Dobričina

Dobričina

Kao gotovo svake večeri, Obrad, visok i malo pogrbljen četrdesetogodišnjak, pažljivo ugura ključ u bravu, nastojeći proizvesti što manje buke: njegova Ela sigurno spava, već se bliži ponoć i nikako je ne želi probuditi. Nije prvi put da se tako poput lopova tiho uvlači u vlastiti stan, već je to postala rutina, pa se sad silno iznenadi kad otvori tiho, najtiše što je mogao vrata stana i ugleda svjetlost u kuhinji i dnevnoj sobi.

Prvo pomisli, kako se nešto neugodno dogodilo: Ela je budna, a ona obično odlazi u krevet oko deset. Hladni mu žmarci protresu tijelo, ali tada začuje šum koraka i prepozna korak svoje Ele, pa odahne i zakorači u hodnik.

- Ela! - vikne prolazeći hodnikom, koji mu se zbog osvjetljenja čini neobičan: navikao je zateći polutamu. - Kako to da si još budna? Pa bliži se ponoć!

- Znam koliko je sati! - odgovori Ela, njen je glas oštar i Obrad se iznenadi.

- Zašto nisi u krevetu? - upita je, ulazeći u dnevnu sobu: u kutu je TV prijemnik tiho mrmljao, zavjesa se blago zanjihala. - Je li ti dobro?

- Sasvim mi je dobro, hvala - odreže Ela.

Obrad se začuđeno zagleda u nju. Sitnog rasta, nježne građe i velikih smeđih očiju koje su ga gledale sa srcolikog lica okruženog smeđom kosom, Ela je oličenje blagosti. Upravo zbog te je blagosti i zavolio Elu i oženio se njome. Prije nje, prije svoje Ele, uvijek je imao nesreću naletjeti na žene koje ga nisu mogle razumjeti, prihvatiti onakvog kakav uistinu jest. Uvijek su zahtijevale da se promijeni, samo Ela nije to tražila od njega.

- Volim te - rekla mu je onog dvanaest godina dalekog ljeta, kad su se voljeli na plaži: bila je vruća ljetna noć, a njihova ih strast dodatno zagrijavala. - Volim tvoju blagost. Volim tvoju spremnost da uvijek pomogneš. Svakome i u svakoj prilici. Toliko si nesebičan, da sam u početku pomišljala da se možda i pretvaraš.

- Zar ja? - upitao je on sretan, dok mu je topli val oplakivao stopala.

- Svi su oko nas toliko grubi - nastavila je Ela u njegovom zagrljaju, povremeno mu ljubeći rame. - Samo si ti blag i uvijek nježan.

- Zaslužuješ svu nježnost ovog svijeta - rekao je Obrad. - I želim te vječno imati. Što kažeš na to da počnemo zajedničkim životom?

- Kažem ovo! - odgovorila je ona i strastveno ga poljubilla, pa su u toj skrivenoj uvali, dok je more tiho šumjelo, a zvijezde sa nebeskog svoda odobravajući žmirkale, po drugi put te noći vodili ljubav, osjećajući zadovoljstvo i sreću u kojoj su se kupali.

- Voljela bih da smo noćas napravili dijete – rekla je ona mnogo kasnije.

Obrad žmirne, nastojeći otjerati umor, a sa time je odagnao i daleku i prijatnu uspomenu. Nisu postali roditelji i osjećao je žalost zbog toga, znajući da je i Ela osjeća. Život …

Čitavo je poslijepodne popravljao i krpao onaj krš od susjedovog automobila i sad je želio samo dobar tuš i leći u krevet. Ali zna da ne može to učiniti. Ne dok je Ela tako raspoložena. Mora je smiriti.

- Ljuta si zbog nečeg - reče joj tiho, pomirljivo. - Hajde da sjednemo, pa mi sve ispričaj.

- Nema se što pričati - reče ona isto tako tiho, ali Obrad osjeti odlučnost u njenom glasu. - Napuštam te.

- Napuštaš...? - Obrad se zagrcne.

- Dobro si čuo.

- Ali zašto?

- Zašto? - upita Ela i zavrti glavom, sažalijevajući njegovo neshvaćanje. - Zar ne vidiš u što nam se brak pretvorio?

- Mislio sam da si sretna. I da imamo dobar brak.

- Brak je kad su dvoje zajedno - reče Ela. - A kad smo mi zajedno?

- Pa radim i ...

- Svi radimo - prekine ga Ela i zagladi kosu. - Svi. Ali samo ti si uvijek svakom na raspolaganju. Nikad te nema u kući! Uvijek nekome nešto pomažeš. Uvijek!

- Ali, Ela ...

- I meni je toga dosta - nastavi ona. - Ne mogu više ovako. Udata sam, a nemam muža.

- Nemoj, Ela - molećivo reče Obrad. - Nemoj tako.

- Zašto ne? - upita ona gledajući ga u oči i Obrad u njenim očima pročita žalost: žalost za onim što je moglo biti. - Zar nije istina to što govorim?

- Ma istina je ...

- Neprekidno nekom nešto pomažeš - ponovo ga prekine Ela, ni ne primijetivši Obradove riječi. - A mene zanemaruješ. Nas zanemaruješ.

- Nekad si voljela moju spremnost da pomažem ljudima - reče Obrad: umor ga je sasvim savladao i više se ne može suzdržavati, biti pokorno blag.

- Jesam! - umalo vikne Ela. - Ali što je previše, previše je! Nikad te nema! Nikad! Nećeš ni primijetiti da sam otišla. Nikad nisi u kući, dolaziš samo prespavati. Kad si posljednji put ...

- Završi samo - reče Obrad umorno, kad Ela naglo zastane ppoloživši dlan na usta. - Kad sam posljednji put: što?

- Ne! - odsječe odlučno Ela. - Nećeš me uloviti u stupicu. Neću raspravljati. Uzaludno je. Odlazim, Obrade. Ima još nade za mene. Trideset i tri su mi godine, još uvijek mogu početi život iznova. Ne želim provesti život u braku sa mužem kojeg nikad ne viđam, ne razgovaram sa njim. Da nešto drugo ni ne spominjem. Dosta mi je. Odlazim!

Obrad osjeća kako mu se san prikrada. Kad je Ela otišla, izašla iz stana u ruci noseći veliku i nabijenu njenom odjećom torbu, Obrad se požurio pod tuš i kratko se tuširao, priželjkujući skinuti barem malo umora čiju je težinu osjećao na ramenima. Ali ga umor pritišće sve više i ne dozvoljava mu misliti. Jutro će za čas biti tu i morati će na posao, a poslije posla obećao je svratiti kod Ranka pogledati zašto mu se motor često gasi...