Mješovito

Mješovito

Onog trenutka, kad su mi se otvorila vrata raja, zakoračio sam u pakao. U trenutku kad je moja sreća počela nestajati, osjećao sam se savršeno sretnim. Pogađate, zaljubio sam se.

Agata je bila kao otrgnuta iz najdivljije maštarije svakog muškarca: visoka točno sto sedamdeset i jedan centimetar, sa prašumom divlje kestenaste kose, zelenih očiju i malog, nosa iznad punih i uvijek malo otvorenih usnica, pokazujući blistavo bijele zube, bila je prava ljepotica od one vrste, koja lomi muška srca. Kad sam je prvi put ugledao, zastao mi je dah. Baš tako, ne šalim se.

Nalazio sam se na proslavi rođendana mog prijatelja i bilo mi dosadno. Pa sam učinio ono što uvijek činim u takvim prilikama: izborio sam se za mjesto pored improviziranog šanka. Dva su stola spojili i na njih poslagali u zveckavom-staklenom redu boce. Postavio sam se uz rub stola i leđima naslonio na zid promatrajući događaje oko sebe. Po prirodi sam promatrač, ne akter. Ne volim, užasavam se biti u centru pažnje. Volim promatrati, ne biti promatran.

Agata je voljela da je promatraju. Odmah sam to osjetio, istog trenutka kad je ušla u prepunu prostoriju. Sve je oko nje, barem za mene, stalo. Nisam primjećivao tijela u ritmu glazbe, niti čuo glazbu, žamor, smijeh. Ništa nisam čuo: neka je čudna tišina, slična onoj pred oluju na moru zavladala u mojoj nutrini.

Ah, kakva žena! Kakva ljepotica! Sve bih učinio za nju. Da bude moja. Baš sve.

Čini mi se da sam pomalo žalio samog sebe: jadnik, samac, mornar, dođe kući i što radi? Samotnički se opija, dok oko njega poput prekrasnih leptira lepršaju predivne žene i sve su zauzete. Zašto se neka ljepotica poput ove, koje upravo ušla u prostoriju, ne zaleti u mene? Pognute glave, usredotočen na nadolijevanje još jednog duplog ruma, odlučio sam ga ispiti i napustiti zabavu. Koja je za mene sve prije nego zabava. Isto se tako mogu bilo gdje opijati. Barem se neću osjećati usamljenim: lokali su prepuni osamljenih ljudi.

- Sam piješ - reče Agata stvorivši se odjednom pored mene: nisam ni primijetio kad se približila. - Zar više voliš piti nego plesati?

- I ovo je jedna vrst plesa - odgovorim joj podižući čašu prema njenom nosiću, kojeg Agata gadljivo namreška.

- Fuj! - reče i malo ustukne. - Kako to možeš piti? Što je to?

- Objasniti ću ti dok budemo plesali - rekao sam joj drsko je gledajući u zelene oči, odlažući napola ispijeno piće i hvatajući je za ruku, vodeći je prema sredini velike sobe.

Tada to nisam znao, ali upravo sam zakoračio iz raja u pakao, misleći kako se sasvim suprotno događa.

- Bogamu, Agata! - kažem joj naprasito. - Pa više ovako ne možemo dalje! Trošiš brže nego što ja zarađujem.

- Pa kad je sve skupo!

- Ni meni na brodu lova ne pada sa neba!

Znam da govorim uzalud. Sad već vrlo dobro poznajem svoju Agatu. Blizu smo sedam godina zajedno. Kad Agata ugleda nešto što joj se dopada, zelene joj oči bljesnu, suze se u uske proreze, mačji sjaje. I mora dobiti to što želi. Nije je briga za cijenu.

- Molim te ne troši toliko. - kažem joj po tko zna koji put, a znam da je uzalud, ali moram se ponavljati, pa dodajem šaljivo, nastojeći ublažiti bijes koji izvire iz mene: - Ponašaš se kao pijani mornar, a mornar sam ja, a ne ti.

- Zar želiš da hodam u dronjcima?

- Ma kakvi dronjci! Što je tebi?

Uvijek isti razgovori. Uvijek isti problemi. Ali ne mogu se odlijepiti od nje. Jedan njen zeleni pogled, vrući dah na mom vratu i postaje mekan poput spužve. Osim ...

- Ooooo! - uvijek u toj prilici uzvikuje Agata polažući dlan na strateško mjesto. - Ma vidi ga samo!

- Još ovaj put, samo - popuštam joj i pristajem kupiti "sitnicu" koja joj toliko znači.

Povratak kući. Taj dio osobito volim. Letim kroz oblake doslovno i figurativno. Dok gledam sa visine od deset hiljada metara na pamučaste oblake, vidim njeno tijelo koje je gladno mojeg. Činjenica da dolazim kući, da će me dočekati žena koju volim, tjera u zaborav onih osam mjeseci plovidbe. Koliko sam puta preplovio Atlantik u ovih proteklih osam mjeseci. Tanger - New York. New York - Tanger. More sive ljutite boje udaralo nas svaki put nemilice u bokove. Brod je posrtao i škripao i stenjao pod snažnim udarima valova, a meni se činilo da čujem njeno, Agatino stenjanje pod težinom mog tijela. Stenjanje koje bi na kraju uvijek završilo pobjedonosnim vriskom dok bi mi bolno zabijala dugačke nokte u leđa. Tresem se od želje za njom. Ne mogu dočekati trenutak da je zagrlim. Strast je gotovo podjednako jaka kao što je bila i prije osam godina, kad sam upoznao Agatu, jedinu ženu koja me tjerala na drhtanje zbog žudnje koju je budila u meni.

- Koliko? - pitam taksistu tiho koji me sa aerodroma dovezao pred kuću: zora se upravo budi i sve spava oko nas, samo tiho brujanje automobilskog motora narušava taj osjetljivi trenutak jutra.

On mi reče i dok mu pružam novac, pogledom prelazim preko kuće koju sam sagradio ploveći, sagradio je na nagovor Agate i za Agatu. Ne znam se oduprijeti njenim željama. Nije nam potrebna kuća, stan bi nam bio dovoljan, bez djece smo. Agata ne želi djecu, a ja sam nekako šutke prešao preko toga.

Pokušavam ugurati ključ u bravu, ali ne mogu. Nešto nije u redu. provjeravam u polumraku ključeve: pravi sam ključ izabrao, nisam pogriješio. Što to znači? Samo jedno: Agata je promijenila bravu. Zašto? Doznati ću uskoro.

Smještam se u lokalu preko puta svoje kuće. Sjedam uz stakleni zid, tako mogu nesmetano vidjeti ulazna vrata. Veliku putnu torbu natrpanu mojom odjećom, nemarno sam položio na pod. Pijem kavu i čekam. Što? Ne znam. Ali nadam se da nije ...

Ali jest, upravo to. Nešto prije devet sati vidim ih kako izlaze iz kuće i smijući se na jutarnjem suncu, dok im izrazi lica i pokreti tijela pričaju o tome kakva im je bila protekla noć, pa prilaze velikim crnim kolima: "Grand cherokee" je to, velika i skupa igračka.

Naglo ustajem i izjurim iz lokala.

- Agata! - vičem.

Okreće se brzo, iznenađena je: pogledava prema vlasniku "Grand cherokee-a", pa u mene. Muškarac, visok poput mene, ali krupniji, teži barem dvadeset kilograma, zaštitnički stane pored Agate.

- Što to znači, Agata? - pitam, mada vrlo dobro znam što znači, ali nekako moram početi razgovor.

- Vidiš - odgovori ona drsko: osjeća se sigurnom u zagrljaju onog grmalja. - Gotovo je s tobom. Pričekaj trenutak.

Izvlači se iz zaštitničkog zagrljaja i potrči prema kući koja je proguta. Osjećam na sebi pogled znatiželje.

- Koliko to traje? - pitam ga.

- Oko godinu dana - odgovori grmalj: sasvim je opušten, miran, siguran u svoju snagu, u svoj položaj.

- Ah! - kažem i gledam kako Agata izlazi iz kuće i zaključava je, a ispred kuće, na samom pragu, ostavlja veliku putnu torbu.

- U torbi je čitavo tvoje vlasništvo - reče mi u prolazu i penje se u "Grand cherokee". - Više se ne vraćaj. Nemaš zašto. Obrati se mom pravniku, od sada sa njim razgovaraj umjesto sa mnom.

- A kuća? - pitam je. - Ja sam je sagradio tukući more, dok si ti ...

Zaustavljam se u posljednji trenutak: ne želim joj priuštiti scenu u kojoj bi, znam to, uživala. Okrećem se i odlazim od njih, vraćam se u kafić. Moram razmisliti, odlučiti što i kako dalje.

- Molim? - pitam sa nerazumijevanjem, ali znam da sam dobro čuo.

Službenica u banci mi strpljivo poput neke napamet naučene formule ponavlja rečenicu.

- Žao mi je, gospodine, ali vaš je devizni račun prazan.

Punomoć, sjetim se. Budala kakva jesam, dao sam Agati punomoć. Iza mene je osam mjeseci na moru, a bez novčića sam. Ništa nemam.

Izlazim iz banke, već je blizu podne i čini mi se kako koračam kroz pakao, ali se onda sjetim da sam se barem zauvijek riješio rastrošne Agate. Zastanem na suncu i nasmiješim se gorko, osjećajući se čudno. Ne mogu shvatiti što se događa u meni, kakav je to osjećaj koji me preplavljuje. I tada mi sine: olakšanje. To je olakšanje!