Na pecanju

Na pecanju

"Pogriješio sam", prizna Armand samom sebi sjedeći na krmi čamca i gledajući u Daniela, osmogodišnjeg unuka, kako umjesto da obraća pažnju na zategnuti povraz u ruci, bocka Rikija, mršavog i treperavog maltezera, koji se stisnuo uz Danielove noge, uplašen nepoznatom okolinom. "Pogriješio sam i znao sam to i prije nego li sam došao ovamo. Mali ne uživa previše u pecanju, a meni je čitav užitak pecanja pokvaren. Biti će najbolje da krenemo kući."

Prošle nedjelje, kad mu se unuk obratio za vrijeme obiteljskog okupljanja, Armand nije ni slutio da bi se želja njegovog unuka mogla i ostvariti, postati zbilja.

- Mogu li sa tobom na pecanje? - upitao je Daniel, a njegove su nebesko-plave oči molećivo gledale u djeda.

- Ne ove nedjelje - odgovorio je Armand visoki mršav šezdesetpetogodišnjak, kosa mu je tek sasvim malo posjedila, a lice mu bilo preplanulo od sunca, znak da mnogo vremena provodi u prirodi.

- Koje onda? - upitao ga je njegov unuk, dok su svi ostaali, Armandova žena, sin i sinovljeva žena znatiželjno gledali u Armanda, očekujući njegov odgovor.

- Pa ... nisam siguran ...

- Iduće? - upitao je Daniel. - Molim te, djede! Iduće!

- Povedi ga - umiješala se Radojka, Armandova žena. - Pogledaj samo kako te moli.

- Ne mogu danas - nelagodno je odbio Armand. - Dogovorio sam se s momcima. Ne mogu danas.

- Onda iduće nedjelje, molim te! - povikao je Daniel i zagrlio ga oko struka.

- Pa dobro - popustio je Armand, shvaćajući kako mu ništa drugo ne preostaje. - Iduće te nedjelje vodim na pecanje.

- Huraaaaaaaaaaaaaaa!

I evo ih sad na pecanju koje za Armanda i nije pecanje. Provevši čitav život na moru, Armand je volio i cijenio trenutke provedene u samoći, okružen plavom tišinom. Ali danas nije bilo tako. Mali je Daniel neprestano nešto zapitkivao. U početku Armandu to i nije smetalo, jer sva su se dječja pitanja odnosila na pecanje, ali kasnije, kad su na mirnoj i plavoj pučini proveli već blizu tri sata, dosada je počela izjedati malog Daniela i umjesto da obrati pažnju na ribolov, dječak se gotovo sasvim posvetio Rikiju, svom psu.

- Vrijeme je da dignemo sidro i pođemo kući - odluči Armand i počne namotavati struk, polako i pažljivo, ni za tren ne ispuštajući iz vida dječaka koji se vrpoljio.

- Gotovo je pecanje? - upita Daniel

- Gotovo - kratko odgovori Armand, a onda se odluči, pa izgovori ono što je mislio prešutjeti: - Lovljenjem ribe, vježba se strpljivost, upamti to. A ti nemaš strpljivosti. Samo se vrpoljiš i zabadaš u svog jadnog Rikija, koji se boji mora. Zašto si toliko želio sa mnom na pecanje, a sad ne mariš što si ovdje?

- Mislio sam da će biti uzbudljivije - iskreno odgovori Daniel i njegov se djed nasmije: dječakov ga je bezazleni odgovor razoružao i ono malo ljutnje što se nakupilo u njemu, nestane.

- Uzbudljivije - promrmlja Armand. - Svi kao da samo trčite za uzbuđenjima. Ne trebaju mi uzbuđenja: tihi mir mi je mnogo draži.

- Ono je uzbudljivo! - povikne Daniel i pokaže rukom negdje iza djedovih leđa. - Vidi kako brišu!

Armand se polako okrene i sa negodovanjem zagleda u veliki gliser, koji je strelovito sjekao do tada ničim neuznemirenu mirnu plavu površinu, ostavljajući iza sebe bijelu brazdu pjene.

- To su budale - promrmlja Armand sam za sebe, izvadi sidro i pričvrsti ga na pramcu, pa sjedne na krmi pored kormila. - Divljaci koji ne mare ni za koga, osim za svoje glupo zadovoljstvo. Idemo!

Motor zakašlje, zatim veselo zabruja i prihvati ritam. Položivši desnu ruku na kormilo, Armand lijevom zagrli unuka, na čijim je koljenima drhtao pas.

- Riki ne vole more ni brodice - reče unuku. - Idući put, budeš li htio sa mnom na pecanje, biti će bolje da ostaviš Rikija kući.

- Dobro, djede.

Armand smanji brzinu i lagano uplovi u kanal, približavajući se mjestu svog veza, na kojem već gotovo četiri decenije vezuje svoj čamac. Voli dolaziti na ovo mjesto, brinuti se o izgledu čamca, bojati ga, njegovati, osjećajući kako mu čamac uzvraća ljubav. Uvijek se tu nađe i po koji njegov poznanik, pa izmijene po koju šalu, podijele pivo, pomažu jedan drugo, uživajući u međusobnom druženju.

Ovog nedjeljnog poslijepodneva nije bilo poznatih ljudi, primijeti Armand, okrznuvši pogledom trojicu mladića koji su sjedili na klupi i pili ravno iz boce, koja je kružila od jednog do drugog. Nikog drugog u blizini, a krasno je sunčano i toplo nedjeljno poslijepodne. Obično su ljudi ovdje voljeli šetati, dovoditi djecu, pse. A sad nikog osim ovih momaka koji su očigledno dobro zavirili u bocu. Ne dopada mu se to: naviknut da predosjeti nevrijeme, osjetio je opasnost i odmah zatim hladnu nelagodnost kako mi mili leđima.

- Ti prvi - reče Armand unuku, podigne ga i zamahom snažnih ruku, naviknutih na veslanje, prebaci dječaka preko ruba čamca na stepenice, pomalo vlažne, kojima se dječak sigurno može uspeti na obalu. - A sad stiže i tvoj Riki. Hvataj ga!

- Vidi mačke! - vikne jedan od mladića u trenutku kad Armmand podigne Rikija i pruži ga Danielu.

- Nije to mačka! - brzo odgovori Daniel, primajući svog voljenog psa i okrećući se povrijeđena izraza lica prema mladićima.

- Meni baš liči na mačku - odgovori onaj plavokosi, sa crnim naočalama na licu i cigaretom koja mu treperi zajedno sa njegovim riječima u ustima.

- Ostavite malog na miru - tiho reče Armand, pa dobaci Danielu: - Ne obraćaj pažnju na njih.

Kao da su im njegove riječi dale neki skriveni znak, trojica mladića kao jedan ustanu i lijenim se koracima približe. Stanu uz sam rub obale i sad sa visine promatraju Armanda, koji ubrzano završava vezivanje čamca, želeći što prije stati uz Daniela.

- Zar vam mačka ne pokrade ribu? - upita onaj sa naočalama i nasmije se.

- Rekao sam ... - počne Daniel.

- Ne odgovaraj im - prekine ga Armand užurbano završavajući vezivanje i uspravljajući se.

Ali bilo je kasno. Treći mladić, koji nije još progovorio ni riječi, munjevito zakorači naprijed i otme Rikija koji pomamno laje iz dječakovih ruku i podigne ga visoko u zrak.

- U vodu! - naredi onaj s naočalama: bilo je očito da im je on vođa. - U vodu sa mačketinom.

Šutljivi se izmakne Danielu, koji uzalud pokušava oteti svog Rikija iz tuđeg zagrljaja, dok Armand odskače sa čamca na obalu. Ali u trenutku kad dodirne stopalima obalu, plavokosi ga dlanom udari u grudni koš, Armand zatetura i posljednjim naporom izbjegne pad u vodu: umjesto u vodu, udari leđima o dno čamca i sve ga zaboli.

- Baci ga! - vrisne plavokosi. - Što čekaš?

Šutljivi se pijano naceri i baci psa visoko u zrak, a jadni pas u strahu cvili i umjesto da pljusne u vodu, prvo udari leđima o sam rub susjednog čamca, bolno jaukne, prevrne se i konačno pljusne u mutnu vodu i potone.

- Rikiiiiiiiiiiiiiiiiiii! - vrisne Daniel, a plave mu i bezazlene očii potamne i iz njih grunu krupne suze.

- Rikiiiiiiiiiiiii! - naruga mu se šutljivi koji je bacio psa, konačno progovorivši visokim glasom.

Daniel od bola za izgubljenim svojim dragim Rikijem sasvim izgubi razum i zaleti se glavom u trbuh siledžije. Ali se šutljivi samo malo izmakne i Daniel kao izbačen iz katapulta proleti pored njega i surva se dole, u susjedni čamac privezan pored djedovog. Njegov bolan uzvik ubrizga strahovitu snagu u Armanda.

- Gadovi prokleti! - zareži poluglasno, dohvati uredno smotan konopac dužine dva metra i zavitla s njime iznad glave, ciljajući prema nogama onog sa očalama.

Vođa odskoči unazad i nadmoćno se nasmije, a Armand iskoristi njegov uzmak i snažno se odrazivši, skoči sa čamca na obalu. Ponovo zamahne i ovaj puta pogodi: konopac udari u lice, sunčane naočale puknu i odlete nekamo, a mladić bolno vrisne.

- Ne voliš primati udarce? - upita ga Armand režeći, nemilosrdno ga udarajući dalje konopcem, kojeg je čvrsto stezao krupnom šakom.

Ostala dvojica se u jednom trenutku odvaže i koraknu naprijed u namjeri pomoći svom prijatelju, ali ih vitlajući konopac u tome spriječi. Armand, osluškujući iza sebe jauke unuka, okreće se čas prema jednom napadaču, čas prema drugom i udara ih svom snagom, radujući se svakom udarcu kojeg zadaje i sa zadovoljstvom gledajući u krv na njihovim licima.

- Mislili ste da sam nemoćan starac! - viče ne prestajući udarati, a mladići uzmiču, rukama štiteći lica. - Prokletnici!

Silan ga strah za sigurnost unuka tjera na nadljudske napore i ne može se zaustaviti. A kad osjeti nečije ruke na sebi i začu umirujuće riječi, preplavi ga drhtaj i Armand odjednom tresući se čitavim tijelom sjedne skljokavši se nemoćno na beton.

- Smiri se, smiri se - govori mu netko. - Prokletnici su pobjegli. Gotovo je! Gotovo je, Armand.

- Daniel ... - promuca Armand. - Pomozi mom unuku.<

- Već mu pomažu - odgovori mu pridošlica i Armand tek sad prepozna glas svog dobrog poznanika, čiji je čamac vezan tik uz njegovog. - Čini se da mu je slomljena ruka.

- A pas? - upita Armand.

- Kakav pas? - začudi se njegov prijatelj. - Nema nikakvvog psa.

- Dobro mi je, pusti me - reče mu Armand ustajući i krećući prema unuku. - Sasvim mi je dobro, ne brini.

- Uzmi malog i vozim vas u bolnicu.

"Eto, u što se pretvorio naš prvi zajednički ribolov", misli Armand, dok potišteno sjedi na zadnjem sjedištu prijateljevog automobila kojim se voze u bolnicu, nježno držeći unuka na koljenima i povremeno mu brišući suze. "Slomljena ruka unuka, mrtav pas. A zašto? Zašto?"

Zamagljenih očiju uprtih u uplakano djetinje lice, dok automobil juri gotovo pustim ulicama, Armand u sebi ponavlja pitanje uvijek iznova, ali odgovor ne dolazi.