Poludjele ptice

Poludjele ptice

Probudi me lepet njihovih krila: lepršale su mojim snovima crne i pohlepnih kljunova, graktajući zlokobno. Nije to prvi put da me poludjele ptice bude, navikao sam već na njih, postale su moji prijatelji. Ali je ovo prvi put kako me bude dok Una leži pored mene. Gola i topla se privija uz moje isto tako golo i toplo tijelo, dah mi njen pali lijevo rame, a tamna kosa miluje mi vrat.

Želim je ljubiti. Želim je ubiti. Unu. Volim je. Prezirem je. Ona mi je sve. I ništa. Univerzum. Praznina. Una.

Una mi je dozvala poludjele ptice koje od onog dana, kad me nazvala mobitelom, a kiša je uporno divljim udarcima pljuštala po sivom i skliskom pločniku, pa sam nespretno pokušavao što prije prekinuti zvonjavu i uspostaviti vezu, znajući da ona zove, Una, da mi kaže sretnu vijest. Kako dolazi.

Ali vijest koju mi je rekla poslavši je iz daljine, nije bila sretna, iako je potvrdila dolazak.

- Dolazim posljednji put - čvrstim je glasom rekla, a ja sam je zamišljao kako grči svoje male pesnice, naoružavajući se hrabrošću.

- Zbog čega? - upitao sam.

- Znaš zbog čega - odgovorila je brzo. - Ne želimo isto.

- Govoriš o ...

- Nije važno o čemu govorim! - prekinula me je povišenim tonom. - Tako sam odlučila. Uzmi ili ostavi.

- Ali dolaziš ... ipak?

- Dolazim - potvrdila je.

Neka dođe, mislio sam promatrajući kišu, krupne kapi udarale su nemilosrdno po mom licu, jer iz nekog sam razloga pomaknuo kišobran i nisam ga više namjestio u položaj da me štiti od pomahnitalog ledenog pljuska.

Neka dođe. Biti ću ponosan. Jak. Neću moliti. Nikad nikoga ni za što do sada nisam molio. Neću početi ni sada. Čak ni Unu.

- Dočekati ću sa tobom Novu godinu - rekla je Una nastojeći govoriti bezbrižnim glasom, baš kao da je ovo sasvim običan razgovor: jedan od mnogih koje smo svakodnevno vodili. - Odmah sutradan odlazim. I više se nećemo vidjeti.

- Ako tako hoćeš ...

- Tako mora biti.

- Neka bude onda - rekao sam i vratio kišobran na mjesto, kiša mi više nije udarala u lice, a jedan je sasvim promočeni golub udario krilom u rub mog crnog kišobrana: crna tkanina i plavičasto perje na sivoj kiši omotani mojim sumornim mislima. I paperje sa rastrganog krila mokro pada na siv pločnik zajedno sa mojim komadićima pokidanog mira.

- Ma koliko ti čudno izgledalo - rekla je Una završavajući sa razgovorom kojim je iskopala duboku ranu u mojoj duši - ja te ipak volim.

Čudan način pokazivanja ljubavi, mislio sam, dok sam vraćao mobitel u džep komandosice, mokre, kao što je sve oko mene bilo mokro: oko mi je zatreperilo i jedna jedina slana se suza zakotrljala niz zgrčeno mi lice. Bol. Tuga. Sivilo. Jer tek sam uz Unu upoznao svjetlost koja je značila puninu života, sa njom je radost krupnim korakom ušetala u moj život, pa sam se svakog jutra budio sa osjećajem iščekivanja koji je slatko treperio u mojoj utrobi, podgrijavajući moju ljubav prema njoj. Uni.

Volio sam. Iskreno. Po prvi put u svom životu. Iskreno, da iskrenije nisam mogao, jer iskrenije nije moglo biti.

Una u snu uzdahne, lahor me njena toplog daha pomiluje po bradavici koja mi se istog trena ukruti. Nije bilo ptica u blizini, samo plava tišina nošena valovima uzdizala se u meni oplakujući neizbježno. Trebalo je imati snage, moralo se ovo sve izdržati. Nekoliko dana sa Unom pored sebe, a znajući kako su to posljednji naši zajednički dani. Boljelo je. Nije boljelo. Smućivalo me. Činilo me mirnim.

Čudio sam se svojoj mirnoći koja mi uopće nije svojstvena. Ja sam vulkan, erupcije su u mene česte, nagle i snažne i nepredvidive. Luda priroda, koju pažljivo njegujem, jer to sam ja, to me čini posebnim, jedinstvenim. I živo mi se jebe što ljudi govore da sam divljak, jer divljak i divlje ljubi i urla u tamnoj samoći prepunoj bola. A nitko, baš nitko, ne čuje moj krik i svi vide sretno i nasmijano lice. Maska. Koju nitko prozreo nije. Čini mi se ni ona, Una.

- Želiš li razgovarati o svom odlasku od mene? - upitao sam je, kad je već bila drugi dan kod mene, dok smo u omiljenom kafiću pili kavu, a konobarica-poznanica gledala nas blagonaklonim pogledom: svi vole zaljubljene.

- Nema se o čemu razgovarati - rekla je Una, a ja sam je u duhu vidio kako škljoca svojim digitalcem, fotografirajući mrtvu grlicu, koja je ležala uz rub staze bez neke vidljive povrede koja joj je prouzročila smrt: možda je i njoj prepuklo malo srce.

- Ni riječi nećemo progovoriti o rastanku? - upitao sam je tiho: bili smo na neutralnom terenu i znao sam kako ovdje neće briznuti u plač: poput većine muškaraca grozim se ženskih suza i prema njima se osjećam nemoćan. Najjača vodena stihija.

- Bolje je tako.

Šutnja o njenom odlasku od mene, o tome da Una i ja nećemo više biti "mi", rasprostrla se između nas, na čudan nas način povezujući. Željeli smo jedno drugo sve jače i sve više i trenutci u kojima smo izmjenjivali nježnosti, vrlo bi se brzo pretvarali u trenutke u kojima bi iskazivali svoju divlju strast.

Grabio sam je pomamno, njeno se čvrsto i mlado tijelo gipko prilagođavalo mome. Obavijala bi ruke i noge oko mene, a plave joj oči blistale zadovoljstvom i uvijek bile širom otvorene gledajući u moje. To sam volio kod nje, kod moje Une, koja uskoro neće biti više moja. Besraman pogled koji me zvao, ne nježno, nego pohotno, pomamno, bodreći moju muškost mamuzama besramnih riječi koje su navirale sa vlažnih usnica zgrčenih u grimasu užitka.

Kakve oproštajne noći! Zrak je oko nas bio prožet i nabijen mirisom seksa, bila je zima, bližio se doček Nove godine, ali prozor smo držali širom otvorenim, jer miris pohote bio je toliko snažan, umalo nepodnošljiv, iako je bio naš.

- Kao da se životinje pare - rekla je Una u dva sata u noći, dok se uspravljala i palila cigaretu: u titrajućem osvijetljenu svijeće znojno joj lice bilo plavičasto.

- Voliš to? - upitao sam znajući unaprijed odgovor.

- Volim. - Upaljač je zasvijetlio šireći malu toplinu, a njene plave me oči gledale. - Sve sa tobom volim.

- Prokleto si jebežljiva kuja - rekao sam, ali samo su riječi bile grube, glas mi je bio nježan, a pogled kojim sam bludio njenim tijelom mekan: nije joj bockao kožu.

- Samo za tebe - tiho je rekla.

U tom sam trenutku poželio zabiti u nju nož. Nož dugačkog i sjajnog sječiva. Zabiti ga točno u ono mjesto naslade u kojeg sam se i sam zabijao donoseći nasladu i njoj.

- Sad me ne voliš previše - rekla je Una tiho, a dim joj navirao sa riječima i sakrivao joj lice.

- Ne volim ni samog sebe - rekao sam.

- Mrziš me?

- Ne.

- Ali me ni ne voliš - rekla je uz uzdah. - Ne osuđujem te.

Nisam je mrzio. Samo sam je želio ubiti. Nisam mogao podnijeti misao, kako će netko drugi milovati ovo malo i čvrsto tijelo, čije tajne tako dobro poznajem. Gledao sam je užarenim pogledom i upravo u tom trenutku sova je zahuktala, a Una se stresla.

- Hladno mi je - rekla je. - Zatvori prozor.

Ustao sam i u tri koraka prišao prozoru i zatvorio ga. Ona je ugasila cigaretu.

- Idemo spavati - rekla je. - Sutra, bolje treći danas, je doček Nove godine.

- A prekosutra odlaziš.

Ništa nije rekla.

- Idem pišati - rekao sam: nešto me nagonilo na grub rječnnik. - Moraš li i ti?

- Ne moram.

Ne paleći svjetla prošao sam stanom i dugo mokrio, dok sam lagano podrhtavao osjećajući umor u nogama. Gledajući u svijetli mlaz nešto je drugo svijetlilo u mom umu: dugačko oštro sječivo.

Iz toaleta sam otišao u kuhinju i uzeo kuhinjski nož dugačke i sjajne oštrice, tek tada postajući svjestan kako sam upravo na taj nož čitavo vrijeme mislio. Nježno sam privio nož uz podlakticu, sakrivši ga tako od radoznalih pogleda i vratio se u sobu, zatvorio vrata i nož lagano, nenametljivom kretnjom, ugurao pod jastuk. Neka čeka. Svoje vrijeme.

- Laku noć - prošaputala mi je u vrat, a sova se u noći ponovo oglasila. - Ne mogu više ni trenutka gledati.

- Laku noć – rekao sam legavši pored nje, osjećajući toplo i malo njeno tijelo, a ona prebacila glatku nogu preko mojih nogu i čvrsto se privila uz mene, kao da joj je sigurnost potrebna čak i u snu.

Zurio sam u mrak osjećajući njeno disanje. Ptice. Ptice su lepršale sobom, bile su posvuda ma kamo god da sam bježao pogledom: uvijek ptice crnih krila kojima su nečujno i moćno parale zrak u tami, režući ga i komadajući ga i slažući ga u blizini noža. Shvatio sam kako režu fragmente našeg života, Uninog i mog i pakuju ih, spremaju, odlažu.