Teški blagdani

Teški blagdani

Pozdrav tebi, stari prijatelju!

Konačno sam se malo primirio, ne lutam ulicama po kojima caruje kiša i odlučio ti odgovoriti na tvoj upit. Pripremi se: biti će ovo dugačak e-mail, jer stari moj, ne mogu odgovoriti kratko i jednostavno. Želio bih da mogu, ali ne mogu iz jednostavnog razloga ( pazi ovo! ) što kod mene ništa nije jednostavno. Komplicirana sam životinja, zar ne?

Pozivaš me u goste i ujedno pitaš radujem li se predstojećim blagdanima, koji nam hrle u susret. Ne želim te uvrijediti, ali moram odbiti tvoj poziv: dani koji se pružaju pred nama, za mene su najteži dani u godini. Ti znaš zašto, pred tobom nemam tajni i sve znaš o Njoj i meni. Prihvatim li tvoj poziv, postoji opasnost koju svakako želim izbjeći: mogao bih ti zagorčati blagdansko raspoloženje svojom bezvoljnošću, velikom sjetom, koja me već zahvatila, a da blagdani ( za vas sve ostale sretnike, ne za mene! ) još nisu ni počeli.

Ne mogu, a da ne mislim na one blagdane od prije nekoliko godina, koje sam proveo sa Njom i priznajem ti, a najviše priznajem to samom sebi, kako su ti dani, provedeni u Njenom društvu, u Njenom naručju, slušajući Njen smijeh, bili za mene jedini pravi istinski blagi dani u mom burnom životu. Dani prepuni moje nježnosti, a za koju nisam ni slutio da je spavala u meni čekajući Nju da je probudi. Jer ni jedna druga žena, a bilo ih je, ti to dobro znaš, nije uspjela u meni probuditi nježnost. Samo strast, trenutačnu, naravno. Uživao sam u istinskom trenutku u tim danima, upamtio sam svaki detalj vezan uz njih. Moji blagi dani, tako ih zovem. Kad me iznenađivala moja nježnost prema Njoj, a i Njena kojom mi je uzvraćala.

Znaš li, stari moj, da od onih blagdana svake godine kupujem onu istu hranu koju sam dijelio sa njom u vrijeme mojih jedinih blagih dana, kako ih volim u sebi zvati? Misliš li da sam postao cmizdravac? Koji sažalijeva samog sebe? Ili još gore, koji uživa u sjećanju mučeći samog sebe? Priznajem, uspjela je rastopiti moju tvrdoću, ali nije me valjda, pretvorila u cmizdravca?

Ništa nije moglo uzdrmati moju blagost, tihi mir, sreću, koja me preplavila ispunivši me sasvim. Ništa nije bilo važno, osim toga što je Ona tu, sa mnom i što ćemo zajedno uploviti u iduću godinu.

Jesam li bio sebičan? Jer nisam izgubio mir čak ni zbog toga, što je moja stara strpljivo čekala gajeći ljubomoru u duši koja ju je izjedala izabrala upravo Staru godinu, da mi reče kako mora u bolnicu i da pozovem Hitnu. Plakala je, kao i uvijek kad bi se razboljela, jer boji se smrti, a to ne želi priznati čak ni samoj sebi. Još to isto jutro, kad sam joj rekao kako ne izgleda baš lijepo i upitao je treba li joj što, izderala se na mene i odbrusila kako joj ništa ne treba i kako je sa njom sve u redu. Uostalom, kao i svakog jutra.

Stara u bolnici, a Ona i ja sami u stanu. Uživao sam i ne stidim se to priznati. I bilo je to moje posljednje uživanje u blagdanima. Svi ostali blagdani postali su za mene teški dani. Zbog toga, u nadi kako shvaćaš moje osjećaje, moram odbiti tvoj poziv. Lijepo se provedi, a ja ću u glavi vrtjeti slike naše, čudne li riječi, Njene i moje zajedničke prošlosti, još jednom u sjećanju koje ne blijedi vidjeti Nju kako mi se smije, smije, smije ...