Putovanje odluke
Bilo je to za
mene nezaboravno ljeto po mnogo čemu. Ljeto koje je trajalo čitavu vječnost, a
prohujalo brzinom treptaja oka.
- Mi ćemo ti
se pridružiti za mjesec dana - rekla mi je majka, na oproštaju: nalazili smo se
na palubi putničkog broda i bilo je to moje prvo samostalno putovanje i bio sam
vraški uzbuđen zbog toga. - Ujak će te dočekati, ništa ne brini.
- Ne brinem -
odgovorio sam ponosno: četrnaest mi je godina i mislim kako sve znam.
- Ukoliko
bude nevremena - nastavljala je ona svojom litanijom - ne pravi se važan i ne
šeći palubom.
- Neću pasti
u more.
- Dobro. -
Nagnula se i poljubila me. - Čuvaj se. I slušaj ujaka.
Gledao sam je
kako silazi niz most broda nespretno hodajući i posprdno se smiješio zbog toga
i bio sretan i uzbuđen. Čitavu ću noć potpuno sam putovati, nenadziran ni od
koga. Potpuna sloboda se odjednom pružala ispred mene, sloboda o kakvoj sam
neprekidno sanjao.
Da bi
proslavio tu toliko željenu slobodu, zapalio sam cigaretu istog časa kad se
bijeli putnički brod nježno odvojio od obale.
I sklonio majčin pogled koji je netremice počivao na meni.
Plovidba kroz
tamu noći ima posebnu draž, to znaju svi koji su ikada plovili. Uživao sam. U
svakom trenutku. Pronašao sam mirno i tiho mjesto, smjestio se na uredno
smotanim konopcima, pušio i gledao u brazdu obasjanu mjesečinom, koju smo
ostavljali iz sebe. Nije bio pun mjesec, ali brazda je bila vidljiva: bijela
crta odudarala je od tamnog mora.
- Hej, dečko!
- reče mi jedan mornar. - Idemo kiši u susreet. Neverin je blizu nas. Bolje se
skloni.
- Hoće li
biti ružno? - radoznalo sam upitao.
- Ako hoće,
biti će kratko. Možda pola sata.
Klimnuo sam i
poslušao ga. Ustao sam sa smotanih konopaca koji su me podsjećali na ogromnu
debelu zmiju i ušao u veliki salon. Sjeo
sam, otvorio knjigu i dok se brod lagano ljuljao i podrhtavao, probijajući se
kroz nemirno more, uživao sam čitajući. Nisam želio spavati: neka ta noć
potraje što duže, najduže, neka se nikad ne završi. I sve sam pamtio, svaki
drhtaj broda, svaki šum, svaki miris. Upijao sam čarobne mirise slobode i želio
ih zauvijek zadržati u sebi. Neka me nikad ne napuste. Neka budu uvijek dio
mene. Neka se srode sa mnom. Neka postanemo jedno. Zauvijek. Sloboda i ja. Ja i
sloboda. Jedno! Nerazdruživo!
I iznenada
shvatim što želim: želim otići na more! Postati pomorac. Želim se odlijepiti od
kopna, od obitelji, od škole ... želim biti svoj, raditi što hoću. Želim
ploviti, vidjeti svijet, doživjeti svijet, otkriti svijet, zagristi u slasti
koje će mi pružati. Grabiti punim šakama naslade koju sloboda i mornarski život
pruža. Bez ograda, zabrana, ograničenja. Sasvim slobodan!
Gurnuo sam
knjigu u putnu torbu, suviše uzbuđen da bi čitao i predao se mašti. Kovanju
planova.
Potajno ću
napraviti "matrikulu", pomorsku knjižicu. Love nemam, ali nekako ću
već doći do nje. Pa to i ne košta baš čitavo bogatstvo, tješio sam samog sebe.
Znam da ću od djeda nešto dobiti, od ostale rodbine isto tako. Neću ništa
potrošiti. Ako treba, neću ni pušiti. Sve ću uštedjeti, izvršiti potajno sve
preglede i kad sve bude gotovo, položiti "matrikulu" na stol ispred
roditelja i obavijestiti ih što sam odlučio. Neću ih moliti da me puste. Nego
jednostavno ih obavijestiti što namjeravam učiniti svojim životom.
- Kakva je to
knjiga koja te ne zanima? - trgne me ženski glas: moja vršnjakinja duge i crne
kose vezane u "konjski rep", sa naočalama na nosu, trepćući
kratkovidno stoji pored mene.
- Zanima me
knjiga - odgovorim joj.
- Zašto je
onda ne čitaš?
- Razmišljao
sam.
- O čemu?
Rekao sam
joj. I ona, nepoznata djevojka, bila je prva koja je doznala što namjeravam
učiniti svojim životom. Dok sam joj govorio, gledala me sanjalački, poput ptice
malo nakrivivši glavu nad lijevim ramenom. Svjetlost joj se odbijala sa naočala
i nikako nisam mogao otkriti koje su joj boje oči.
- Koliko ti
je godina? - upitala me kad sam zastao.
- Četrnaest.
- Kao i meni
- promrmlja ona tiho. - Jesi li siguran da ććeš uspjeti sve to ostvariti?
- Siguran
sam.
- Evo ti moja
adresa - reče ona brzo pišući na papirnatoj salveti. - Piši mi iz nekog
romantičnog grada.
- Hoću -
obećam joj. - Neću zaboraviti.
Putovanje se
približilo kraju. I opet sam na palubi, ali ovog puta promatram kako uplovljavamo
u luku. Mirišem poznate mirise Dalmacije. Vidim na obali ujaka koji mi maše.
Mašem i ja njemu.
- Ne zaboravi
mi pisati - reče Mirna prolazeći pored mene u društvu roditelja, tiskajući se
sa mnoštvom: ljeto je i mnogi putuju samo putovanja radi.
- Neću
zaboraviti! - čvrsto joj odgovaram: dvije godine kasnije slao sam joj
razglednice iz Tangera, Rotterdama, Hamburga, Genove ...
Guram se sa
mnoštvom, pomalo neispavan, ali i dalje osjećam silno uzbuđenje i vidim sve kao
u nekoj omaglici.
- Kako si? -
pita me ujak nakon zagrljaja i tapšanja. - Je li putovanje bilo ugodno?
- Bilo je -
odgovorim mu gledajući ga u oči. - Uživao sam.
- Nešto se
posebno dogodilo?
- Odlučio sam
što ću sa svojim životom.
Ujak se
nasmije i radoznalo me pogleda.
- O,
putovanje odluke, znači. Hoćeš li mi reći?
- Biti ću
pomorac.
- I napustiti
školu?
- Ne volim
školu. Zato i idem na brod.
- Mislim da
će o tome odlučiti tvoj otac - reče ujak podigavši moju torbu i krećući brzim
korakom.
- Nitko neće
odlučiti umjesto mene - kažem mu prkosno. - A odlučio sam ploviti.
Ujak se
zaustavi, okrene se prema meni i zamišljeno me pogleda. Žmirne na jutarnjem
suncu i nasmije se.
- Postaješ
muškarac, je li? - upita me i nasmije se glasno, prošavši mi rukom kroz kosu.
Nisam
odgovorio. Samo sam ga mirno gledao i to je potrajalo jedan kratak, ali
značajan trenutak. Zatim on klimne, ponovo se blago osmjehne i zagrli mi
ramena.
- Idemo,
mladiću - reče glasom kakvim još nikada nije govorio sa mnom. - Čekaju nas sa
doručkom.
Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje
objavljenih radova bez pristanka autora.