Na stanici

Na stanici

U Inki se sudaraju dva suprotna osjećaja: želi da vlak što prije krene i želi vječno ostati ovdje, na stanici, gledajući u Dorianovu izblijedjelu od sunca kosu, zelene oči, širok osmjeh. Nervoznim pokretom pomiče crni pramen s čela. Čelo joj je orošeno sitnim kapljicama znoja: vrućina pritiska svom snagom, iako se ljeto sasvim primaklo kraju. Još jedno ljeto na moru, ali sasvim drugačije ljeto. Ljeto s Dorianom.

- Trebaš li nešto? - upita je Dorian nagnuvši se nad nju i pitanje postavljajući Inkinoj kosi. - Vode? Čokoladu?

- Sve imam - tiho odgovori ona: oboje govore jako tiho, kao da se boje prisluškivanja. - Ništa mi ne treba.

- A oproštajni poljubac?

- Oh, Doriane!

Dorian se naginje i ovlaš joj ljubi vlažne usne. Jezici im se samo na čas dodiruju prenoseći želju, strast. Gledaju se u oči i oboje misle na proteklu noć, njihovu posljednju noć, kako je zovu u svojim intimnim razgovorima.

"Kad bi bar rekao da me voli", razmišlja Inka obarajući pogled: ne može podnijeti gledati Dorianovo lice, potamnjelo od sunca i svijetlih očiju. "Da mi barem kaže da me čeka iduće ljeto. Ili ..."

Dorian prebacuje težinu tijela s jedne noge na drugu. Osjeća što Inka želi čuti od njega, osjeća to svim svojim bićem i neugodno mu je zbog toga. U svom životu, a ima već dvadeset i osam, još ni jednoj ženi nije rekao da je voli. Ni jednoj.

- To je bar lako - bezbrižno mu je rekao prijatelj Veljko prije neku noć, dok su na njegovom balkonu, pod mjesečinom, uz šum valova, ispijali ledene boce piva, čekajući jutro. - Ja to svakoj kažem.

- A niti jednu nisi volio?

- Svaku sam volio! - Prijatelj ga je pogledao nastojeći fokusirati pogled: smiješno je onako polupijan izgledao. - Tog trenutka, naravno. A onda dođe druga, ljepša, poželjnija ...

- Ja to ne mogu - promrmljao je Dorian. - Nekako mi se čini da nije pošteno.

- Pošteno? - zaprepastio se Veljko. - Ma koji ti je klinac? Pa ljeto je! Kontinentalke dolaze ovdje sa već usađenom željom u sebi da dožive morsku avanturu. Ja im to pružam. I svi smo sretni i zadovoljni.

- Jesi li siguran? - upitao je Dorian, dokrajčivši još jednu bocu i odmah uzimajući slijedeću: ledeno je pivo divno prijalo u vrućoj noći. - Možda one ne misle tako.

- Zašto ne bi mislile tako?

- Pa ... - Dorian je oklijevao trenutak. - Možda se neka istinski zaljubi. Što onda?

- Ništa! - Veljko je bezbrižno odmahnuo rukom. - Baš ništa. Proći će je to. Jedno ti vrijeme pišu strastvena pisma, zatim ta pisma postanu rjeđa. I na kraju sasvim prestanu. Zaboravila je!

- Zaboravila - promrmljao je Dorian, odjednom silno požželjevši da Inka njega ne zaboravi. Barem ne tako brzo.

Poznaje Inku tek dvadeset dana, a čini mu se kako je poznaje čitav život. Ponekad je čak i pomišljao, kako je upravo nju čekao. Bila je sve ono što voli kod žena. Uživao je promatrati Inkino usnulo lice i čudio se kako mu nikad taj prizor ne dosadi. Uživao je sa njom. Bezgranično. I želio da potraje ...

Zvižduk vlaka sve ih trgne: uskoro će kompozicija krenuti odvozeći Inku u daljinu, u sumrak. Odvozeći je iz njegovog života. Jedan će se dio njegovog života završiti, privesti kraju, a Dorian osjeća kako je to najbolji dio njegovog života. Kratak period nabijen osjećajima. Kad je živio punom snagom. I beskrajno uživao u životu i grabio sve što mu je život tako darežljivo nudio.

- Moram ući - reče Inka. – Svaki će čas krenuti!

Dorian se nagne i poljubi je, osjećajući njene ruke oko vrata, male grudi zaštićene od radoznalih pogleda sasvim tankom crvenom majicom. I poželi ih još jednom poljubiti.

Ali se Ina istrgne iz njegovog zagrljaja i uskoči u vlak, koji blago trgne i uz škripu sasvim se lagano počne kretati.

- Ne zaboravi me! - dovikne Dorianu naglo mu okrećući leđa, ne želeći da Dorian ugleda njene suze, pa se, gledajući svijet kao kroz vodenu zavjesu nekako uvuče u kupe i sjedne. Više ga nikad neće vidjeti ... nikad ... nikad ... odjekuje u njoj tupo. Bolno.

- Idemo! - reče Veljko Dorianu: do sad je uviđavno stajao malo po strani, ne želeći im smetati. - Otišla je.

- Samo ti idi - odgovori Dorian odsutno.

- Što namjeravaš? - upita ga Veljko, hodajući uz Doriana, koji sve brže hoda prateći čeličnu zmiju. - Jesi li poludio?

Ali ga Dorian ne sluša. Iznenada potrči, otvori vrata vlaka i držeći se za rukohvat, trčeći brzo, sve brže, odjednom se snažno odrazi i uskoči kroz širom otvorena vrata, pod strogim pogledom konduktera. Dorian mu se nasmiješi i raširi ruke u znak ispričavanja. Na prvoj će stanici sići, ali mora Inki reći, reći joj sve što osjeća prema njoj, ne može je samo tako pustiti otići. Jednostavno ne može.

- Poludio si, manijače! - viče i trči uz kompoziciju Veljko, ali mu širokim licem lebdi osmjeh.