake, mlade ljude, koji su kao i ja, slušali istu glazbu, prepirali se tko je bolji, "Beatlesi" ili "Rolling Stonesi", a koji su se zadovoljavali živjeti u jednom gradu i gotovo ga nikad ne napuštati. Volio sam lutanja, skitalački način života. Takav je način života postao dio mene i nisam mogao zamisliti drugačiji život. Ako to znači ostati čitavog života sam, ne imati ženu ... imati ... kako glupa riječ! Imaš li ženu? Jesi li je imao? Glupost! Što znači imao? Dok si je "imao", zar nije i ona tebe "imala"? I može li se nekog "imati" za čitav život?

   Vrlo sam brzo ploveći shvatio što se događa u životima većine pomoraca, mislim na njihov ljubavni život, naravno. Rijetko je tko između bezbrojnih lica koja sam upoznao na mnogim brodovima, imao sretan brak: ti su bili iznimka u koje su oni drugi, većina, gledali sa čuđenjem. Možda i sa zavišću. Ja sam ih gledao radoznalo. Ponekad i sa nerazumijevanjem. Zar ne probati sve što ti život velikodušno pruža? Azijatkinje kosih očiju i mekom kožom boje breskve? Polutanke, smeđe kože, ni crne ni bijele, dugih nogu i malih sisa koje prkosno strše prema plavom i toplom nebu? Nordijske ljepotice: ponosne i visoke i samo na izgled hladne?

   Ili odbiti, kao što su neki odbili, onaj ludi provod u Vijetnamu? Rat je bjesnio onda u toj nesretnoj zemlji, a mi smo ih brodovima snabdijevali hraneći rat dovozeći im municiju. Love je bilo na bacanje. Pili bi i čekali dok nas ne bi na brzinu iskrcali, a čitavo smo to vrijeme bili kao u nekom transu: trava i alkohol čuda su činili u našim umovima, a veoma mlade i veoma lijepe žene lijepile se za nas, poznavajući našu pijanu velikodušnost. Često, kad bi mi se neka naročito dopala, dao sam joj dvostruko ili čak trostruko veću napojnicu, od onog što je tražila za svoje usluge. Nisam žalio. Biti će još love, još žena, još ludih provoda ... zar nisam besmrtnik?

   Tropi, tropski krajevi, su nas iscrpljivali, pijući nam sunčanim osmjehom snagu. Još nije bilo ozonskih rupa, još nije bilo mnogo toga. Nismo se bojali sunca i po mjesec dana smo živjeli goli do pojasa. Osim za stolom i u strojarnici. Hranili smo se manje i slabije nego inače, apetit je padao što je više vrućina rasla. Osim apetita za pićem: taj se nikad nije kolebao i boce su nam piva umalo srasle u rukama. Pili smo i čekali slijedeću luku, novu avanturu života. I nikada nisam pomislio kako ovakav život jednom mora prestati. Nikad. Ludim ću se ritmom zauvijek njihati.

- Ne tako – rekla mi jednom jedna u Bombay, Indija, mnogo prije nego što mu je vraćeno staro izvorno ime Mumbai.

   Naravno, cijedio sam ledeno pivo niz suho grlo. Otela mi je bocu i vukući me, povela na kat, dok se ostatak

posade cerekao za nama. Prepustio sam se vodilji koja je zanosno njihala bokovima, znatiželjan, uvijek gladan novih doživljaja. Strpala me pod tuš i pustila vrući mlaz, toliko vruć, da sam vrisnuo iznenađeno: a bilo je oko četrdeset stupnjeva u hladu. Nakon nekog vremena mi je, na moje veliko čuđenje, postalo ugodno, pa smo trljali jedno drugo pod tušem, smijuljeći se.

   Kasnije mi je poslužila vrući čaj i sa iznenađenjem sam primijetio kako vrućina prestaje biti nepodnošljiva, mogao sam lagano disati, a želja za njom usplamtjela je uz moje prepone. Nasmijala se primijetivši to.

   Kasnije smo se još jednom tuširali, zajedno …

     Kakav život! Čarobno lud! I svaki bi ga muškarac trebao probati, doživjeti, okusiti bar na jedan kratki drhtaj neumoljivog vremena. Osjetiti snagu mora i snagu vjetra udružene u nastojanju oduzeti vam život, ili ti ga bar toliko zagorčati, da prokuneš brodove i plovidbu. I biti pobjednik.



   - Jesi li bio u Parizu? - pitala me prije nekoliko mjeseci Jelena.

   - Nisam. A ti?

   - Jesam - odgovorila je, kliknula mišem i na monitoru sam je ugledao ispod glasovitog tornja: crna joj kosa prosipa se po ramenima, smiješi se, zadovoljna, sretna.

   - Blago tebi - rekao sam sa zavišću. - Oduvijek sam želio vidjeti Pariz, ali uvijek se nešto ispriječilo.

   - Još nije kasno - rekla je ona.

   - Sad me više ni ne zanima toliko - odgovorio sam. - Htio sam vidjeti onaj Paariz koji poznajem iz knjiga, slikarstva, a čitam o tome kako su taj stari duh ubili. Ne zanimaju me nove građevine.



   Pričala mi malo o svom lutanju kroz Pariz, ali joj nisam za uzvrat ispričao kako sam već imao kartu za Pariz u džepu, a nisam ga vidio. Pustili me na dva dana sa broda, samo zbog toga: da bih otputovao do Pariza, jedan dan proskitao njime i vratio se na brod, jer morali smo krenuti dalje, za Tanger, Maroko.

   Na željezničkoj sam stanici, u blizini luke, kupio kartu i naravno otišao u lokal popiti nešto, jer trebao sam čekati još čitav sat. I tamo sam upoznao nju, Arlet. Stajala je uz bar, visoka, crvene kose prosute joj po uspravnim leđima, dugih nogu, koje su dolazile do izražaja ispod zelene minice. Oči su joj zeleno bljeskale prema meni i nije dugo trebalo, nisam mogao izdržati, a da joj ne priđem. Brzo smo se sporazumjeli slabim engleskim i pošao sam sa njom i sasvim zaboravio na kartu za Pariz u džepu.

   Koju sam iscijepao na sitne komadiće i veselo ih bacio visoko u zrak, dok sam se nakon dva znojna dana vraćao na brod.

   - Kakav je Pariz? - vikali su sa palube, a da još nisam stupio ni na mostić.

   - Nezaboravan! - viknuo sam i podigao dva prsta, pokazavši slovo "V", za pobjedu.

   - Kujin sin - začuo sam neki zavidni glas, ali nije me bilo brige, ni za što me nije bilo brige: doživljaj sa Arlet mi nitko nikada neće moći ukrasti, a Pariz ... pa Pariz će pričekati.

   Smiješim se u noći, prisjećajući se lude mladosti i osjećajući kako mi se san tiho prikrada. Jelena se sa uzdahom okreće na bok i prebacuje ruku i nogu preko mene, kao da je naslutila moja sjećanja i kao da me želi zadržati uz sebe i za sebe, oduzimajući me sjećanju.

   Slušam njeno disanje i tonem u san ...

                                                                                                   9

   Točno u sedam i pet po drugi put ovog jutra se budim. Za razliku od prvog buđenja, ovog puta sunce već dobrano prodire kroz otvoreni prozor. Još jedan topao i sunčani dan nas očekuje. Neka bude, nemam ništa protiv. Volim toplinu. Pogotovo ovu koju osjećam pored sebe. Jelenino tijelo naprosto žari. I dalje je pripijena uz mene, sa nogom prebačenom preko mojih nogu. Spava mirno, ujednačeno dišući.

   U trenutku kad se pomjeram, u namjeri napustiti toplinu kreveta, Jelenina me ruka zaustavi. Čvrsto me hvata za kosu i drži.

   - Gdje ćeš? - pita me sneno.

   - Sedam i trideset je - kažem joj tiho u kosu. - Ustajem. Ali ti nastavi spavati: donijeti ću doručak.

   - Ne! - kaže ona.

   - Što ne? - iznenađeno pitam. - Pa uvijek tako radimo: ti ostaješ spavati, a ja ustajem i kupujem doručak.

   - Danas nećemo tako - mrmlja Jelena u moje golo rame i njen me vrući dah miluje.

   - Nego kako ćemo?

   - Ustajem i ja! - kaže ona i poletno poskoči i uspravi se u sjedećem položaju. - Neću ostati spavati.

   - Ali još je rano. Možeš spavati još dva sata.

   - Neću! - odgovori Jelena i mršti se odmahujući niječno glavom, a crna joj kosa leprša. - Želim ta dva sata provesti sa tobom. A ne spavati.

   - Dobro - pristajem, jer što mi drugo i preostaje. - Ako tako želiš ...

   - Tako želim!

   Promrsim joj gustu kosu i ustanem, pa onako gol pođem prema kupaonici. U hodniku, odjednom u meni počinje uzbuna. Nešto se događa! Ali što? Jelena, velika spavalica, ustaje istodobno kad i ja. Što se događa? Od kud sad odjednom ta promjena ponašanja?

   Jelena mi se pridružuje u kupaonici i zadirkuje me dok perem zube. Stoji pored mene i škaklja mi rebra, pa se trzam, jer ne podnosim to. Njoj je to smiješno i njen veseli smijeh odjekuje jutrom, dok joj se malo paste za zube cijedi niz bradu.

   - Prestani! - kažem joj praveći se ozbiljnim. - Ili ću te nalupati po toj goloj guzi.

   - Oh! Da mi je to vidjeti!

   Odjednom ispuštam četkicu za zube i ona pada u kadu, grabim Jelenu koja gola stoji pored mene, podižem desnu nogu i stopalo polažem na rub kade, a Jelenu stiskom primoram na pregib preko mog koljena i udaram je zvučnim, ali blagim udarcima po maloj i napetoj stražnjici.

   - Luđak! - ciči ona tankim glasićem. - Ti si pravi luđak!

   - Jesam! - potvrđujem - Ti si me takvim učinila.

   Tapkam je dalje po maloj stražnjici, a ona mlatara nogama u tobožnjem gnjevu i strahu. Uživam u igri, uživam u trenutku, sve dok se ne sjetim njene iznenadne promjene ponašanja. Tada je puštam, a Jelena odskače i zauzima borbeni boksački stavi i malim mi šakama mlatara ispred nosa, smiješno poskakujući ni korak udaljena od mene.

   - A sada? - pita i nakrivljuje glavu, obrve joj se mršte. - Navali sada, ako se usuđuješ.

   - Nemoj da ti razbijem nos - prijetim joj.

   - Pokušaj - odgovori ona i dalje poskakujući. - Samo pokušaj!

   Smijem se i sa lakoćom razbijam njen nevješti gard i grlim je. Stojimo u kupaonici i grlimo se, goli, još topli od sna i gledam naš odraz u zrcalu. Gledam u njena napeta leđa, napeta zbog toga što se propela na prste i obujmila me oko vrata. Steže me sve jače i odjednom poskoči i nogama me obujmu oko struka. Odmiče glavu od mene, ne ljubi me više, gleda me pravo u oči i oči joj više nisu nasmijane: sad su ozbiljne, u njima blista želja: požuda se razbudila. Njena požuda, budi i moju.

   Hvatam joj dlanovima malu stražnjicu, pomažem joj održati se u tom položaju, zakoračim korak naprijed i pažljivo je posjedam na perlicu rublja.

- Uhhhh!- zaječi Jelena.

- Što je?

- Hladno je – kaže ona. – Hladno.

   Grabim ručnik i polažem ga na perilicu, namještajući ga nestrpljivo, drhtavim prstima. Drugom rukom čvrsto privijam Jelenu uz sebe. Njene me butine više ne stišću snažno kao što su me stiskale maloprije. Sjedi na perilici i noge joj vise sa nje, dok stojim između njenih nogu, odmah pored izvora užitka koji me zove.

   Gledamo se u oči i odjednom se više ništa ne pitam, nema više pitanja, nestala su, a zamijenila ih želja. Samo ona postoji sada. Želja! Jelenina mi ruka miluje bok, zna da to volim i gleda me, gleda. Saginjem se nad njom i ljubim je, sve se kovitla, sve nestaje, ostaje samo topli i vlažni osjećaj koji me čitavog oblio, okupao slatkim valovima koji me neumorno zapljuskuju, u ušima mi šume valovi, podižu se i spuštaju, plima i oseka, dok osjećam Jelenine oštre nokte kako mi se zabijaju u leđa, paraju mi kožu, ali nije me briga, ni za što me više nije briga, dok nam tijela plešu zajedničkim ritmom, a pogled nam vezani i jedno drugome poniremo u njegovu dubinu. Sjedinjeni

                                                                                 10

   "Vrijeme jednom mora stati", tutnji mi bolno u glavi rečenica. Ponavlja se uvijek iznova i probada me do boli. Čudno, ona je tu, pored mene, a vrijeme kao da je stalo. Oboje smo potišteni i krišom jedno od drugog pogledavamo na sat. Posljednji zajednički sati zatrovani su nam čekanjem. Prokleto čekanje. Kad minute postaju vječnost. Kad bi ih se bar nekako moglo preskočiti.

   - Jesi li sve spremila? - pitam je, jer više ne mogu podnijeti tišinu, koja se raširila između nas.

   - Jesam.

   A bili smo tako bliski, počevši od ranog jutra. Nježni jedno prema drugome, a posebno nježni nakon jutarnjeg milovanja koje se odigralo u kupaonici. Milovala me pogledima, rukama neprestano dodirivala.

   - Još nikad nisi bila takva.

   - Kakva? - upitala me, a glas joj nije odavao znatiželju: osjećao sam kako je mislima daleko. Zašto luta mislima?

   - Sjetna - odgovorio sam loveći joj pogled, ali uspješno ga je izbjegavala, pa sam odustao.

   - Čini ti se - promrmljala je tiho.

   Edit Piaf je pjevala "La vie en rose" i Jelena se blago njihala u ritmu glazbe. Gledao sam je i uživao. Trenutak bi bio upravo savršen, kad ne bi postojala prokleta sumnja koja se uvukla u mene, naselila mi dušu. Zagorčava mi lijepe trenutke koji su zbog sumnje prestali biti lijepi.

   - Idem ti spremiti sendviče za put - nervozno kažem, još jednom ne mogavši izdržati nesnošljivu tišinu.

   - Ne trebam ništa - kaže Jelena.

   - Uvijek tako kažeš - odgovorim joj. - Ali te to ne sprečava da smažeš sendvič već po putu. Imam ono što ti voliš: mortadelu.

   Lagani treptaj smješka obasja joj lice: moja nagrada za malu pažnju. Odlazim u kuhinju, sam, jedino me moje sumorne misli prate. Kad bi barem mogao od njih pobjeći. Naučio sam vjerovati svojim predosjećajima, ali ovog puta svim silama nastojim ne vjerovati im. Sve je u redu i sve će ostati u redu, govorim samom sebi, uvjeravam samog sebe.

   Jelena mi se pridružuje u kuhinji. Grli me i naslanja glavu na moje rame, dok režem kruh za sendviče. Zna kako volim udisati miris njene crne kose. Uzima veliki komad mortadele i trpa ga u usta, žvačući sa uživanjem.

   - Već klopaš - peckam je. - A govoriš kako ti ne trebaju sendviči.

   - Ti ih spremaš - mazno odgovori ona.

   Milujem joj obraz. Dodirujemo se neprekidno. Pogledima, riječima, mislima. Neprestano. Uvijek.

   - Hoćemo li kavu? - pitam je.

   - Meni ne, hvala - učtivo odgovara Jelena i iznenada pita: - Nedostaje li ti more?

   - More? - ponavljam i gledam je: od kud sad ovo? - Kako mi može nedostajati? Pa vidim ga svaki dan.

   - Mislila sam na plovidbu - kaže ona strpljivo. - Nemoj se praviti blesav.

   - Nedostaje - priznajem joj. - Mnogo.

   - Osjeća se to - kaže ona.

   - Ako je to istina, onda samo ti to možeš osjetiti - kažem joj i pomilujem je po kosi. - Još mi nitko drugi to nije rekao.

   - Oni su budale! - kaže Jelena i mršti nosić. - Ne poznaju te.

   - A ti me poznaješ?

   - Poznajem! - odvrati ona i prkosno me pogleda.

   - Onda si mnogo pametnija od mene. Ja sebe još ne poznajem.

   - Reći ću ti nešto.

   - Čitav sam se pretvorio u uho - kažem joj.

   - Samo se ti zezaj - mirno nastavi Jelena. - Ti u stvari, voliš i mrziš žene. Kompliciran si do boga.

   - Hej! - okrećem se prema njoj i gledam je iznenađeno: zaboravljam na vodu koja vrije. - Od kud ti sad to?

   - To je istina - kaže ona. - I ti to znaš.

   - Do sada nisam znao - odgovaram joj.

   - Jesi, znao si. Samo ne želiš priznati ni samom sebi. Ali to nije važno.

   - A što je važno? - pitam radoznalo.

   - To, da si bio jako pažljiv prema meni - odgovori Jelena.

   - Bio? - pitam je i gledam. - Zašto govoriš kao da je to daleka prošlost? Želiš li reći da je gotovo?

   - Ma znaš što mislim - brani se ona tiho. - Ušla sam u tvoj život kad baš i nisam bila u najboljem izdanju. Bio si strpljiv. Bio si ...

   - Jelena - prekidam je - zašto tako govoriš? Želiš li mi nešto reći?

   - Ma ne ...

   - Ako želiš, reci to jasno i glasno - kažem joj tiho, ali uzbuđeno. - Nemoj se igrati mojim živcima.

   - Ne želim ti ništa takvog reći - ponavlja Jelena i odmahuje glavom. - Želim ti samo reći da cijenim tvoju strpljivost, tvoju pažnju, tvoju ...

   Prekidam je zagrljajem i poljupcem: ostavlja me. Sad znam. Ostavlja me, ali nema mi snage to reći. To me proganja, to sam naslutio iz Jeleninih pokreta, koji su drugačiji. Ne znam objasniti kako su to i na koji način drugačiji, ali osjećam da jesu drugačiji. Osjećam svakom žilicom svog tijela. Sada odjednom priznajem to samom sebi, ne borim se više protiv toga. Zašto? Sve je izgubljeno. Mojom krivicom? Ima li uopće krivice?   Mora li tako biti? Ne vjerujem u sudbinu, znam kako takvog što ne postoji, ne može postojati, ali kao da je sve vodilo ovakvom kraju. I pitanje izranja: zašto mi ju je Život poslao sada, kad sam bliže kraju životnog puta, nego početku, mnogo bliže. Je li mi se život narugao? Pokazao mi što sam propustio? Ili me je Život nagradio. Poslao mi Jelenu i tako mi omogućio osjetiti ono nešto, što nisam ni vjerovao da postoji. Ljubav. Jer čini mi se, da prvi put u životu poznajem ženu za koju bih rado umro. I umire sad jedan dio mene i boli me, ali ne žalim. Radujem se što sam osjetio osjećaj davanja, jer Jeleni želim samo davati, nikako joj ništa ne oduzimati. Dati ću joj slobodu. Ako je tako izabrala, neka tako i bude, ja nisam važan. Samo je ona važna.

    Čvrsto je držim privijenu uz sebe, osjećajući kako uzvraća zagrljaj. Zar više neću udisati čisti miris njene kose? Tuga me zahvaća, ali joj ne želim popustiti.

   Smirujem se i polako odmičem Jelenu, pa joj ljubim vrh nosa i smiješim joj se mirno. Gleda me upitno i čini mi se pomalo uplašeno, ali je moj smiješak smiruje.

   - Hajde - kažem joj. - Vrijeme je da krenemo. Hodati ćemo polako, bez žurbe.

   - I držati se za ruke - dodaje ona.

   - I držati se za ruke.

                                                                                                                     11

   Ponirem uporno u njen duboki pogled. Stojimo na peronu, šištanje i pištanje oko nas, ali ne marim. Vrlo dobro čujem svaki Jelenin udisaj i otkucaj srca. Ili ih samo osjećam? Čula su mi se izoštrila, sve primjećujem: i ovaj brzi i nervozni titraj u samom kutu njenih usana, koji joj je zatitrao toliko kratko, da je više ličio na priviđenje. Znam da nije priviđenje i znam kako taj titraj odaje njenu nervozu. Gledamo se i šutimo.

   Zatim se naginjem nad nju i mirišem joj kosu: želim zadržati njen miris što je moguće duže. Upiti ga u sebe. Ona me grli i ljubimo se. Scena toliko puta već viđena na raznim željezničkim kolodvorima, da je već postala i otrcana.

   - Moram ići - prošapta mi jedva čujno u uho.

   - Znam. - Puštam je iz zagrljaja i grabim njenu putnu torbu. - Idemo.

   Ubacujem joj torbu u vagon, još se jednom grlimo i ljubimo i Jelena se penje visokim stepenicama u vagon. Okreće prema meni i stoji pored torbe. I gleda me.

   - Odlaziš od mene, je li? - pitam je.

   Uzalud čekam odgovor. Gledam kako joj se lice grči, a zatim ukoči. Samo me gleda, uporno gleda.

   - Gotovo je, je li? - pitam isto, ali drugim riječima. - Reci nešto.

   Ne govori ništa. Vlak tiho krene, vrata se automatski zatvaraju i kroz debelo staklo gledam Jelenino lice. Vidim kako miče usnama i sa njih, tih vlažnih i podatnih usana koje sam toliko puta ljubio, uživajući u njihovom okusu, čitam nečujno: "Volim te".

   I više je ne vidim. Gledam u sivu kompoziciju vlaka koji je odnosi iz mog života. Tužan sam da tužniji ne mogu biti. Što sad? Kuda? Kući? Ni govora! Što ću kući? Buljiti u zid i sjećati se? Ni govora.

   Hodam prema obali. Tamo ću negdje popiti kavu, razmisliti o svemu, još jednom preispitati svoje ponašanje, pitajući se, tražeći odgovore. Ali već sad znam kako odgovore neću naći.

   Mobitel mi u džepu zvrči: stigla je poruka. Nestrpljivo ga vadim i dok me sunce obasjava, tek su četiri i nekoliko minuta, čitam poruku.

   "Oprosti, ljubavi. Nisam jaka kao ti. Oprosti. Biram lakši put, znam. Iako si me učio biti jakom. Oprosti. Volim te. Ostavljam te. Vrijeme je da dalje koračam sama. Ne mogu se više naslanjati na tebe. Volim te. Živi sretno. I ne mrzi me."

   Bijes mi pomračuje vid: nikad nema hrabrosti nešto reći mi u lice? Zašto, prokleta bila? Zar će čitavog života biti kukavica?

   A onda, u hipu bijesa nestane i preplavljuje me nježnost, topla, vlažna, koja mi neobično prija. I tek kad se jedna žena zagleda u mene i odmah zatim zbunjeno skrene pogled, shvatim kako mi suze teku niz lice. Brišem ih grubim pokretom i zbunjeno okrećem glavu, brzo koračajući dalje. Dalje od nepoznate žene, svjedoka moje slabosti.

   Idi, lijepa Jeleno, samo idi, hodajući brzo prema obali mislim u sebi, ali gotovo da čujem riječi kako odzvanjaju.

   Neka ide. Neka leti. Sama. U moj je život došla slomljenih krila, slaba. Uz moju je pomoć ojačala. Ojačala toliko, da je uspjela skupiti snage i napustiti me. Više joj nitko nije potreban da joj posluži kao oslonac. Jaka Jelena. Nježna i jaka. Koja je bila moja. I koja će ostati zauvijek moja, sačuvana u mislima, koje ću njegovati, nježno ljuljati u svojoj kolijevci uspomena. Jer, što mi drugo osim uspomena, preostaje?

   Iz daljine dopire pisak nekog vlaka koji guta daljine.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.