Božićnica

Božićnica

Slaven se probudi trenutak prije nego što će se oglasiti radio-budilica, pa se ne oklijevajući izvuče ispod toplog pokrivača i zadrhti na hladnom ranojutarnjem zraku. Prvo brzom kretnjom gole ruke spriječi krik budilice, udarivši blago dlanom po njoj i počne navlačiti odjeću, drhtureći u polutami sobe i osluškujući zvukove koji su dopirali iz kuhinje. Njegova je Magda, kao i uvijek, ustala nešto prije njega, tiho i ne budeći ga i Slaven zna da ga čeka vrela i svježa kava.

- Spavaj - govorio joj je na početku zajedničkog života. - Ne moraš ustajati ni kuhati mi kavu. Znam je i sam skuhati.

- Ali ja to volim - odgovarala bi Magda svaki put. - Volim te ujutro ispratiti na posao, znajući da si popio dobru kavu.

- Razmaziti ćeš me - gunđao je Slaven, ali bilo mu je vrlo drago zbog te njene pažnje.

Prisjećajući se sad tih prošlih dana, Slaven prođe malim hodnikom iz kupaonice i uđe u kuhinju.

- Dobro jutro! - dočeka ga Magda, pravim imenom Magdalena: dvadeset i sedam joj je godina, duge smeđe kose i blagih smeđih očiju, koje su Slavena podsjećale na srneće. - Kava čeka.

- Kao i uvijek - reče Slaven i dlanom joj pomiluje stražnjicu, malenu i čvrstu. - Što bih ja bez tebe?

- Našao bi drugu.

Slaven je zagrli i udahne miris Magdine kose: pokret koji je mnogo puta učinio i kojeg su oboje voljeli.

- Slavko spava? - upita je tiho, uživajući u mirisu njene kose: Slavko je njihov trogodišnji sinčić.

- Za divno čudo - odgovori Magda. - Možda će konačno početi spavati noću, a danju biti budan.

- Neka spava kad može - reče Slaven. - I ja ću za vrijeme blagdana dobro se naspavati.

- Svaki put to kažeš - nasmije se Magda. - Ali nikad ne učiniš. Umjesto toga, vrzmaš se po kući i nešto popravljaš.

- Pa kad toliko toga ne funkcionira - reče on. - A koliku samo najamninu plaćamo! Gule nas.

- Teško je, znam. - Magda uzdahne.- Ali sretna sam što smo iznajmili ovaj stan. Pa tamo, gdje smo prije bili, postalo je sasvim neizdržljivo.

- Znam, ljepotice - reče joj on tepajući. - Izgurati ćemo nekako. Smo da otplatimo kredit i biti će nam lakše.

- Govore li što o božićnici? - upita ona s nadom u glasu.

- Ništa - odgovori on. - Ali tako je isto bilo i prošle godine, sjećaš se?

Magda klimne i osmjehne se.

- Šutjeli su - reče Slaven - a onda posljednji radni dann dali nam božićnicu.

- Ma samo da svi mi budemo zdravi i sretni - odgovori Magda. - Ne zahtijevamo previše od života, zar ne?

- Nije previše. - Slaven klimne osmjehujući se. - Skromna si da skromnija ne možeš biti. Da sam te svijećom tražio ...

Magdine tople usne prekriju njegove i zaustave riječi. Poljubac potraje i sa žaljenjem ga prekinu.

- Idem - reče Slaven. - Još dva dana ću izdržati. A onda Božić, bogata trpeza, ljenčarenje …

- Čuvaj se - reče mu ona, kao što je govorila svakog jutra ispraćajući ga.

Slaven klimne, ovlaš je zagrli i poljubi, pa izađe iz stana, ostavljajući u njemu Magdu i sina, sve ono do čega mu je stalo, sve ono što je sačinjavalo njegov život i ispunjavalo ga.

Slaven, visok tridesetogodišnjak, plavokos i zelenih očiju, brzim koracima odšeta do kola, osmjehujući se zadovoljno. Svaki je Magdin jutarnji ispraćaj budio u njemu neku novu snagu za koju nije ni znao da je u njemu skrivena. Do građevinske tvrtke u kojoj je radio mora voziti oko trideset minuta i u tim minutama Slaven bi obično planirao budućnost sa Magdom, napola sanjareći, a napola trezveno razmišljajući.

O sebi je mislio kao o sretnom čovjeku. Dok nije upoznao Magdu, život mu je bio rastrzan, nezdrav, noći provedene u dimu i sa čašom u ruci, a onda se preko noći sve promijenilo. Nakon završetka radnog vremena, žurio bi u svoju podstanarsku sobu, dotjerao se i odlazio na sastanak sa Magdom. Od samog je početka osjećao kako je to između njih dvoje drugačije nego što je prije bilo sa njegovim prijašnjim djevojkama. Volio je njen blagi glas kojim je korila njegovo lančano pušenje i jednog je jutra ustao i nije zapalio cigaretu. Navečer se našao sa Magdom, a da čitavog dana nije zapalio cigaretu. Želio je to učiniti mnogo puta, ali bi se onda sjetio Magde i vraćao kutiju u džep.

A kad je te večeri nastupio trenutak rastanka, kad ju je dopratio do zgrade u kojoj je Magda živjela u iznajmljenom stanu kojeg je dijelila sa još dvije prijateljice, privukao je Magdu sebi i zagledao se u njene blage uči.

- Zar nisi ništa primijetila? - upitao ju je.

- Nisi ni jednom zapalio cigaretu - tiho je rekla ona, a njene tople smeđe oči počivale su na njegovom licu. - Naravno da sam primijetila. Hvala ti što to činiš da bi meni udovoljio. Ali, ako ti to pričinjava muku, nemoj se zbog mene mučiti.

- Izdržati ću - odgovorio je Slaven. - Zbog nas. Kad počnnemo zajedno živjeti, svaka lipa će nam dobro doći.

- Zajedno živjeti? - upitala je ona. - Sad prvi put to spominješ. A mene nisi ništa pitao.

- Zar ne želiš to?

- Naravno da želim! - odgovorila je i promrsila mu kosu. - Samo reci kad počinjemo!

Od tog dana nije zapalio cigaretu ...

Stigavši pred zgradu tvrtke, primijeti gomilu ljudi, sve ih poznaje iz viđenja, a neke od njih i osobno. Slegnuvši ramenima i pitajući se što li se to događa, Slaven parkira kola jedva pronašavši slobodno mjesto: svakog je dana sve teže naći mjesto za parkiranje.

- Što se događa? - upita Slaven. - Što se dogodilo?

- Nas pedeset dobili smo krasnu božićnicu - reče mu visok i veoma mršav mladić, kojeg je već zapazio viđajući ga na gradilištu. - Dobili smo nogu! Bez riječi objašnjena!

- Otkaz? - u nevjerici upita Slaven.

- Nego što drugo! - ljutito uzvrati mladić. - Kurvini sinovi! Ne usuđuju se to nam reći u lice.

- Pa kako onda znaš?

- Znam! - bijesno odsječe mladić i mahne rukom prema dvostrukim ostakljenim vratima. - Eno ti liste tamo. Zalijepljene na vratima. Možda se i tvoje ime nalazi na njoj.

"Pa nije valjda", pomisli Slaven probijajući se između nervoznih radnika do vrata na kojima se već vidi bijeli papir i na njemu ispisana imena. "Ne sada, ne sad kad smo se okućili i kad mi je svaka para potrebna. Ne mogu sad sa ženom i djetetom na ulicu. Nije valjda i moje ime na toj prokletoj listi."

Približi se sasvim vratima i pogledom preleti listu brzo i u silnom uzbuđenju. Nema njegovog imena! Odahne, osmjehne se, pa počne još jednom, polako i pažljivo pogledom prelaziti preko imena, od kojih su mu neka bila i poznata i kad je već bio gotovo pri kraju liste, ugleda i svoje ime.

Oštra ga bol prože, kao da mu je netko ledeni nož zabio u mozak. Umalo ne padne, zaljuljavši se od šoka.

- Jesi li dobro, prijatelju? - upita ga čovjek velikih i crnih brkova, izborana lica, koji ga prihvati za ruku.

- Dobro sam.

- Nećeš se srušiti?

- Neću.

- Mogu te pustiti?

- Možeš.

Čovjek popusti stisak na Slavenovoj mišici i Slaven se okrene i udalji od uzrujane gomile, a da ni primijetio nije svoje neuljudno ponašanje. Što sad? Kako to objasniti Magdi? A kredit? Kako ga nastaviti otplaćivati, kad...

Slaven zaječi glasno i obriše znoj s lica. Tek tada primijeti kako ga je znoj čitavog oblio. I besmislena misao o tome, kako je sa Magdom već obavio blagdansku kupovinu koju si sad ne može priuštiti, natjera ga da se sagne i povrati kavu, jedino što je imao u želudcu.

- Čovječe mladi! - reče mu onaj brkajlija, stvorivši se pored njega. - Suviše se uzrujavaš. Ohladi malo.

- Kako ... - muca Slavko i misli na kredit koji je podigao, jer vlasnik je stana zahtijevao da plate najamninu čitavu godinu unaprijed, pa kupnja namještaja, pa ...

- Smiri se, mladiću, smiri - umiruje ga Brko. - Ajde, idemo na piće. Da ublažimo gorčinu jutra.

Minuti prolaze. Sa Brkom je popio dvije loze, a zatim se Brko oprostio.

- Ne ljuti se, ali moram ići – objasnio je zbunjenom Slavenu. - Prijatelj me vozi na posao i sa posla. A i on je dobio otkaz i tako … moram ...

- Sve je u redu - rekao je Slaven, iako je osjećao kako ništa nije u redu. - Samo idi. I hvala ti.

Brko se široko osmjehnuo i otišao, a Slaven naručio pivo: žestoko mu je piće silno dražilo stomak, peklo ga, peklo ...

Što sad? Kako dalje? Postoji li dalje? Uhhhhhhhh ... Misli se odmotavaju, a čaše, vratio se ponovo žestici, redaju se jedna za drugom, ali bol ne prolazi. Ostaje uz njega, u njemu, tupa, teška, nesnošljiva.

- Kako dalje? - vikne odjednom Slaven. - Kako dalje?>

- Pješice! - dobaci neki veseljak i nasmije se. - Ako možeš hodati.

Slaven ne čuje odgovor na svoje pitanje, nije ni svjestan kako ga je glasno izgovorio i ne našavši odgovor, ma gdje da ga je tražio i sasvim omamljen od pića, odjednom podigne pivsku bocu i raspali sa njom svom snagom po vlastitom čelu. Krv šikne, netko vrisne, a Slaven dohvati drugu pivsku bocu i ponovo se boca rasprsne na njegovom oznojenom i krvavom čelu, a krv još i jače poteče.

- Nema izlaza! - urla Slaven.

Grabi treću pivsku bocu, a užasnuti prisutni gledaju to samoranjavanje, ukočeni, ne vjerujući kako prisustvuju tom suludom činu.

- Nema izlaza! – uz svaki udarac urla Slaven.